Mnogo je stvari koje sam vidjela u izraelskom genocidu u Gazi, a koje nikada neću moći više vidjeti. Keks utisnut u mlohave ruke. Bijeli čaršavi omotani oko napuštenih tijela. Kamioni za sladoled pretvoreni u mrtvačnice. Djeca koja spavaju koja se nikada neće probuditi. Žene koje u hidžabu idu u krevet na spavanje u slučaju ako budu ubijene ili se probude iz ruševina da sačuvaju svoju čast.
Možda sam zato bila toliko uznemirena i ljuta zbog toga što je holivudska glumica Anya Taylor-Joy prisvajala bijeli hidžab na premijeri filma Dune 2 koji tako opsjedajuće podsjeća na hidžabe koje nose žene u Gazi.
Navikla sam da svuda na društvenim mrežama vidim ove odjevne predmete, koje nose traumatizirane majke dok plaču i drže okrvavljene leševe njihove djece u naručju. Krase ga žene na koje se gleda kao na kolateralnu štetu Zapadu koji namjerava da ih pokolje i okupira, a ne kao slavne ličnosti na blistavom crvenom tepihu.
Postoji nešto više od zlokobnog u tome što je Taylor-Joy pohvaljena zbog svoje vanvremenske, suptilne elegancije, dok je ista odjeća postala simbol genocida nad civilnim stanovništvom Gaze. Ovaj jednostavan, skroman, praktičan odjevni predmet koji se nalazi u većini domova muslimanskih žena postaje nešto sasvim drugo kada se navuče na tijelo bogate, poznate bjelkinje.
Kada ga muslimanke nose, to je arhaično i nazadno, kriminalizirano i prevaziđeno, izgovor da ih se 'civilizira' i 'oslobodi'. Ali na Taylor-Joy-u, to je pozitivno, alternativno, graciozno i prefinjeno.
Komparativna šutnja onih koji su hvalili Taylor-Joy, ostavljajući gromoglasnu tišinu za nevolje žena u Gazi, dodatno učvršćuje ideju da smo vrijedne zapadnog liberalnog feminističkog pogleda samo kada nas ili konzumiraju ili spašavaju, odnosno kada to odgovara imperijalističkoj agendi.
Mediji koji su hvalili egzotični izgled Taylor-Joy nalik na nevjestu, komentare na Instagramu koji su pohvalili njen bezvremenski stil i njene kolege poznate ličnosti koji su pozirali pored njenog tijela pokrivenog hidžabom, uglavnom su ignorisali stradanje žena u Gazi.
Filmski serijal Dune je oduvijek ostavljao loš okus u mojim ustima, sa svojom komodifikacijom muslimanske estetike, a pritom ništa ne čini da podigne muslimanske narative ili glasove. Kada sam nerado gledala prvi film Dune 2021. godine, osjećala sam se kao da sam uronjena u svemir koji je bio dezorijentirajuće poznat, ali šupalj.
Nejasno izgovorene arapske riječi poput “Ichwan” i “Shai Hulud” i termini koji su potpuno oteti iz islama i kadence mojih predaka, poput “Mahdi” i “Wahad”, potpuno su lišeni značenja u ovom svijetu gdje je islam kriminalizovan. Pokriveni likovi i lica Fremena su misteriozni i dvosmisleni, oslobođeni zamki sekuritizacije i prijetnje s kojima se suočavaju muslimanske žene u stvarnom zapadnom svijetu. Nejasno arapska pustinjska pozadina postaje mjesto intrige i mističnosti (čak i postaje pozadina glamurozne premijere), a ne nerazvijeno mjesta rata kao što se Bliski istok obično prikazuje.
Riječi poput 'džihada' se promiču bez straha od kriminalizacije u ovoj izmišljenoj paradigmi koja se pokriva islamom dok dodatno nagriza našu muslimansku bit postojanja.
Frustrirajuće, ali ne i iznenađujuće, za film koji u velikoj mjeri pozajmljuje arapski muslimanski svijet, nema bliskoistočnih glumaca u glumačkoj postavi. Nedostatak zastupljenosti pojačava prevashodnu orijentalističku agendu: naša kultura može biti privlačna i komercijalna, ali samo ako je usvoje bijelci i bogati.
Nije u pitanju naša odjeća, naši jezici, naši običaji. Mi i sam naš islamski identitet zaslužujemo istrebljenje kako bi Zapad uživao u plijenu, bez krivnje i slavljen zbog svoje raznolikosti. Međutim, problemi s Duneom prevazilaze njegovo šuplje oponašanje muslimana. Oslanja se na holivudski omiljeni trop superiornog bijelog spasitelja (u ovom slučaju, Timothy Chalamet AKA Paul Atreides) koji civilizira barbarske Arape (Fremen).
To je simptomatično za širi problem u filmskoj industriji, koji tjera javnost da ehumanizira Arape i muslimane u krajnjem cilju legitimiziranja našeg pokolja. Ako se svaki drugi blockbuster film fokusira na zaostalog Arapa kojeg modernizuje altruistički bijelac ili bombardiranjem oslobađa napredna zapadna država, onda normaliziramo to što se događa u stvarnom životu – što, uzgred budi rečeno, već jeste.
Ako to nije bilo dovoljno neukusno, tajming ovog izdanja Dune 2, sada dok genocid u Gazi traje već pet mjeseci, miriše na flagrantnu netaktičnost koju ne mogu previdjeti. Zamislite neke od sintagmi koje su izraelski zvaničnici koristili posljednjih mjeseci: da je ovo rat između “djece svjetla” i “djece tame”, rat protiv “ljudskih životinja”. Jasno je da ovaj genocid nije samo politički, već i rasno i vjerski motivisan. U stvari, zapadni svijet omogućava izraelski rat protiv Gaze upravo zato što je Izrael posljednja kolonijalna ispostava Zapada, truhli svjetionik krvlju natopljene demokracije u naizgled zaostalom arapskom i muslimanskom svijetu.
Da Palestinci nisu većinom muslimani, da nisu Arapi - da se žene nisu oblačile upravo onako kako se oblači Anya Taylor-Joy - onda bi ovaj genocid pokrenuo svijet na isti način na koji je to učinila ruska invazija na Ukrajinu. Socijalizirani smo da progutamo masakr Arapa i muslimana kao uobičajeno i beznačajno. Naši leševi postaju samo kolateralna šteta za svijet koji nije uznemiren našim klanjem.
Dune glamurizira, komodificira i kolonizira samu estetiku zbog koje su muslimani trenutno proganjani u Gazi, i širi mit da Arapu treba spašavanje bijelog čovjeka. Da bi njegova glumačka ekipa glamurizirala i seksualizirala naš odjevni kodeks na crvenom tepihu demonstriraju nešto mnogo veće od dvosatnog filma.
Uspjeh - zaista, samo postojanje - i knjige i sada filmskog serijala svjedoči o želji Zapada da konzumira našu muslimansku estetiku u domenu fantazije, dok nas lišava prava u stvarnom svijetu - bilo kroz sekuritizaciju ili rasizam, agresiju ili genocid.
Dune nas podsjeća na mjesto koje će Arapi i muslimani vječno imati na Zapadu. To nam govori: hranit ćemo se vašom egzotikom, usvajati zamršenosti vaše kulture, pustošiti vaše domovine, a sve vas u potpunosti izbaciti iz našeg svijeta.
Autorica: Nadeine Asbali , profesorica u srednjoj školi u Londonu
