Da nije bilo Bosne, ne bi bilo Madeleine Albright kao državnog sekretara Sjedinjenih Američkih Država. Zato je njen izbor na tu funkciju najveća garancija da će Bosne biti. Sve spekulacije o spremnosti SAD-a da, vodene surovim političkim pragmatizmom žrtvuju bosansku državnost u ime trajne stabilnosti na Balkanu što se nudi i nameće procesom zaokruživanja kompaktnih nacionalnih teritorija i tzv. humanog preseljenja naroda, sada padaju u vodu i zamrzavaju se za sljedeće četiri godine, koliko bi Albrightova trebalo da provede na mjestu američkog državnog sekretara. Zato bi vrijeme mirovni proces u Bosni, sponzoriran od strane Amerike, trebalo da ispliva na čvrsto tlo nakon što se oslobodi balasta ratnih zločinaca i konačno osigura povratak prognanih i izbjeglih u svoja predratna prebivališta.
Kada to očekivati ako ne sada kada kormilo američke spoljne politike preuzima osoba koju je, zbog svesrdnog zalaganja u uspostavi Međunarodnog suda za ratne zločine, bivši glavni tužilac Južnoafrikanac Richard Goldstone nazvao “majkom Tribunala’ i koja razumijevanje za potrebe bosanskih izbjeglica da se vrate na svoja ognjišta crpi iz ličnog iskustva izbjeglice. “Moja je porodica došla u Ameriku nakon što smo dva puta bili otjerani iz svoga doma u Čehoslovačkoj. Najprije zbog Hitlera, a onda zbog Staljina”, izjavila je Madeleine Albright u svom obraćanju novinarima nakon što ju je predsjednik Clinton i zvanično imenovao za novog američkog državnog sekretara.
Albrightova je tako postala prva žena koja je ikada imenovana na tu funkciju i uz Henryja Kissingera, jedini državni sekretar do sada koji nije rođeni, već naturalizirani Amerikanac. Albrightova je kćerka češkog diplomate Josefa Korbela, koji je zbog nacističke okupacije Čehoslovačke najprije s porodicom izbjegao u Veliku Britaniju 1939., a nakon što su komunisti osvojili vlast 1948., konačno emigrirao u Sjedinjene Države. Poslije Drugog svjetskog rata, a prije komunističkog puča u Pragu, Korbel je proveo izvjesno vrijeme u Beogradu na funkciji ambasadora, dok je njegova kćerka Marie Jana za to vrijeme pohađala internat u Švicarskoj, gdje je i prihvatila novo ime Madeleine.
"Moja smjernica u spoljnoj politici je München, dok je mojim kolegama to Vijetnam. (...) Ja sam vidjela šta se događa kada se diktatoru dopusti da osvoji jedan dio zemlje, nakon čega slijedi njena propast. I vidjela sam kako se ratna sreća preokreće čim se Amerika umiješa. Za mene je Amerika istinski nezamjenjiva. Nikada je nisam promatrala kao kolonijalnu ili imperijalnu silu”, rekla je jednom prilikom Albrightova, objašnjavajući zašto se još u aprilu 1993., u vrijeme dok je na Bosnu Amerika još uvijek gledala kao na isključivo evropski problem, ona toliko strasno zalagala za NATO-ovu zračnu vojnu intervenciju, kojom bi se uništili kako tenkovi i ostalo teško naoružanje bosanskih Srba tako i mostovi i komunikacije preko kojih se oni oružjem snabdijevaju iz Srbije.
Zbog toga se i lično sukobila s tadašnjim prvim čovjekom Američke vojske, proslavljenim generalom rata u Zaljevu Colinom Powellom. Budući da je iz sukoba s Albrightovom tada izašao kao pobjednik, Powell mu je slabodobitno posvetio i jednu stranicu u svojoj biografiji pod nazivom Moje američko putovanje, gdje je na tezu Madeleine Albright da nema nikakvog smisla posjedovati toliku vojnu silu kakvu Amerika posjeduje, ukoliko se nikada ne namjerava upotrijebiti, odgovorio da "američki vojnici nisu figure koje neko može pomjerati po svijetu, kao po nekoj vrsti šahovske ploče" i kako "Amerika treba vojno intervenirati sa nadmoćnom vojnom silom samo u slučaju kada su njeni vitalni interesi ugroženi, a Bosna takav interes ne predstavlja". Iste nedjelje kada je Powellova biografija izašla iz štampe u ljeto prošle godine, NATO je izveo prvu seriju zračnih napada na položaje bosanskih Srba, što su ih konačno satjerali za pregovarački sto u Davtonu, a Albrightova, koja je te napade inicirala, trijumfalno je prokomentirala: "Možda bi general Powell sada volio prepraviti tu stranicu."
U VUKOVARU GAÐANA JAJIMA I KAMENICAMA
Njena nepokolebljiva podrška Bosni dovela ju je u Sarajevo još u proljeće 1994. u svojstvu prvog člana Clintonovog kabineta koji je posjetio opkoljenu bh. prijestolnicu. Tada je, parafrazirajući predsjednika Johna Kennedvja u podijeljenom Berlinu 1961., izjavila: "Ja sam Sarajka", začepivši tako efektno usta svim aktuelnim pregovaračima Evropske zajednice koji su tada glasno razmišljali i još glasnije predlagali podjelu grada. Sa ushićenjem isto je ponovila za vrijeme svoje posljednje posjete Sarajevu u martu ove godine, dodajući kako je naročito uzbuđena zbog činjenice da se ono što su neki tada nazivali samo njenom vizijom u ponovnom ujedinjenju grada, obistinilo u dvogodišnjem roku. Za vrijeme svoje martovske turneje po prostoru bivše Jugoslavije, Madeleine Albright posjetila je i Vukovar, odakle su je Srbi ispratili gađajući kamenjem i jajima njen automobil i uzvikujući "Sieg Heil", "Napolje iz Jugoslavije".
"Iskreno rečeno", rekla je kasnije ovim povodom ona, "budući da sam imala priliku razgledati Vukovar i vidjeti koliko je razoren, to što me ne vole ljudi koji su podržavali njegovo razaranje, nimalo me ne čudi. Nikada nisam ni pokušavala sakriti ono što o svemu tome mislim." Glavna odlika njenog političkog stila i jeste otvorenost zbog koje je njeni prijatelji hvale, a neprijatelji osuđuju.
OPTUŽBE GHALIJA ZBOG BOSNE
Prošlog proljeća, kada su kubanski vojni avioni srušili privatni američki avion u blizini svoga zračnog prostora i o tome se radiovezom hvalili uzvikujući cojones, što je španjolski vulgarni naziv za testise, Albrihtova je u osudi ovog čina usred Ujedinjenih naroda izgovorila: “Iskreno mislim da to nisu cojones, već običan kukavičluk", što je izazvalo zgražanje medu uštogljenim diplomatama na East Riveru, ali je Clintonu kasnije osiguralo izbornu podršku medu kubanskim emigrantima u Americi. Sam Clinton tu "nepodopštinu” Albrihtove okarakterizirao je kao "vjerovatno najefektniju rečenicu cjelokupne američke spoljne politike”.
Albrightova prilikom obilaska Baščaršije
Taj neuvijeni govor ne prija, međutim, svima. On njenim oponentima daje povoda da se pitaju: “U kojoj mjeri je ona zaista diplomata, a ne samo političar” iliti “politička životinja”, kako sama sebi voli tepati.
Svoj animozitet prema Boutrosu Ghaliju uspjela je, možda, sakriti natovarivši mu u grijeh neuspjehe UN-ovih mirovnih operacija u Bosni i Somaliji, kao i nedovoljnu efikasnost u reformiranju glomaznog i preskupog mehanizma ove međunarodne organizacije, ali je nekoliko njihovih medijski propraćenih verbalnih duela navelo mnoge aktere i promatrače zbivanja u sjedištu UN-a u New Yorku da pomisle kako se kada su Albrigtova i Ghali u pitanju, ipak, radi o običnoj uzajamnoj netrpeljivosti koja samo u globalnim nadmudrivanjima ima dobru podlogu.
Ipak, to što je Madeleine na Ghalijevu pritužbu da ne može efikasno voditi Ujedinjene narode sve dok u tome ne bude imao stvarnu podršku Sjedinjenih Država i u tom kontekstu izjava: “Amerika je moj problem”, uzvratila ovim riječima: “Ono što Vi, dragi Boutrose, ne shvatate jeste da ste Vi moj problem.”
Madaleine Albright završava svoju karijeru u Ujedinjenim narodima, otklonivši efikasno taj svoj problem vetom na Ghalijev reizbor za generalnog sekretara. Sada tek treba vidjeti u kojoj će mjeri injekcija retoričke svježine koju Madelaine prenosi iz Savjeta sigurnosti u State Department, moći promijeniti već opasno kratkovidnu američku politiku prema Srbiji i Hrvatskoj, koja se, kako primjećuje New York Timesov kolumnist Chris Hedges, “oslanja na političare koji su trenutačno kooperativni” upravo zbog toga što “ne očekuje nikakve bitne promjene u njihovoj politici prema Bosni, bez obzira na personalne promjene u njihovom državnom vrhu”.
Za Bosnu ni podijeljenu ni zacijeljenu to bi onda moglo značiti novu agoniju. Ili, možda, ipak ne. “Meni se kod nje sviđa činjenica da ona brine za svijet. Ona u sve unosi strast”, rekla je o Albrightovoj bivša američka ambasadorka u Ujedinjenim narodima Jane Kirkpatrik. Bosni se, dakako, sviđa činjenica da Albrightova strašno brine za Bosnu, jer to njoj izvjesno donosi promjene nabolje.
(Adisa Busuladžić, Ljiljan, 11. decembar 1996)
