Novoizgrađena Gradska džamija u Pazardžik mahali u Bosanskoj Krupi, svega desetak godina nakon njene gradnje, često se nalazila na meti vandala iz redova novonaseljenog pravoslavnog stanovništva. Vlast Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca najprije se okomila na vakuf džamije. Postoji sačuvana dokumentacija koja potvrđuje da je zemljište, na kojem se nalaze današnja pravoslavna crkva, zgrada gimnazije, igralište “Idrinovac” te zemljište u neposrednoj blizini džamije, ranije pripadalo vakufu. Osim oduzimanja vakufske imovine, džemat Pazardžik džamije susretao se i s drugim neugodnostima. U samoj blizini džamije naselili su se brojni srpski dobrovoljci iz Prvog svjetskog rata koje su nazivali “Solunci”, a kojima je država darovala zemljišta ili stanove. Ovi dobrovoljci često su vrijeđali vjernike i skrnavili džamiju.
Početkom Drugog svjetskog rata nacionalna netrpeljivost još više je došla do izražaja, što je za rezultat imalo napad na vjerske objekte. U augustu 1941. godine pobunjeni Srbi najprije su napali na nezaštićena muslimanska sela Veliki Dubovik, Muslimansku Jasenicu, Arapušu, Ostrožnicu te Veliki i Mali Badić u kojima su pobili zatečene Bošnjake a potom spalili džamije. U noći između 19. i 20. juna 1942. godine, jedinice Prvog krajiškog partizanskog odreda napadaju na Bosansku Krupu i nakon pet sati borbe zauzimaju dio grada na desnoj obali Une. Iako je partizanska strahovlada trajala svega 25 dana, bilo je sasvim dovoljno da bude pobijen veći broj građana te da se unište mnogi građevinski objekti među kojima i sve džamije u gradu. Na Gradskoj džamiji izgorio je krov, ulazna vrata, mimber je znatno oštećen a prozori popucali. Munara je ostala jer je bila zidana kamenom, te zalijevana olovom kroz sredinu stubišta, a rušitelji nisu imali dovoljno eksploziva da je miniraju.
Ratne 1943. godine uslijedilo je renoviranje džamije. Porodice Bužimkići, Omerčići, Halkići i drugi išli su u Grmeč po građu za krovnu konstrukciju. Vojska je osiguravala sječu građe. Posebno staklo u bojama nabavili su braća trgovci Murat i Hasan Halkić. Inicijativu za renoviranje džamije pokrenuli su Smail-efendija Mujakić i Hasan Arnautović.
Iza Drugog svjetskog rata džamija je u nekoliko navrata popravljana i uređivana. Godine 1965. rekonstruiran je krov, urađena unutarnja i vanjska fasada, uvedena voda, uređena abdesthana u džamiji i urađena elektrifikacija džamije i munare. Džamija je tada zastrta novim ćilimima kućne radinosti. U periodu socijalističke Jugoslavije nastavljeni su nasrtaji na vakufsku imovinu Pazardžik džamije. Rješenjem Narodnog odbora gradske općine u Bosanskoj Krupi oduzeta su dva mezaristana i jedna njiva oranica ukupne površine od 19.450 kvadratnih metara. Osim zemljišta oduzete su i dvije vakufske zgrade. Današnja zgrada mekteba bila je pretvorena u đački dom.
U vrijeme velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine, među više od 600 porušenih džamija, našla se i Gradska ili Pazardžik džamija u Bosanskoj Krupi. Opći napad srpske soldateske na Bosansku Krupu počeo je 21. aprila 1992. godine. Nakon bezuspješnog otpora, sljedećeg dana, u grad su ušle srpske snage i počele svoje divljanje. Grad je najprije temeljito opljačkan a zatim najvećim dijelom spaljen. Među prvim objektima koje je srpska vojska zapalila bila je Gradska džamija dok je lijepa kamena munara srušena velikim količinama eksploziva. Po okončanju rat, Bosanska Krupa je sa Sarajevom i Mostarom slovila kao najporušeniji bosanskohercegovački grad. Bošnjake, koje su zatekli u gradu, srpski vojnici i dobrovoljci su ubijali, zatvarali i maltretirali.
Odmah po oslobođenju Bosanske Krupe i povratku Bošnjaka u grad, pokrenuta je inicijativa o izgradnji, odnosno, obnovi Gradske džamije. Za relativno kratko vrijeme, džamija je obnovljena u skoro identičnom obliku kakav je imala prije Agresije, uz izuzetak munare koja je ovaj put sagrađena od armiranog betona. Stari kameni zidovi ponovo su zasjali nekadašnjim sjajem. Uvedeno je centralno grijanje kojeg ranije nije bilo. Džamija je građena donacijama iz islamskih zemalja i dobrovoljnim prilozima građana, posebno džematlija. Znatne donacije za džamiju stigle su iz humanitarne agencije “Islamski svjetski komitet” iz Kuvajta, a za munaru “Human Relief International” iz Egipta.
Građevinski odbor činili su: hadži Hamdija Vranić (predsjednik), hadži Mehmed Šehić, Remzija Halkić, Asim Hadžić (nadzornik) i hadži Abdulkadir Ćurt. Brojne džematlije učestvovali su radom i prilozima u gradnji džamije. Temelj je započet 2. novembra 1996. godine. Od brojnih zvanica i gostiju bili su prisutni reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić i muftija bihaćki prof. Hasan Makić. Nakon sedam i po mjeseci, džamija je svečano otvorena 14. juna 1997. godine. Svečanosti otvorenja obnovljene džamije prisustvovali su brojni građani među kojima predstavnici Rijaseta, muftijstava, Armije R BiH te općinske i kantonalne vlasti. Džamiju je otvorio hadži Hajrudin Hasić.
U prethodnom smo dijelu ovog teksta naveli da je u vrijeme službovanja imama Ragib-efendije Kosovića pokrenuta aktivnost oko izgradnje nove džamije, pa sa sigurnošću možemo utvrditi da je Ragib-efendija bio i posljednji imam stare i prvi imam novosagrađene Pazardžik džamije. Poznato je da je imam Gradske džamije bio i Hasan-efendija Vojić iz Prijedora, rođen 1876. godine. Završio je u Prijedoru Ruždiju zvanu “Medresa”.
Dalje naukovanje nastavio je u Turskoj, gdje je boravio od 1903. do 1907. godine. Za imama u Gradskoj džamiji u Bosanskoj Krupi došao je 1927. godine. Na Ahiret je preselio 1934. godine u Bosanskoj Krupi. Poznavao je više stranih jezika pa su ga starije džematlije nazivale još i “tolmak” (prevodilac). Njegovi sinovi Sulejman i Muhamed ostali su u Bosanskoj Krupi, imali su zanatsku radnju za proizvodnju stolarije. Od 1931. godine muallim, imam i upravnik mekteba u Bosanskoj Krupi bio je Abdurrahman-efendija Alešević, sin Mehmed-efendije, rođen 1887. godine na Konjodoru kod Bužima, svršenik medrese u Cazinu. Na Ahiret je preselio 1960. godine u Varešu.
Godine 1934. došao je za imama Smail-efendija Mujakić. Ostao je u Krupi do kraja rata 1945. god. Smail-efendija otišao je iz Bosanske Krupe zbog novih vlasti, s načelnikom Ademom Beširevićem zaprežnim kolima u Bosansku Kostajnicu. Vlasnik tih kola bio je Hase Murtić. Kad su stigli ondje u ikindijski čas, preseli na Ahiret relativno mlad Smail-efendija. On je bio omiljen, mnogo cijenjen i poštovan kod džematlija. Već je rečeno da je bio glavni inicijator da se renovira Gradska džamija, nakon što je porušena tokom Drugog svjetskog rata. Poslije Smail-efendije, imam je kratko bio je Hasan-efendija Toromanović iz Cazina. U Gradskoj džamiji službovao je godinu ili dvije poznati mahalski hafiz Hasan-efendija Hasanović, nakon što je porušena džamija na Mahali u Bosanskoj Krupi. Iza njega dolazi Abdulah-efendija Kurspahić iz istočne Bosne. Bio je već stariji čovjek te nakon dvije godine rada odlazi u penziju.
Godine 1951. dolazi za imama Munib-efendija Malkoč (1898–1988), koji je bio imam do 1960. godine. Njegova porodica ostala je u Bosanskoj Krupi. Mezar Munib-efendije nalazi se u Bešićima, u Bosanskoj Otoci. U Gradskoj džamiji deset godina, od 1960, do. 1970. godine, bio je imam Omer-efendija Taletović iz Živinica, rođen 1905. godine. Njega se starije džematlije dobro sjećaju, jer su mnogi kod njega bili na mektepskoj pouci. Omer-efendija bio je radin i ažuran na svim poljima službe imama. Posebno treba istaći njegov muallimski rad s djecom, kojih je bio veliki broj u mektebu. Mnogo se angažirao oko uređenja džamije i harema. Iz Bosanske Krupe otišao je u Bosanski Šamac, gdje ga je zatekla smrt 1976. godine. Na mjesto Omer-efendija, za imama Gradske džamije došao je 1970. godine Muhamed-efendija Kavazović, rođen 1949. godine, iz Gradačca, svršenik Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu. Bio je imam duže od dvadeset godina, sve do početka Agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine. Muhamed-efendija preselio je na ahiret 2015. godine. Ukopan je u mezarju Tašlije. S Muhamed-efendijom radio je neko vrijeme i Ramo-efendija Muzaferović iz Jezerskog, također svršenik Gazi Husrev-begove medrese.
Kratko vrijeme imami su bili Muhamed Hodžić i Nevad Kahteran. Po okončanju velikosrpske agresije, kraći period bili su imami u Gradskoj džamiji Ibrahim-efendija Redžić i Mujo-efendija Ćehić iz Ostrošca kod Cazina. Od 1. aprila 1996. godine imam u Gradskoj džamiji bio je Ishak-efendija Sedić, rođen 1951. godine u Bosanskoj Krupi. Prije toga, bio je 23 godine imam u džematu Dobro Selo (Čava), Medžlis IZ Bužim. On je bio prvi koji je iza Drugog svjetskog rata iz Bosanske Krupe (1966/1967. godine) otišao na školovanje u Gazi Husrev-begovu medresu. Na dužnosti imama Ishak-efendija ostao je do septembra 2019. godine, kada je penzioniran. Današnji imam Gradske džamije, od 3. oktobra 2019. godine, jeste Amel-efendija Duraković, rođen 1974. godine u Bosanskoj Krupi. Nakon završene Medrese “Džemaludin Čaušević” u Cazinu, odlazi u Saudijsku Arabiju i završava Islamski fakultet u Rijadu. Amel-efendija demobilizirani je borac Armije R BiH. Kao mladi vojnik, u Bužimu se priključio 505. Viteškoj brdskoj brigadi. U borbama je teško ranjen, pa mu je amputirana lijeva ruka.
Novosagrađena Pazardžik džamija od svoga otvorenja imala je i svoje mujezine. Poznato je da je jedan od stalnih mujezina nove Pazardžik ili Gradske džamije bio Ibro Badnjević, koji je ovu dužnost vršio približno sedamnaest godina. On je povremeno zamjenjivao i imama. O njemu nemamo dovoljno podataka, osim da je imao sina Avdu, koji je završio medresu u Sarajevu. Zapamćen je kao pametan i mladić lijepe naravi. Nažalost, po povratku sa školovanja naglo oboli i umire kao mladić oko 1946. godine. Sljedeći mujezin u Gradskoj džamiji bio je Šertović Huzeira Hasan (1894–1959). Pokopan je na Mezarju “Hum”. Uz njega je mujezinio Agan (Husein) Kadić (1925–2013). U Gradskoj džamiji dugo su godina bili mujezini Fetah Topčagić i Hasib Pašalić. Iza njih je ponovo bio mujezin Husein (Agana) Kadić, sve do svoje smrti 2013. godine.
Mutevelije Gradske džamije bili su hadži Ibrahim Bužimkić, hadži Nurija Halkić, Muhamed Mahmić i Rizo Hadžić. Od 1996. godine dužnost mutevelije obavljali su Rizo Hadžić (po drugi put), Safet Hodžić, Amir Cerić i sadašnji mutevelija Kemal Hadžić. Iz grada Bosanske Krupe najčešće birani su predsjednici Odbora IZ-e. Navodimo neke od njih: Salih Mesić (1897–1976); Hasan Halkić, Hasan Arnautović (1898–1976), Muhamed Alagić (1906–1995). U periodu iza Agresije iz grada Bosanske Krupe predsjednici izvršnog odbora Medžlisa bili su: hadži Mehmed Mahić (1948) i hadži Mehmed Duraković (1949).
Osim uobičajenih vjerskih aktivnosti, u Gradskoj džamiji tradicionalno se u ramazanu učila mukabela iza ikindije namaza. Bilo je pojedinaca koji su naučili učiti u Kur’anu praćenjem mukabele. Isto takom bilo je sposobnih učača, koji su pomagali imamu u učenju, kao što je bio rahmetli Ibrahim Omerčić. U novije vrijeme u Gradskoj džamiji uče se u ramazanu tokom dana dvije mukabele, a navečer, u noćnom namazu, također se prouči cijeli Kur’an. Svaku večer uči se po jedan džuz. Redovno, svakog ramazana, u džamiji je bio organiziran i’tikaf. Nekad je boravio imam džamije u i’tikafu a ponekad neko od uglednijih i pobožnijih džematlija.
