Ali-paša Rizvanbegović rođen je 1773. godine u Stocu, a preselio je na ahiret šehidskom smrću, krajem marta ili početkom aprila 1851. godine u Dobrinju kod Banje Luke. Ovih se dana navršava punih 170 godina od preseljenja hercegovačkog vezira koji je gotovo dvije decenije upravljao hercegovačkim sandžakom koji je sam sultan odvojio iz bosanskog ejaleta i predao ga na upravu Ali-paši Rizvanbegoviću. Svojim životom i radom zadužio je Hercegovce te nije ni čudo što se o njemu i dan-danas priča u gotovo svakoj kući u Stocu, ali i mnogim kućama po cijeloj Hercegovini koje ga blagosiljaju, dok se u Bosni on kune i proklinje zbog svoje uloge u sahranjivanju pokreta za autonomiju na čelu s Husein-kapetanom Gradaščevićem.

RIZVANBEGOVIĆEVO PROROČANSKO “ANDA SANI”

Historičari se ne slažu oko dana Ali-pašine pogibije. Kapidžić nakon detaljnog analiziranja podataka zaključuje da se Ali-pašina pogibija mogla desiti između 29. i 31. marta 1851. godine. Prema Muvekitu, Ali-paša je poginuo krajem džumadel-uhraa 1267, što odgovara kraju marta ili početku aprila, odnosno od 14. marta do 2. aprila 1851. godine. Fra Grgo Martić tvrdi da je Ali-paša ubijen iz puške 30. marta 1851. kod Dobrinje. Po Čokorilu, dan Ali-pašine pogibije bio bi 1. april, a po Ivanu Franji Jukiću 30. mart 1851. godine.

Ali-paša je bio neobično vješt i mudar kao što je bio s pobunom Hercegovaca na čelu s Ali-pašinim kavaz-bašom. Uspijevao je da ostane u očima Porte vjeran i odan čovjek a da u isto vrijeme tajno radi na organizaciji ustanka protiv zloglasnog Omer-paše Latasa i reformi. Bez sumnje, Ali-paša je pregovarao s Krajišnicima (s Redžićem) o potrebi dizanja ustanka u Krajini, što su njegovi savremenici zapazili. Ivan Franjo Jukić otvoreno je teretio Ali-pašu za krajiški ustanak, a austrijski generalni konzul dr. Atanacković rekao je: “Krajina je sada, kao i odvajkada, bila pod uticajem Ali-paše Stočevića i vjerno je slijedila njegove zapovijesti.”

Tokom boravka novoizabranog bosanskog valije Hajrudin-paše na Buni svakako se govorilo i o provođenju reformi. Bašagić navodi da je tom prilikom Ali-paša kazao Hajrudin-paši: “Ako provedete tanzimat (reforme) u Bosni i Hercegovini – anda sani – nećete ih moći zadržati ni punih trideset godina.” Bašagić navodi i da se to proročanstvo Ali-paše Rizvanbegovića i obistinilo 1878. godine, kada je izvršena okupacija Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske. Riječi anda sani bile su Ali-pašina poštapalica u govoru i njegova zakletva.

TRAGIČNI ČASOVI DIRNULI MOSTARCE DO SUZA

Otpor na koji su udarile sultanske reforme u Bosni, neprestani ustanci u Krajini i neograničena vlast Ali-paše u Hercegovini ozbiljno su zabrinuli carigradske državnike. Osmanska vlada nakon neuspjeha prethodnih vezira da uvedu reforme u Bosni, odnosno “tanzimati hajrijje”, odlučila se da se definitivno obračuna s bosanskom feudalnom oligarhijom i da joj zada posljednji udarac od koga se nikada neće oporaviti. Ova je odgovorna misija povjerena seraskeru, vjernom sultanskom generalu Omer-paši Latasu, koji je rođen u pravoslavnoj porodici, ali je konvertirao u islam i relativno brzo napredovao u karijeri. Latas je dobio zadatak da uvede reforme u Bosni i Hercegovini i slomi begovsku oligarhiju. Naš narod upamtio ga je po zlu i kao krvnika, u punom smislu te riječi.

Omer-paša Latas nakon ulaska nizamske vojske u Mostar i spektakularnog hapšenja hercegovačkog vezira Ali-paše i njegovih sinova nemilosrdno se ponio prema njima i tada se Krajina počela buniti. Latas se nakon Hercegovaca morao obračunati i s Krajišnicima te odluči sa sobom povesti i Ali-pašu Rizvanbegovića.

Žalosno stanje Ali-paše Rizvanbegovića i njegovo napuštanje Mostara, odnosno njegove Hercegovine, u koju se više nikada neće vratiti, dirljivo je opisao Hajrudin Čurić:

“Nakon što su mu oduzeti svi činovi, bez položaja, ponižen kao rob, Ali-paša je na svakom položaju nemoćno i bolno sipao svoju srdžbu na seraskera. Na Starom mostu Ali-paša je postavljen na gubavu mazgu, okrenut sapima i s repom u ruci, 'hercegovački car' je posljednji put projahao kroz svoj Mostar. Gubavu mazgu vodio je pašić, Hafiz-paša. Ovi tragični časovi Ali-pašini dirnuli su mnoge Mostarce do suza.”

Prokopije Čokorilo identično veli: “Ali-pašu, stara i hroma, poveli su pješice sa štapom u ruci sve do (Starog) mosta na Neretvi po kome je Mostar dobio svoje ime. Iza mosta uzjahali su ga, na sramotu, na mršavu i šugavu mazgu. Tako je Omer-paša poveo sa sobom našeg Ali-pašu, koji je toliko godina samovoljno upravljao Hercegovinom.”

ČUVAJ SE ONOGA KOME SI UČINIO NEKO DOBRO

Put za Krajinu bio je vrlo težak i naporan. Zima je bila i odviše jaka te godine jer se kroz Livanjsko polje jedva moglo kretati od snježnih nanosa. S Ali-pašom Rizvanbegovićem postupalo se na putu kao s robom. U Livnu, na molbu begova Firdusa, s kojima je Ali-paša bio u rodbinskim vezama, nije mu bilo dozvoljeno da se kod njih odmori.

Usmena predaja govori kako je svjetina iz nekih naselja kroz koja su prolazili na putu za Banju Luku napadala, vrijeđala i psovala Ali-pašu Rizvanbegovića, a on bi povremeno upitao svog sina koji je vodio mazgu: “Hafiz-paša, kroz koje mjesto sada prolazimo?” Hafiz-paša jedanput mu odgovori: “Dragi babo, sada dolazimo do tog i tog mjesta, bojim se da ćemo ovdje najlošije proći!” Na to mu Ali-paša odgovori: “Ne brini sine, tu ćemo najbolje proći, njima ništa dobro nismo učinili!”, kao da je aludirao na izreku: Čuvaj se onoga kome si učinio neko dobro.

Ivan Franjo Jukić je zabilježio:

“Dok smo još pod Jajcem bili, Ibrahim-paša je stigao s jednim odjelom vojske, u kojoj je vodio Ali-pašu Rizvanbegovića, bivšeg 19 godina vezira hercegovačkog. On je pod stražom jahao na mršavoj samarici, a sin mu Hafiz-paša pješice pod njim za ular konja vodio. Telal je vikao po čaršiji da svak ide gledati Ali-pašu. Upravo kad je stigao pod Jajce, ja sam se kod njega (Omer-paše Latasa) nalazio i morao sam ići, preko volje, gledati kako ga vode. Kazivao mi je, da će ga tako kroz svu Krajinu i Bosnu provesti, da vide u koga su se uzdali.”

Omer-paša Latas krenuo je iz Jajca za Banju Luku 27. marta 1851. godine i u blizini Banje Luke, na Dobrinji, završi se tragično putovanje hercegovačkog vezira.

ŠTA ME MUČIŠ, VLAŠE I VLAŠKI SINE

Pamučina navodi da je Ali-paša javno grdio seraskera Omer-pašu Latasa i da ga je to, valjda, natjeralo da promijeni plan za postupanje s Ali-pašom Rizvanbegovićem. Ali-paši je bilo namijenjeno progonstvo u Carigrad, ali Omer-paša Latas je bez sumnje, navodi Kapidžić, naredio stražaru koji je čuvao Ali-pašu u šatoru, za vrijeme konaka u Dobrinji, da ga ubije. Sutradan se pronio glas da se stražaru slučajno omakla puška i ubila Ali-pašu Rizvanbegovića.

Čokorilo identično kao Pamučina piše da Ali-paša nije mogao podnositi poniženja te je počeo vikati na Omer-pašu grdeći ga pred svima što je mogao grublje:

“'Što me mučiš' – govorio mu je – 'vlaše i vlaški sine!? Kako ti imaš pravo ovako postupati sa mnom? Kad bih ja i skrivio nešto sultanu, ti ne smiješ mene voditi kao zarobljenika pa da si triput serasker. Otpremi ti mene, pogani vlaše, mome padišahu da mi on sudi, a ne muči me stara.'”

Kad je Omer-paša to čuo, doista se poplašio da mu ne bi u Stambolu kako god naškodio jer je Ali-paša imao tamo dosta prijatelja na položajima. Omer-paša je mislio i na kraju smislio da bi najbolje bilo kada Ali-paša ne bi bio na ovom svijetu. I evo čega se dosjetio: iznenada u dva časa noću začuo se pucanj te su dotrčali da jave Omer-paši kako je puška sama opalila i probila Ali-paši glavu.

Austrijski generalni konzul bio je ubrzo obaviješten od Omer-paše Latasa te je 3. aprila 1851. godine i izvijestio svoju vladu: “Na putu od Jajca za Banja Luku ubijen je bivši hercegovački vezir, Ali-paša Stočević – kako se govori – iz slučajno opaljene vojničke puške.”

Omer-paša Latas identično je obavijestio svoju vladu u Istanbulu o pogibiji Ali-paše Rizvanbegovića , ali je Porta odlučila da o ovom događaju povede najstrožiju istragu i da to stavi u dužnost jednom uglednom funkcioneru. Od Jukića saznajemo da su i sinovi hercegovačkog vezira Ali-paše poslali u Carigrad arzuhal, tužeći i tražeći kaznu za Omer-pašu, koji im je ubio oca.

SMRT JE ODJEKNULA U CIJELOJ ZEMLJI

Porti u Istanbulu je bilo nezgodno da se ubistvo njenog dugogodišnjeg vezira upiše njoj u grijeh te je Porta osudila Ali-pašino ubistvo nazivajući ga atentatom koji je izrevoltirao sultana i ministre u osmanskoj vladi. Porta nije imala namjere da se s Ali-pašom obračuna na ovako svirep način nego joj je glavni cilj bio da Ali-pašu Rizvanbegovića istrgne iz sredine u kojoj je bio opasan po njene interese.

Na osnovu kazivanja dr. Kečeta, ličnog Latasovog ljekara, vojnik čija se puška slučajno omakla odmah je zatvoren, ali Kečet s ironijom dodaje da je taj vojnik, ubrzo nakon događaja, mirno u Anadoliji pušio čibuk.

Ivan F. Jukić veli: “Sad na Dobrinju, ne znam što mu je bilo (Latasu) te je misao promijenio i oko po noći ga dade (Ali-pašu) od straže ubiti. Dva zrna su mu kroz glavu prošla. Sutradan je na salat (dženazu-namaz) u Banjaluku snešen i bez ikakve svečanosti kod glavne džamije Ferhadije ukopan. Tako bi nemila smrt jednog carskog vezira.”

Ali-paša Rizvanbegović-Stočević je ukopan u haremu Ferhadije džamije u Banjoj Luci. Nišane i sarkofag na njegovom mezaru oštetilo je vrijeme pa je obnavljan početkom 20. stoljeća i uklesan je i novi tarih. Prvi tarih na nišanu, čiji se sastavljač ne zna, glasio je:

“On je Živi i Vječni!
O, ti koji gledaš moj grob, crpi poruku iz mog stanja.
Jučer sam bio kao ti, sutra ćeš ti biti kao ja.
Od uglednih ljudi iz Hercegovine, Rizvanbegović Ali-paša.
Pred njegovu dušu (prouči) El-Fatiha!”

Tragična smrt Ali-paše Rizvanbegovića odjeknula je u cijeloj zemlji, pa i kod ljudi koji ga nisu simpatizirali. Ivan Franjo Jukić, koji je inače vrlo negativno pisao o Ali-paši, bilježi:

“Svakomu je drago bilo viditi i čuti da je njegovom vladanju učinjen kraj, ali da je takim načinom mučen i na razbojnički način ubijen, nikome, koji ljudsko srce ima, nije moglo milo biti. Slični događaji jesu plod barbarske politike koja suda i pravde ne traži. Isti Omer-paša stidio se, za njegovu smrt. Isto tako i za Kapića. Za Ali-pašu se prosuo glas da ga je straža nehotimice ubila, kad je stražar zadrijemao, ispala mu je puška i Ali-pašu ubila. Govorio je (Latas) meni: 'Volio bih ga živa kroz Krajinu provesti nego što se blaga može zamisliti jer će Krajišnici i sad jedva vjerovati da sam ga uhvatio...' Ali-pašu pak su svi muslimani žalili, držeći da je otišao u Carigrad, on bi kako sebe tako i druge kod sultana opravdao, a seraskera oborio. On je bio čovjek krupan, osrednjeg stasa, imao je otprilike 75-80 godina. Sina mu koji je bio pod istim čadorom i spavao kada mu je otac ubijen, s drugim zarobljenicima odveli su u Banjaluku.”

Hamdija Kreševljaković je sreo nekoliko ljudi koji su se još živo sjećali ubistva Ali-paše Rizvanbegovića, poput Ćamila Sarača, starca iz Donjeg Vakufa kojem je bilo desetak godina kada je onuda prošao Omer-paša Latas.

Dr. Safvet-beg Bašagić veli:

“Samo to vandalsko nedjelo dosta je da okarakteriše ciganina (Latasa) kad mu zapadne carstvo. Pošto se Latas nikad u svome životu nije čovječno ponio, s postupkom prema Stočeviću, kao da se pokušao natjecati s najvećim neljudima u svjetskoj povjesnici. Dokle se poturica pohasio... Zar se to može zvati postupanje jednog seraskera? Takovo ruglo od starog i ponosnog junaka ne bi mogao načiniti ni prosti razbojnik, a kamo li jedan vojskovođa koji je reprezentirao jednu državu. Nesretni Ali-paša nije ni pomislio na ustanak, a da je znao šta ga čeka i da se postavio na čelo buntovnika, u koga su svi upirali oči, ne sa toliko vojske, već da je još deset puta toliko doveo, ne bi mu Latas ni pera odbio. A mi znamo kolike je sile naša gruda suzbijala za Gazi Husejin-pašinih i Gazi Ali-pašinih vremena.”

Bašagić pokušava da Ali-pašinu pogibiju dovede u vezu s porukom Damada Mehmeda Ali-paše, koji je poručio Omer-paši Latasu da Ali-pašu Rizvanbegovića živa ne vodi u Carigrad.

Međutim, Kapidžić tvrdi da se ni po čemu ne da utvrditi da je Porta bila umiješana u ovo ubistvo, kao što malo ko može da povjeruje da se ono desilo slučajno, te da nije daleko od istine Bašagićeva pretpostavka da je Omer-paša Latas isuviše zazirao od Ali-paše Rizvanbegovića, bojeći se njegovog utjecaja u Carigradu: “Najvjerovatnija je vijest da se Latas bojao Stočevića, za koga se i sam sultan Abdulmedžid zanimao, da mu ne bi ispričao u audijenciji sva nedjela, koja je Latas počinio.”

NEK ČEKIĆ KUCA ILI PUŠKA PUCA

Glasovi o Ali-pašinoj pogibiji doprli su i do njegovog pobratima, crnogorskog vladike Petra II Petrovića Njegoša u Napulj, gdje je boravio na liječenju. Ljuba Nenadović, koji je bio u to vrijeme uz vladiku, u svom pismu od aprila 1851. godine kaže da je vladika bio neobično izrevoltiran Omer-pašinim postupkom, pa su mu riječi “letjele kao zrna iz puške”. Vladika je strahovito proklinjao i psovao Omer-pašu Latasa.

Kakav je bio i šta je značio Ali-paša za Hercegovinu u odnosu na njegove političke nasljednike u Hercegovini, najbolje nam pokazuje primjer imenovanje upravitelja hercegovačkog sandžaka Sarhoša Ali-paše. On je bio nizamski general, pijanica koju su radi toga i prozvali Sarhoš-paša. On je pio toliko da se i nije stidio takvog nadimka. Čim je stupio u saraj Ali-paše Rizvanbegovića, dočekan je salvama od 16 topovskih plotuna. Dok je Ali-paša modernizirao Hercegovinu, popravljao zadužbine i uvakufljavao vlastite hajrate (džamije, mesdžide, tekije, turbeta), uveo kultivisanje plemenitog voća i povrća (masline, duhan, riža/pirinač, murve/dudove itd.) vodeći se svojom mišlju da se Bosnom i Hercegovinom, ovim našim prostorima, ne može upravljati bez Bošnjaka jer “svojoj kući niko zlo ne misli”.

Dr. Safvet-beg Bašagić veli:

“No, kolikogod Ali-pašina uprava imade zlih strana, opet imade dobrih i korisnih po Hercegovinu, na polju građevina i agrikulture. Svoju lozinku: – Grad gradi il vinograd sadi; Nek čekić kuca ili puška puca – citirao je paša i provodio svoje osnove bez milosti. U mirno doba, morao je svako raditi, pa šta bilo da bilo. On nije dopuštao nikome uzalud trošiti vrijeme. Tu su se gradili putevi, ćuprije, tvrđave, saraji itd. Gotovo zanemareno vinogradarstvo podigao je Ali-paša uveliko. Sijanje pirinča (riža), kukuruza, krompira i sađenje duhana nešto milom, a nešto silom, uveo je u svim predjelima gdje može uspijevati. O svome trošku dobavljao je razno južno voće, kao smokve, šipove, masline, ševtelije, i drugo voće, pa dijelio narodu da sadi i oplemenjuje zemlju. On je dobro poznavao Hercegovce, a Hercegovci njegovu ćud, za to se niko nije usudio suprotstaviti njegovim naredbama. Tako je hoće-neće svako morao igrati, kako paša svira. Ukratko rekavši, Ali-paša je naučio Hercegovce raditi i uvijek raditi kako iziskuje moderna formula... Ali-paša je kao državnik bio jako odvažan, poduzetan i lukav do krajnosti. U ljubavi i mržnji pretjeran i neukrotiv... Toliko o Ali-paši i njegovoj upravi u Hercegovini, o kojoj je mnogo toga bilo poznato i u Carigradu visokim ličnostima. Osim toga, u ono vrijeme življe je micala Crna Gora, a Carigrad je baš jednog trebao kao Ali-pašu u susjedstvu te državice da je pokatkad podsjeti na hercegovačko oružje, pred kojim su najviše sprezali gorštaci.”

Kapidžić zaključuje da se promjena političke uprave teško osjetila u Hercegovini jer je feudalna i patrijarhalna Ali-pašina uprava bila narodu kudikamo lakša, pravednija i snošljivija od krute vojničke, Latasove uprave. Jedino se tako mogu razumjeti riječi pravoslavnog sveštenika Čokorila, koji je, inače, bio neraspoložen prema Ali-pašinoj upravi, kad je teško zažalio za starim vremenima i za Ali-pašinom upravom. Njegove riječi odaju puno priznanje upravi starog hercegovačkog feudalca Ali-paše:

“Sad more Ercegovina poznati pri oviem ljudima, da e bio Ali-paša Rizvanbegović i otac i maika u Ercegovini Turcima, a i raji bolje no ovaj puta bez čisla.”

DUHOVNI MEKAM U STOCU

Progonstvo je bilo namijenjeno čitavoj Ali-pašinoj porodici, tako da su sve njegove žene, sinovi i unuci protjerani u Tursku, Istanbul ili Bursu. Ivana Franju Jukića, koji je bio bliski saradnik s Latasom, zadesila je ista sudbina: progonstvo u Carigrad. Na tom putu kod Rogatice on je noćio početkom maja 1852. godine. Zabilježio je tom prilikom sljedeće:

“Tude nam kazivaše handžija, kako je maloprije nas menzilile proško Skender-beg iz Sarajeva s malim Arif-begom (pjesnik Arif Hikmet-beg Stočević), unukom mostarskog vezira Ali-paše od sina mu pokojnog Nafiz-paše. Dijete od 10-13 godina, koga sam ja upoznavao u tamnici gdje je on dolazio obilaziti juzbašu s kim sam ja bio zatvoren. I mali je bio zatvoren sa amidžom 5 mjeseci (u Travniku). Njega su sad s majkom po onakoj zimi i zlu putu menzilile vodili. Razmišljao sam, kad oni nemaju sažaljenja prema djetetu i to svoje vjere, kako će imati prema meni đauru (nevjerniku).”

U haremu Podgradske džamije, koju je obnovio Ali-paša Rizvanbegović, pored mezara šejha hadži Halida Salihagića, grupa poštovalaca Ali-paše Rizvanbegovića podigla je nišane koji služe kao duhovni mekam – mjesto gdje se uči Fatiha pred dušu hercegovačkog vezira iako je on ukopan u haremu Ferhadije džamije u Banjoj Luci. Tu na jednom nišanu ispisan je tekst na bosanskom jeziku:

“On (Bog) je Vječno Živ.
Ekselencija, hercegovački Ali-paša Rizvanbegović.
Prema Božijoj naredbi leži u ovoj čistoj i mirnoj zemlji, u milosti Milostivoga Boga.
Neka Allah udijeli svoju milost i onome ko posjeti njegov grob i prouči mu Fatihu.
Datum njegove smrti je godina 1267. (1851.)”