Priča o ovoj džamiji počinje u Velikom parku. Ondje je negdje, kazuju sarajevski hroničari, u prvom stoljeću ovog grada živio Muslihudin hadži Mustafa Čekrekčija, sin Ishakov. Mahala se zvala Hadži Idrizova, protezala se od “Čeke” pa do “Parkuše” i niže, a bila je močvarna. Plavio ju je potok koji su u gornjem toku zvali Kevrin, a u donjem Buka. Spuštajući se niz Bjelave, silovito bi zahučao praveći takvu buku da se za kišovitih dana nije moglo spavati, a onda, našavši se u nizini, odjednom, umjesto da drčno nastavi probijati svoje korito prema Miljacki kao i svaki drugi sarajevski potok, on je naglo malaksavao, gubio snagu i sav se razlijevao dok ga zemlja ne bi popila. Zato su Idrizovu mahalu zvali Žabljak. I to iz dvaju razloga. Prvo zato što u njoj u ljetna predvečerja nisi mogao opstati, što od komaraca, što od bjesomučnog kreketanja žaba koje bi svoj koncert znale protegnuti do ponoći, a drugi razlog ležao je u tome što je u njoj živjela sirotinja te joj je to ime i s te strane pristajalo – posvud je bilo žabokrečine.

U Sarajevu može opstati svako čudo, pa i takvo da je u sirotinjskoj mahali živio jedan od najbogatijih ljudi u gradu. Bio je toliko bogat da se njegova bašta protezala cijelom površinom koju danas čini Veliki park, dio Titove ulice pod njim i tržni centar BBI na mjestu na kojem je nekada stajala robna kuća “Sarajka”, a prije nje Hotel “Istra”. Cijelu tu baštu, u vrijeme kada mu se primakla smrt, dao je Mustafa uvakufiti u groblje, a prvi grob bi njegov. Nišani su mu dugački dva metra, skladno klesani, a među njima je kameni santrač. Do njega su sahranjivani imami njegove džamije, a posljednji bi hadži Hazim Mustafa Trampa, koji umrije 1863. godine. Ipak, najpoznatiji među Trampama bio je hadži hafiz Abdulatif, jedan među prvim ljudima pobune protiv okupacije, uhapšen je i nije pogubljen kao mnoge kolovođe, već je robijao u Češkoj. Po tim Trampama, imamima i bundžijama, nazvana je ta kratka ulica koja odvaja Veliki park od “Parkuše”. Vlast protiv koje je ustao Abdulatif, još dok je on ležao u zatvoru u Olomoucu, zabranila je dalje sahranjivanje u ovom groblju, navodno, iz higijenskih razloga. Uskoro je kupila cijelu Čekrekčinicu i dala da se oko nišana posadi drveće i izgrade staze. Projektiranje parka povjereno je Hugu Krvariću, činovniku Zemaljske vlade, koji se netom nakon okupacije doselio u Sarajevo odnekud ispod Sljemena.

BOGATI STROJAR

Muslihudin hadži Mustafa Čekrekčija, sin Ishakov, bio je čekrekčija, izrađivao je čekreke, odnosno različite strojeve koji su u ono vrijeme bili u širokoj upotrebi. Tako se i obogatio. O tome je, kažu, ostavio i trag na ovoj džamiji izgrađenoj 1526. u podnožju Kovača. Na njenom kubetu nije alem, kao kod svih ostalih džamija, već se i danas može vidjeti metalni točkić koji se, poput vjetrokaza, okreće kud gdje vjetar puše. Eto, da se zna otkud su došle pare iz kojih je sazidana ova Božija kuća.

Kazuje se da mu je i radionica bila ondje, pored Čekrekčinice, gdje su mezarje i park. Bit će da je rodom bio iz Visokog. Oni koji su čitali njegovu vakufnamu, jednu od rijetkih sačuvanih u originalu, pisanu arapskim jezikom i nesh-pismom na bijelom debelom papiru kaširanom na svili, datiranoj mjeseca zilkade 932, što pristaje augustu 1526. godine, kažu da je sagradio i most pored Visokog. “Uvakufio je 8.000 srebrenih dirhema sultana Sulejmana hana koji su u prometu, s tim uvjetom da se daju u rad pod šerijatskim propisima, te da se dobitak troši za popravak mosta koji je vakif sagradio blizu Visokog preko rijeke Bosne”, piše u vakufnami. Iz toga neki historičari izvlače da je rodom otud jer su mnogi učeni i bogati ljudi gradili mostove u svom kraju. Potkrepljuju ovu tezu mostom Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu ili Rustem-pašinim na Ilidži. Pa onda ne bi, možda, bilo krivo ni zaključiti da se most što ga dao izgraditi naš Mustafa nalazio na mjestu današnjeg sela Čekrkčići i da je cijelo selo vjerovatno formirano oko mosta, od potomaka onih koji su obavljali službu mostara i naplaćivali mostarinu. Ako je narod groblje za koje je Mustafa zavještao zemlju i džamiju koju je sagradio vlastitim novcem nazvao Čekrečinica, onda je i most morao nositi sličan naziv – Čekrekčića ili Čekrekčijin most.

Za Mustafu Čekrekčiju pričalo se da je evlija. Otud i pripovijest o tome kako je mihrab ove džamije okrenut tačno prema Kibli, preciznošću kakvom ni jedan mihrab ni u jednoj bosanskoj džamiji nije, bez i trunke odstupanja. Kažu da su se glavni majstor i Čekrekčija sukobili oko toga u kojem je tačno pravcu Kibla. Obojica bijahu tvrdoglavi i ni jedan nije htio popustiti, svaki je bio uvjeren da je Kibla gdje pokazuje njegov prst. Kažu da bi se majstor tri godine prepirao sa svojim poslodavcem, da ovaj odjednom ne kaza: “Gledaj, eno Bejtulaha.” Majstor je ostao sav zgrahnut. Odjednom, pred njim, tačno gdje je pokazivao Čekrekčijin prst, stajala je Kibla. Kažu da je zanijemio i da ga otad pa sve dok nije dovršio džamiju niko nije čuo da je izgovorio i riječ. Radnicima je izdavao naređenja išaretom i migovima, a svaki put kada bi naišao Čekrekčija, sklanjao se da ga ne vidi ili, ako ga ne bi mogao izbjeći, padao na pokoljenje kao da nastupa sultan. Svi su se čudili, ta šta mu je, zašto se plaši čovjeka za čiju blagost i mravi znaju.

Iako je dao da se u njegovo ime izgradi džamija i mnogi dućani iz kojih će se finansirati imami, ipak, kazuju, Mustafa nikada nije klanjao u njoj. Ustvari, niko ga nikada nije vidio da klanja. Kazivalo se, u polušapatu i kradom, kako se za vrijeme namaza skrivao u ardiju, malo skladište u zaleđini jednog od njegovih dućana. Ta je priča pričana po Sarajevu sa sve većim zanosom i ljudi su je zaticali u njedra i nosali je kao veliku tajnu. I kružila je ona tako sve dok ne dođe do Čaršije sabljara, pa je neko ispriča jednom Mustafinom prijatelju, copćući jezikom i ibreteći se, ta zašto bi se neko skrivao za vrijeme namaza ako je sasvim u redu i ako je čovjek kao što smo i sami?! Taj prijatelj se tada dosjeti da ga zbilja nikada nije vidio kako klanja i poče ga pratiti. Na kraju, uvjeri se kako se Mustafa za vrijeme namaza zavlači u osamu.

Nakon dugih dana snebivanja i neprospavanih noći, odluči Mustafin prijatelj da jednog dana jednostavno bahne i, ha, uhvati ga na djelu. I tako i učini. Kada iznenada otvori vrata ardije i zateče Mustafu kako sjedi unutra nogu podavijenih poda se, ovaj ga ne prekori niti ga pogleda s osudom. Mustafa ga blago primi za ruku te mu reče da zažmiri. Žmirio je tek nekoliko sekundi, kad opet začu Mustafin glas, ali ovaj put kao da dolazi iz nesalomljive daljine. Prepade se, a onaj glas mu reče da otvori oči. Kad ih otvori, imade šta i vidjeti: oko njega više nije bilo Sarajevo, već jedan sasvim drugi grad. Tad prepoznade Bejtulah i shvati da se nalazi u Meki. Više nije osjećao onaj strah. Kao da je sasvim normalno da čovjek u jednom običnom zažmurenju preleti tolike razdaljine, pa da iz Sarajeva u hipu skoči do Meke, eto, tako se osjećao, te ti on i Mustafa klanjaše podne u Meki. Kad završiše, Čekrekčija mu reče da opet zažmiri, a kad otvori oči, opet je stajao u tijesnoj ardiji i posvud oko njega bilo je Sarajevo.

ČEKREKČIJINA VAKUFNAMA

Čekrekčinica džamija najstarija je sačuvana potkupolna džamija u Sarajevu, a u Bosni starija od nje samo je ona u Livnu – Balaguša. Tako kazuju stručni ljudi. I još kazuju kako je vakufnama Mustafe Čekrekčije najstariji dokument pisan u Sarajevu, a sačuvan u originalu. Po onome što su iz nje iznijeli od historijskih podataka važnih za ovaj grad i cijelu Bosnu, vidi se da je Mustafa, pored ove džamije, ostavio iza sebe i dokument od iznimne vrijednosti za historiografiju. Historičari su mu svakako zahvalni. Dotičući se svakog detalja, Mustafa je svijećom svojih misli, kako bi se u njegovo vrijeme kazalo, rasvijetlio mrak pod plaštom kojim se historija sve vrijeme zaogrće.

Na početku vakufname smjerni Mustafa mudro poručuje: “Kad čovjek umre, prekida se njegov posao, osim troga: nauke kojom se koristi, djeteta koje mu dovu čini i trajne sadake.” Saznajemo da je Mustafa cio svoj imetak ostavio na opštu korist ili kako to kažu sastavljači darovnice: “Tada mu je na uho njegove pameti doviknuto: 'Ko u ime Boga sagradi džamiju, Bog će njemu u dženetu podići kuću', te je od svog najboljeg imetka i halal-posjeda uvakufio, s namjerom da steče lijep završetak života i budući svijet, svoj imetak, posjed i sve što je bilo u njegovoj ruci do ovog uvakufljenja, a to je: 29 dućana, od kojih se osam nalazi u Čaršiji sabljara u gradu Sarajevu, šest blizu Turna-dedove zavije, devet blizu merhum Firuzbegova hamama i pet u vrelu Ajaspašinu, čije su granice poznate i označene u kupovnim ugovorima.” U nastavku, gdje darovnica ocrtava te granice, pominje se “dućan Hasana, sina Jatiživa”. Historičar Hamdija Kreševljaković piše da se ovakvo ime ne pominje nigdje više. Jasno nam ono kazuje da Jatiživ nije bio musliman, a da je njegov sin Hasan primio islam i da je vlasnik dućana u Čaršiji sabljara. Je li Jatiživ bio pripadnik Crkve bosanske, mirski čovjek, i da li je zapamtio vrijeme kada ovdje, u Vrhbosni, nije bilo Sarajeva, ni Otomanskog Carstva...? Ta ko će to danas, iz ovih daljina, znati?!

U vakufnami se kaže da je Mustafa, pored ove džamije, sagradio i mekteb u Sarajevu, a uvakufio je i zemljište u Visokom i na njemu 21 dućan. Do u dirhem Mustafa raspoređuje kako će se plaćati oni koji budu opsluživali sve ono što ostavlja iza sebe: imamu u džamiji tri dirhema dnevno (ovu funkciju, po Mustafinoj želji, nasljeđivat će s koljena na koljeno potomci Hasana, sina Huseinova, kojeg je on sam izabrao za prvog imama i koji je, zasigurno, rodonačelnik sarajevskih Trampi), mujezinu dva, hatibu jedan, mualimu u mektebu tri, a za svijeće i hasure u džamiji određeno je 60 dirhema godišnje. Mustafa je odredio i da se poslije svakog sabah-namaza uči pet džuzeva, i to jedan da uči džamijski imam, drugi mualim u mektebu, treći džamijski mujezin, a ostala dva “dvojica dobrih ljudi od službenika džamijskih. Onima koji će učiti džuzeve vakif je odredio po dirhem dnevno. Ko ne prouči svoj džuz nema mu plaće za taj dan”. Mustafa je mislio na svaku pojedinost. O njegovoj visprenosti najbolje kazuje to da je ostavio 1.000 dirhema za ulaganja od čije će se dobiti plaćati onaj ko bude čistio zahode u blizini Turna-dedove zavije. Na kraju, za sebe je zadržao pravo da imenuje muteveliju vakufa, a kada umre, to pravo se ima prenijeti na najboljeg od njegovih sinova, i tako redom, s koljena na koljeno, kroz stoljeća. Plaća mutevelijina bit će tri dirhema dnevno, a njegove poslovne knjige svake godine pregledavat će džemat.

I na kraju, kada je šest svjedoka potpisalo valjanost vakufname, Mustafa Čekrekčija poželi da odustane od svega. Piše ovako: “Pošto je vakif uvakufio sve valjanim uvakufljenjem i predao muteveliji, htio je odustati od uvakufljenja, oslanjajući se na mišljenje Imami Azama po kome se može od uvakufljenja odustati, ali je sudac, čija se osuda nalazi na početku ovog dokumenta, izdao osudu da je vakuf valjan i punovažan, te su prema tome spomenuti dućani i spomenuta svota postali valjanim vakufom koji je i u sidžilu proveden i osuda za njega izdata, te je valjan prema svim primljenim mezhebima kod mudžtehida, tako da se ne može prodati niti pokloniti niti u nasljedstvo preći sve dok cijela zemlja i sve što je na njoj ne ostane samo Bogu, a On je najbolji nasljednik.”

Šta je razlog namjeri vakifa da sve založeno povuče? To se ne pominje. Možda odgovor leži u posljednjoj rečenici vakufname: “Zatim je vakif svrgnuo pomenutog muteveliju sa muteveliluka prema uslovu vakufname.” Kazuje se da se i Gazi Husrev-beg, na kraju, kada je vidio da ovaj narod ne zna cijeniti ono što je za njega učinio, grdno pokaja.