Džemal Bijedić i njegova borba za integraciju i afirmaciju Bosne i Hercegovine

Džemal Bijedić rođen je u Mostaru 12. aprila (prema nekim tvrdnjama i dokumentima 22. aprila) 1917. godine, a poginuo je u avionskoj nesreći 18. januara 1977. godine. Obavljao je najvažnije funkcije u gradu Mostaru, Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji, među ostalim, bio je predsjednik Skupštine Bosne i Hercegovine i predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (vlade) u dva mandata.

Bio je jedan od rijetkih političara u socijalističkoj Jugoslaviji koji je, osim velikog utjecaja na unutarnju, snažno doprinosio i kreiranju vanjske politike Jugoslavije, koju je Josip Broz Tito uglavnom bio rezervirao za sebe. Avionska nesreća u kojoj je stradao predmet je kontroverzi i skoro pola stoljeća poslije a pomoću knjige Husnije Kamberovića pod naslovom “Džemal Bijedić: Politička biografija” podsjećamo na neke od najvažnijih detalja iz karijere ovog Hercegovca

***

Od sredine pedesetih godina Džemal Bijedić važna je politička ličnost koja na prostoru Hercegovine provodi politiku integracije toga prostora u okvire Bosne i Hercegovine. On je to činio najprije dok je obavljao političke dužnosti u srezu Mostar, a i nakon odlaska na poziciju sekretara u Savezno izvršno vijeće za zakonodavstvo i organizaciju 1960. godine te nakon što je 1962. godine postao član Saveznog izvršnog vijeća i sekretar SIV-a za rad.

Mada su taj hod prema vrhu federalne vlasti mnogi doživljavali kao priznanje za njegov dotadašnji rad, bilo je i onih koji su prigovarali zbog toga, nastojeći zaustaviti njegovu političku karijeru.

Ipak, politička karijera Džemala Bijedića od sredine pedesetih bila je stalno na uzlaznoj putanji, a ta je putanja obilježena njegovim uspješnim angažmanom u procesu integracije pojedinih regija (posebno zapadne Hercegovine i Bosanske krajine) u okvire Bosne i Hercegovine te snažnim i uspješnim radom na stjecanju ravnopravnoga statusa Bosne i Hercegovine u okvirima jugoslavenske federacije.

To je doba kada je dio komunističke vladajuće elite već uviđao određene pogreške u oblasti nacionalne politike i kada je dio bosanskohercegovačkih komunista, među kojima je bio i Džemal Bijedić, svoje političko djelovanje u značajnijoj mjeri usmjeravao prema krajevima naseljenim hrvatskim stanovništvom u zapadnoj Hercegovini, s obzirom na to da je procjenjivano kako je utjecaj komunista među hrvatskim stanovništvom bio najmanji te da je to bila jednim dijelom i posljedica krivog odnosa vlasti prema tom stanovništvu.

Radi mijenjanja stanja u zapadnoj Hercegovini krajem pedesetih, dio političkih aktivista inicirao je aktivnosti na izgradnji tolerantnijeg i obzirnijeg odnosa prema krajevima većinski nastanjenim hrvatskim stanovništvom. Ta je aktivnost pokrenuta upravo u vrijeme Bijedićevog povratka na političke dužnosti u Mostaru. U prvom planu radilo se o izmjenama strukture nastavničkog kadra, što je posebno bilo važno za zapadnu Hercegovinu, gdje su dugo vremena nakon Drugoga svjetskog rata većinu prosvjetnih radnika činili Srbi i Crnogorci.

Radi postizanja ključnog političkog cilja (skidanje hipoteke ustaštva sa zapadne Hercegovine i integracije tog prostora u političke i privredne okvire Bosne i Hercegovine), Izvršni komitet CK SK BiH donio je odluku da se pripremi jedna analiza političkog stanja u zapadnoj Hercegovini.

Komisija je proučavala stanje na širem prostoru Hercegovine i o tome napravila opširnu analizu koja je razmatrana na Mostarskom savjetovanju 30. septembra 1966. godine. Džemal Bijedić je, kritički pristupajući ovoj analizi, načinio niz kvalitetnih sugestija. On je govorio o pojavama nacionalizma i šovinizma ne samo u zapadnoj Hercegovini. “Za običnog je čovjeka, primjera radi, jasno da je neprirodno tvrditi da se nacionalističke i šovinističke pojave rađaju samo u zapadnoj Hercegovini, kad je poznato da ih ima i u drugim njenim područjima i kod drugih nacionalnosti (...). Isto je tako nepravedno i nenaučno govoriti da su u prošlosti krivci za događaje samo pripadnici jedne nacionalnosti, a što je još najteže, tako nešto tvrditi za cijelu naciju. Takvih tvrdnji je bilo (...).”

Ovakav Bijedićev stav, pogotovo s obzirom na činjenicu da je u to vrijeme obavljao dužnost predsjednika Republičkog vijeća i potpredsjednika Skupštine Bosne i Hercegovine, imao je određenog odraza na stanje u zapadnoj Hercegovini i utjecao da se otvori proces integracije ove sredine kao periferne, uz republički centar.

Drugo pitanje na kojemu se provodila integracija raznih regija u okvire Bosne i Hercegovine bila je integracija Bosanske krajine, posebno nakon zemljotresa u Banjoj Luci 26. i 27. oktobra 1969. godine, koji je izazvao ogromna materijalna razaranja. Džemal Bijedić je kao predsjednik Skupštine SR Bosne i Hrcegovine krajem oktobra došao u Banju Luku kako bi se upoznao s rezultatima razvoja toga grada. “I umjesto razgovora kako brže, dalje, uslijedio je trus. A s njim i pitanje: kako i na koji način iz ruševina? Džemal Bijedić u tom trenutku nije bio samo predsjednik bosanskohercegovačkog parlamenta – bio je čovjek kao i hiljade drugih koji su doživjeli i osjetili neželjenu sudbinu zelenog grada. I kad je dvadeset i četiri časa nakon kataklizme u posjetu razorenoj Banjaluci došao predsjednik Tito, Bijedić je u svojstvu domaćina upoznao visokog gosta s razmjerama nesreće. U prahu ruševina, u skelama što su počele da niču na prvim temeljima novih objekata, Džemal Bijedić je (...) bio – Banjalučanin.”

Osim borbe za čvršću integraciju različitih regija u okvire Bosne i Hercegovine, ne samo političku nego i ekonomsku, koja je podrazumijevala i brži razvoj privredno nedovoljno razvijenih regija te kulturnu integraciju, Bijedićeva politička aktivnost bila je usmjerena u pravcu afirmacije ravnopravnog statusa Bosne i Hercegovine u jugoslavenskoj federaciji.

On je pripadao generaciji političkih lidera koji su tokom šezdesetih i sedamdesetih godina smatrali kako afirmacija Bosne i Hercegovine, kao i afirmacija drugih jugoslavenskih republika, nije usmjerena protiv postojanja i funkcioniranja jugoslavenske federacije, nego je afirmacija ravnopravnosti republika najbolji način za afirmaciju jugoslavenske federacije u cjelini. U isto vrijeme, kada se bosanskohercegovačko republičko vodstvo zalaže za ravnopravan status Bosne i Hercegovine u jugoslavenskoj federaciji i za veću samostalnost republika, u Sloveniji i Hrvatskoj politička vodstva također vode politiku veće samostalnosti republika u vezi s brojnim pitanjima političkog i ekonomskog razvoja.

Pitanje koje se u takvom ambijentu postavlja glasi: zašto nije došlo do većega savezništva republičkih vladajućih elita iz Slovenije i Hrvatske s bosanskohercegovačkim vodstvom, čiji je Bijedić sredinom šezdesetih godina bio važan dio, nego se osjećala napetost u tim odnosima. Mika Tripalo u svojim sjećanjima naglašava da je tadašnje bosanskohercegovačko vodstvo puno uradilo na stjecanju ravnopravnosti Bosne i Hercegovine u jugoslavenskoj federaciji, zatim ravnopravnosti Muslimana i Hrvata u njoj, stvorilo velika granska preduzeća za čitavu Republiku, za koja se, prema njegovom mišljenju, kasnije ipak pokazalo da stoje na “klimavim nogama”, ali je bilo suprotstavljeno tadašnjem hrvatskom partijskom vodstvu i ključno u njegovom smjenjivanju.

Iako ne spominje izravno Džemala Bijedića, on je smatrao da je bosanskohercegovačko partijsko i republičko vodstvo od sredine šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, pa prema tome i Bijedić kao član tog vodstva, bilo više na strani vodstava Srbije i Crne Gore nego na strani Hrvatske i Slovenije.

S druge strane, Draža Marković, veliki borac za veću centralizaciju i istaknuti predstavnik konzervativne struje unutar tadašnjeg jugoslavenskog establišmenta, predsjednik Skupštine Srbije, u svojim dnevničkim bilješkama zastupa tezu kako je tadašnje bosanskohercegovačko vodstvo u svojim stavovima često bilo “neodređeno” i nije imalo razumijevanja za srpske zahtjeve, pa je čak u političkim debatama više bilo na strani hrvatskog i slovenačkog nego srpskog vodstva.

Očito je, dakle, kako ni srbijanski ni hrvatski politički lideri u to vrijeme nisu u bosanskohercegovačkoj vladajućoj eliti vidjeli svoga dosljednog i bespogovornog političkog sljedbenika.

Bijedić je na sjednici Savezne narodne skupštine 30. juna 1962. imenovan za člana SIV-a (Saveznog izvršnog vijeća, što je bio naziv za Vladu) i saveznog sekretara za rad. (...) U to je vrijeme član SIV-a bio još jedan Mostarac – Avdo Humo, koji je od 30. juna 1962. odlukom Saveznog izvršnog vijeća obavljao i dužnost predsjednika Savezne komisije za nuklearnu energiju, naslijedivši na toj dužnosti Aleksandra Rankovića. (...)

Dok je Bijedić obavljao dužnost ministra u Saveznoj vladi, jedan dio vladajuće elite u Bosni i Hercegovini pokrenuo je prilično oštru kampanju s ciljem njegove političke i moralne diskreditacije. Očito je da nije svima bilo po volji sve brži Bijedićev uspon u političkoj hijerarhiji. Osobito je to bilo primjetno tokom 1962. godine, kada je napravljena atmosfera političke zategnutosti u čitavom Mostaru, što je dovelo do formiranja posebne komisije Izvršnog komiteta CK SK Bosne i Hercegovine, koja je ispitivala stanje u tom gradu, ali se ubrzo pokazalo da je ključna ličnost protiv koga je bila usmjerena politička kampanja bio upravo Džemal Bijedić.

U svom mandatu predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Bijedić je obišao 42 zemlje. (...) Postoji široko rašireno uvjerenje o velikoj Bijedićevoj ulozi koju je imao u razvijanju jugoslavenskih političkih i ekonomskih odnosa s “muslimanskim svijetom”, gdje je, kao musliman, bio veoma dobro prihvaćen.

Jedan je američki historičar zapisao kako su “vječni osmijeh i lahkoća komuniciranja” preporučili Bijedića “kao odličnog emisara za zemlje Trećeg svijeta i efikasnog glasnogovornika jugoslavenske politike”. Doista, nije sporno da je Bijedić kao jugoslavenski premijer bio jako poštovan u muslimanskim zemljama, pri čemu je činjenica da se radilo o muslimanu sigurno imala određenu ulogu. Međutim, Bijedić je putovao, kako na Istok, tako i na Zapad, jednako je obilazio muslimanske zemlje na Istoku, kao i zemlje Zapada, posjetio je sve velike prijestolnice svijeta, bio gost i u SAD‑u, SSSR-u, Kini, ali obilazio i uspostavljao kontakte s malim i najnerazvijenijim zamljama Azije i Afrike. Potkraj njegovoga mandata Jugoslavija je imala potpisane brojne ugovore o privrednoj i kulturnoj saradnji s gotovo svim zemljama svijeta.

Od putovanja u muslimanske zemlje važni su Bijedićevi kontakti s Irakom. Prvi je put Bijedić u posjeti Iraku bio od 11. do 14. oktobra 1974. godine. (...) Bijedićev je cilj bio potpisivanje niza sporazuma o vojnoj saradnji. Prilikom prvog susreta, Sadam Husein je, s obzirom na velike investicije u poljoprivredi koje su tada bile otvorene u Iraku, naglasio da “Jugoslavija može mnogo više da se angažuje i može da bira projekte koje ona želi”. Za Jugoslaviju je istakao da je zemlja s kojom imaju najbolje odnose i saradnju i ona ima u svim bilateralnim poslovima prioritet.

Bijedić je razgovarao i s iračkim predsjednikom Ahmedom Hasanom el‑Bakrom, koji je “posebno istakao izvanrednu zahvalnost Jugoslaviji na razumijevanju i pomoći u zadovoljenju njihovih vojnih potreba. Istakao je da to sada posebno cijene, jer je Irak ostrvo okruženo sa svih strana neprijateljima. Izuzeo je jedino Tursku, s kojom nemaju problema”.

Bakr je naglasio da, osim s Jugoslavijom, u pogledu vojnih nabavki imaju dobru saradnju i s Mađarskom, Bugarskom i Španijom, “ali je Jugoslavija na prvom mestu”. Bijedić je kazao kako je Jugoslavija zainteresirana za ostvarenje arapskog jedinstva i veće političke, ekonomske i vojne saradnje Jugoslavije i Iraka. Prilikom ove posjete, Bijedić je predsjedniku Bakru kao dar uručio jednu kopiju filma Bitka na Sutjesci.

Za vrijeme ove posjete Iraku, Bijedić je obišao Babilon, jedno od najčuvenijih historijskih mjesta, ali je ova posjeta bila osobito uspješna na ekonomskom polju pokretanjem novih inicijativa i novim angažiranjem jugoslavenskih preduzeća u izvođenju investicionih radova u Iraku. Utvrđene su mogućnosti proširenja saradnje u oblasti naftne i petrohemijske industrije te podizanja poljoprivrednih kombinata u Iraku.

Od diplomatskih misija u muslimanskim zemljama posebno su važna Bijedićeva putovanja i kontakti s Turskom i Iranom. Pri tome se od posebnog značaja ističu njegove posjete ovim zemljama u drugoj polovici 1972. godine. Ove posjete pokazuju koliko je Bijedićeva Vlada bila aktivni sudionik kreiranja vanjske politike Jugoslavije, za razliku od svih ranijih vlada. Bijedićev angažman u ovim zemljama pokazuje i stupanj povjerenja koji su Bijedić i njegova Vlada uživali od strane Josipa Broza Tita.

Bijedić je na poziv predsjednika SAD Geralda Forda i Vlade Amerike zvanično posjetio SAD od 18. do 22. marta 1975. godine. On je već 19. marta na ručku u Bijeloj kući razgovarao s američkim predsjednikom. “Osvrćući se na privrednu saradnju između Jugoslavije i SAD, Ford je sa zadovoljstvom istakao ugovor s Westing-Hausom za isporuku nuklearnog reaktora za elektranu u Krškom.” Osim toga, američki je predsjednik izrazio podršku neovisnosti Jugoslavije i njene cjelovitosti “u sadašnjem nacionalnom sastavu i u postojećim granicama, zbog uloge koju igra i stavova koje zastupa (u politici koju vodi)”. (...)

Džemal Bijedić je u jutro 18. januara 1977. godine na Batajničkom aerodromu, skupa s gotovo svim ličnostima jugoslavenskoga političkog vrha, ispraćao Josipa Broza Tita, koji je krenuo u posjetu Libiji, a planirana je bila i posjeta Egiptu. Zbog poledice na pisti, avion je kasnio u odlasku, a nakon što se Titov konačno vinuo put Tripolija, na pistu u Batajnici je sa Surčina doletio Bijedićev avion kojim je trebao krenuti u Sarajevo na sjednicu CK SK Bosne i Hercegovine.

Pozdravio se s prijateljima i saradnicima, ušao u avion i počeo pregledati materijale za sjednicu na koju je jurio. Ali, nije imao prilike da izgovori ono što je spremao – njegov avion nikada nije sletio na Sarajevski aerodrom. Na tom se putu ispriječilo brdo Inač iznad Kreševa. Skupa s Džemalom Bijedićem poginuli su njegova supruga Razija, piloti Stevan Leka i Murat Hanić, podsekretar u Bijedićevom kabinetu dr. Smajo Hrle, aviomehaničar Ilija Jevđenović, lični Bijedićev pratilac Zija Alikalfić i domaćica u rezidenciji predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Anđelka Muzička. (...)