Tu, na obali rječice Gostelje, u vječnost položi kosti svoje Stojan Utolović. Kam taj golemi, da ih zauvijek sjedini s crnicom čađavom od đurđevičkog uglja, u planini usiječe i postavi na njih brat njegov Ostoja. Sve to rukom svojom bremenitom zapisa dijak koji sred skromnosti svoje vrle zanavijek ostade bezimen. A pisa on ovako: “Ase leži Stojan Utolović na svojoj zemlji na plemenitoj, se postavi Ostoja, brat jegov.” Na pročelju kovač obrubi okvir i u njega uklesa konjanika i u ruci mu koplje, da može Stojan, vitez od soli, i gore, u nevidu plavom nad oblacima, da se natječe i odmjerava snagu u vječnom turniru gospodnje milosti. Takav, eto, ostade trag o Stojanu i njegovom bratu Ostoji, da po njemu hodimo i ishodimo u sebe.
Volio je Stojan Utolović viteške turnire. Ta iz kojeg bi drugačijeg razloga brat njegov Ostoja dao da se od svih ostalih lijepih i Božijem robu milih stvari od kojih breči ovaj svijet u lice vječite bratove kuće ukleše i konj, na njemu jahač i koplje mu u ruci, doli radi silne Stojanove ljubavi prema mejdanu i viteškom odmjeravanju vještina? Bila je to čista strast. Mora da su polja ova odjekivala konjskom njiskom i da su se iz najudaljenijih krajeva dovodili rasni ždrijepci da se snjuše s plemenitim Stojanovim kobilama i da nova krv odavde krene u galop. Kazuje se da se i danas ispod same gradine u Đurđeviku jedna njiva zove Ostojin do. Dovođeni su ovdje iz vascijele Bosne najbolji tesari i najbolji kovači i neprekidno je šištalo željezo. Mora da se na stotine jasenja sjeklo kako bi se našao onaj pravi iz kojeg će se izdiljati savršeno koplje koje priliči takvom vitezu kakav je bio Ostojin brat Stojan. I stotine je štitova valjalo okaliti da se dobije najčvršći, valjalo je izvući najtanju gvozdenu plohu i oblikovati je za oklop po mjeri Stojanovih uda i istegnuti najtanju žicu a čvrstu i oplesti s njom košulju lakšu od perja. Takav mora da je bio Stojan, i brat njegov Ostoja, i takav mora da je bio njihov život.
VITEŠKI TURNIRI
Nije Ostojinom bratu bilo mrsko potegnuti ni u daleke germanske zemlje samo da bi odmjerio snagu koplja s izvikanim vitezovima sa sjevera kose spletene u rep. A tu, preko Save i Slavonije, u zemljama ugarskim, bio je on redovit gost i mnogi se vitez, zaogrnut praznim riječima slave, bojaše stati pred njegovo koplje. Nije za Stojana ništa bilo tako veličanstveno već kad se oglase dvorske trube i sa svih strana svijeta u isti stroj postroje se na svečanu smotru vitezovi, svaki od njih u legendu već skovan. A kralj ugarski, okićen pozlaćenom svilom, zavijen u crvenu čohu, s plaštom crnim što se vije za njim kao krilo gavrana, pa bi čovjek rekao: “Ne, ne hodi taj po zemlji, dostu, niti konja jaše, već lebdi ponad sviju, protutnji on ispred njih i svima šaku na ljuboruk položi. A štajerske i luksemburške, i brandenburške i bohemijske princeze, i celjske grofice, i djeve s francuskog dvora, i engleske udavače i kneginje iz Poljske zanjišu svojim vitkim tijelima i smijeh svoj izazovni posiju u svaku misao svakog muška.
Zavodnički Stojan suče brk dok se oko njega muzičari i cimbala, cirkusanti i glumci, komedijaši i trubaduri sa Sredozemlja, i pajaci i dvorske lude i čudotvorci iz petnih žila propinju ne bi li svakoraznim, nikad viđenim čudesima svojim odlijepili barem komadičak slave sa sjajnog oklopa na njemu u koje sunce naprosto ne da gledati. I sve se zažari od cike i smijeha i veselog ljudskog glasovlja da se u čas pričini kako sutrašnji sudari oklopnika ni po čemu više nisu ni važni. Ali to samo biva pričin. Ujutro, kada trubari najave prvi boj, sve se utiša u trenu, kao sabljom presječeno, a tišina bude takva da se i do najudaljenijeg uha može čuti kako se, kao u zadovoljstvu, proteže sjajna podmazana orma na konju kojeg oklopnik jedva suspreže da ne poleti prije nego padne marama iz kraljeve ruke. Sve bi Stojan dao da još jednom osvane sred turnirske vike u Budimu i da nakloni glavu pred pobjedničkim vijencem koji iz ruku jedanaestogodišnje kraljice Marije, ili njene sestre Jadvige, ili njihove majke Elizabete Kotromanićke, Bosanke koja u ime svojih kćeri vladaše i Ugarskom i Poljskom, klizi preko njegovog potiljka. A uvečer, kada se proglase pobjednici i raspreme stolovi prepunjeni pečenjem i vinom i svakojakim đakonijama... Eto, tu je prvi put oblizao grumen bijelog meda.
I ležahu kosti Stojanove još četiri stotine godina ovdje, na Vrhpolju, u žuboru potoka koji se u rijeku prope, tu, pored vodenice, pod mramorom što ga brat njegov, kako je to običaj i red u bosanskoj zemljici, nad njega namače. I silne proticahu vode. Spustahu se u nesalomljivim bujicama s Konjuha, po kojem još uvijek njište zagubljene duše vranaca što ih preci Stojanovi, i preci Ostojini, i preci sinova njihovih, ostavljahu u žrtvu, u darove bogovima svojim koji su im redovno, u istom ritmu vijanja planete oko sunca, donosili proljeća i odnosili zime i namicali ljeta i rastvarali jeseni. I stotine se puta Konjuh obijeli mrazom, ozeleni se listjem i prošara u rujnu da mu u ljepotu ni mrtvi ne mogahu gledati. I Bosna Stojanova, rastočena u historijskim bujicama, sveudilj je protjecala pored njega. I sve je oticalo u nepovrat, samo je kam ovaj steći stajao ovdje i pobožno čuvao kosti Stojanove da ih voda ne podigne odavde, s plemenite, i ne ponese dalje, na sjever, u bezobličje.
Kazuje se da je 1895. naišao ovuda strastveni lovac na stećke Ćiro Truhelka, direktor Zemaljskog muzeja u Sarajevu, koji u ono vrijeme hodaše tražeći najdivnije primjerke da ih iz zabiti bosanskih snese u gradove, na trg i pred Vijećnicu. On je prvi službeno očitao riječi koje smisli Ostoja i dade da se uklešu na vječnu kuću brata svog kao najvažnije što se o njemu ima reći, da je, eto, imenom Stojan, po ocu Utolović i da nije legao u tuđu zemlju već u svoju plemenitu. Zapis koji će te godine Truhelka prenijeti na papir i ponuditi na uvid cijelom svijetu spasit će ovaj stećak. Naime, silne će vode nakon Truhelkinog susreta sa Stojanovim grebom izlokati obale Gostinje, prekriti muljem i blatom stećak i natpis na njemu i naposljetku će nad njim nići trava. Eto, tako je i ovaj stećak potonuo u svoj grob.
Sedamdeset i tri godine nakon Truhelkinog susreta s uklesanim Ostojinim riječima opet će slučaj, ili sudbina, ili Božija volja, odrediti jedan drugi susret. Zapis sa Stojanovog stećka otvorit će se na stranicama Godišnjaka Zemaljskog muzeja pred očima Đurđevaka Franje Molana. Pročitavši Truhelkin opis stećka i mjesta na kojem ga je pronašao, Franjo Molan shvatit će da se Stojanov stećak, jedini s natpisom u živiničkom kraju, nalazi baš na njegovoj njivi. Iz Sarajeva je hitao Franjo kao lud. Ni raspremiti se nije uspio od silnog uzbuđenja, već se dohvati lopate i krampa i poče kopati po njivi. Svi ga u čudu gledahu i već se poče šaputati kako je nagraisao negdje na putu do Sarajeva i zauvijek se oprostio s pameću – jer, ko će normalan onoliku zemlju uokolo roviti baš kao bijesni vepar?! I na kraju, kada su i najbliži digli ruke od njega i ostavili ga njegovim utvarama, iskopa Franjo stećak, golem, i nađe na njemu zapis na kojem iščita baš ono što je i Truhelka sedamdeset godina ranije iščitao. Stojanovih kostiju nije bilo, one su se zauvijek stopile s crnicom čađavom od đurđevičkog uglja.
ŠKOLA OKRUŽENA STEĆCIMA
Stojanov je stećak, kao i mnogi u živiničkom kraju, prebačen sa svoga mjesta, i evo ga pred osnovnom školom u Đurđeviku, jedinom u Bosni izgrađenoj među mramorovima. Možda i nema boljeg mjesta na kojeg bi bio prenesen od škole, da stoji tu, odmah do ulaza, i da svakodnevno biva pomilovan pogledima stotine djece. A škola je na blagom uzvišenju ponad magistralne ceste kojom se iz Sarajeva ide za Tuzlu i dalje na sjever, do Budima, i dalje na jug, do Dubrovnika i do Splita i do svih gradova koje je za života svog Stojan obišao i pod njihovim bedemima i kulama odmjeravao čvrstinu koplja i vještinu vitešku s mnogim junacima sa svih krajeva evropskog svijeta.
I nije sam Stojanov stećak. Ovdje, u dvorištu OŠ “Đurđevik”, čijom fasadom dominiraju motivi sa stećaka podbočeni stihovima Makove Modre rijeke, na parcelama koje narod zove Polja i Nevrenča nalazi se još 14 stećaka. Trinaest je sljemenjaka, s krovom, kakav je i Stojanov, i jedna ploča. Jedan je stećak u obliku stuba i unesen je u školski hol i postavljen odmah na ulazu da ga svakog dana svaki đak ove škole četiri puta pogleda, i kada dolazi u školu, i kada izlazi na veliki odmor, i kada se vraća s njega, i kada odlazi kući. Dugo se, kazat će vam ovdje, i za ovaj stub mislilo da je ploča, ležao je u školskom dvorištu gotovo cijelim svojim tijelom zaronio u zemlju. Kada su nastavnici odlučili da urede stećke pred svojom školom i kada su, uz pomoć učenika, otkopali i ovaj stećak, imali su šta vidjeti. Ovakvim skladnim primjerima malo se ko može pohvaliti, lijep je kao da je iz Zgošće.
Ovaj stećak sav je u lirskom ozračju. Dominiraju njime, preplićući se sa sve četiri njegove strane, lozice i grozdovi, S spirale, cik-cak linije, zvijezde s pet i osam krakova i stilizirana stabla. Ne zna čovjek s koje strane prije da ga pogleda. Sklad i odmjerenost vladaju svakim njegovim dijelom. On nema pročelja ni lica, ni bočnih ni prednjih strana, ni zaleđine, sav je otvoren i beskonačan u svom ponavljanju kao svemir. Njegova nježnost govori nam da je pod njim zasigurno bila sahranjena neka plemenita ljepotica čija ljepota bijaše tako prozračna da se ni jednim slovom ne bi mogla obuhvatiti, te dijaci i kovači odlučiše da progovore o njoj ovim sveobuhvatnim simbolima. Njegova prijemčivost odnijela ga je i na poštansku markicu, na kojoj piše da je donesen pred školu s lokaliteta Vrhpolje.
Na ovu nekropolu naknadno su izmještena još dva stećka s Vrhpolja. Oba su sljemenjaci, a u krov jednog od njih uklesana je imitacija šindre. Doseljeni su ovdje, kazuje Katalog stećaka Tuzlanskog kantona Munise Kovačević, i stećci s lokaliteta Carska bašča u Šehićima. Taj osamljeni uspravljeni stećak pod jabukom preko puta ograde koja školsko dvorište dijeli od dvorišta porodice Trumić oduvijek je bio ovdje. Kazuje se da je jednom, kada su obrezivane jabuke, jedna teška grana lupila po njemu i okrunila ga. Poslije se pričalo da se od tog dana pa narednih četrdeset svake noći čulo sablasno lupkanje u sobi u kojoj nije bilo nikoga. Da je tako, da oštećeni, oskvrnavljeni i razbijeni stećci imaju nadnaravne moći, onda bi cijelom Bosnom tako silovito i sablasno lupkalo da bi stoljećima morali hoditi s dlanovima na ušima tako isprepadani da bi drhtali i pred vlastitom sjenkom.
