Krajem prethodne i početkom 1905. godine
baron Burian, Kalajev nasljednik na dužnosti zajedničkog ministra finansija, polazio je sa stanovišta da je Džabićev pokret za vakufsko-mearifsku autonomiju muslimanskog naroda znatno oslabio, tim više što je taj pokret ostao bez svog vođstva. Gospodin Burian je u Ulemu-medžlis i Vakufsku direkciju, kao i u Zemaljsko vakufsko povjerenstvo izabrao nove članove ili ih je dopunio novim ljudima. Međutim, njegovo očekivanje da će narod prihvatiti odluku o povećanju poreza za izdržavanje islam-skih školskih zavoda nije dalo ploda jer je narod bio jedinstven i čvrst u stavu da ovo ne prihvati dok se ne uvede vjerska i vakufsko-mearifska autonomija.
Džafer-beg Begović se u to vrijeme sreo sa Ademagom Mešićem, čovjekom s kojim se katkad nakratko i ranije viđao i o kome je dosta slušao, ali koga nije volio. Međutim, ovdje je bilo moguće da razjasni neke dileme pa se spremio da to i učini. U tom pokušaju pošao je od obične činjenice : Ademaga, volio ga neko ili ne, krupno korača inače nesigurnim i zamršenim putem velike trgovine, obilazi svijet, privlači omladinu i, eto, ulazi u politiku. U Bosni ga znaju posvuda a u svijetu trguje s Peštom, Bečom, Trstom, Carigradom... dok u Sarajevu pred njim na noge ustaju i visoki vladini činovnici. Od njega može nešto saznati i o klijanju autonomije. Stoga je očekivao samoljubivog, uobraženog, oholog i škrtog posjednika, kakav obično biva onaj koga novac i slava dižu iznad ostalih ljudi, a pojavio se sasvim jednostavan, blag i skroman čovjek. I samim svojim pogledom, otvorenim i mirnim, ostavljao je dojam da mu se može vjerovati i da je čvrst u svojim ubjeđenjima.
Džafer-beg je krenuo s najosjetljivijeg mjesta :
- Ne krije se, Ademaga, da ima nas koji kod tebe štošta ne begenišemo. Znadeš li šta ne begenišemo?
- Znadem, beže, ali ne hajem. Mržnja prema meni je počela od vakta kad je Austrija došla ovamo pak ja prvi od muslimana u Tešnju odsjekao svoj perčin i pustio da mi kosa raste po cijeloj glavi. «Eno», gunđali su stari Tešnjaci, «povlaši se čim turski askeri siđoše s tvrđave». Odjenuh, opet prvi, «tijesno» odijelo i prošetah niz tešanjsku čaršiju, a oni se zgranuše: «Vidjeste li onog murtatina?! Pljunuti Švabo! Treba njega iz mraka – toljagom!» Takvi ne begenišu da me vide ni danas. Ja ipak, kako vidiš, serbez hodam u novom odijelu. Kasnije su na bubanj digli moje hrvatstvo da bi završili prezirom što se družim i što sarađujem sa hrvatskim prvacima.
- Ima toga i krupnijeg, Ademaga. Ti se protiviš našem muslimanskom pokretu.
- Nisi jedini koji tako misli, beže. Mene i neke naše novine, pak i srpske, nastoje ocrniti pred narodom. To su oni kojima je zadaća da ruše sve koji se ne slažu sa njihovim programom «onamo, onamo preko Drine», gdje spada i Džabić sa svojim istomišljenicima.
- S kim si onda?
- Sa onim muslimanima koji žele da se isposluje
vjersko-prosvjetna autonomija i da se srede odnošaji između gospodara i mustedžira, ali nijesam u cijelosti za memorandum koji se sprema u Peštu jer nijesam za to da se u naše vjerske i agrarne stvari miješa politika koja može samo uspjeh do postignuća tih dvaju naših životnih pitanja pokvariti – kako su već mnogi naši ozbiljni ljudi naglasili – jer je politika zajednička stvar svih vjera u Bosni, pak treba da ju sav narod rješava.
- Kako sad... nisam utabirio. Kažeš «nisam za autonomiju» pa «jesam za autonomiju». Šta ne begenišeš u Džabićevom pokretu?
- Čvrstu vezu sa Srbima. Njima se ne može vjerovati. Popili bi nas u čaši vode. U Srbiji su jedva dočekali da Turcima pogledaju u leđa pa da muslimane protjeraju, rasele ili pobiju a sve njihove džamije, mektebe, biblioteke, hamame... poruše do temelja kako bi im se zameo svaki trag. Sad i na Bosnu pružaju ruku. I ovdje bi da učine ono što i tamo ili da smo što su i oni – Srbi. A znadu da moraju požuriti jer ako mi spoznamo sebe, ako se naoružamo naukom, sa znanjem, ako trgovinu uzmemo u svoje ruke, onda im njihove želje ostadoše «glas vapijućeg u pustinji». Stoga se laćaju drugih sredstava a to je – Austriju van iz Bosne! Da uspiju, eto ih ovamo!
- I Hrvati bi da se izvuku ispod bečke kape.
- Bezbeli, ali oni su razumniji u svojim zahtjevima.
Pokušavaju da Hrvatsku, a kao istinski prijatelji i nas sa sobom, kao jednu državu, učini ravnopravnom sa Austrijom i Mađarskom, da se u Carevini uvede trijalizam. U tome ja vidim naš spas.
- Zašto misliš da su Hrvati dostovi muslimana Bošnjaka?
- Zato što nam nikada nijesu učinili ono što su nam učinili Srbi. Niti su nas tukli niti su nam otimali imetka a vjeru nam štuju kao i svoju vlastitu. Može se i treba im vjerovati, barem dok su takvi kakovi su. Srbima se ni mrve ne može vjerovati. Eto zašto mislim da još nije došao vakat da se mi borimo za političku autonomiju. Mi još nijesmo kadri odolijevati našem mnogo jačem i silnijem dušmaninu. Hrišćani i katolici imaju za autonomiju spremne i sposobne ljude, a mi ih pravo uzevši i nemamo. Ona naša dvojica-trojica ne mogu na sve strane dos-pjeti. Mi muslimani bismo i ovaj puta birali «Filan-bega» i «Filan-agu» prema glasu njegove familije, ako je po tome čuven, i prema bogatstvu. A kad ovakav dođe u medžilis, gdje sjede učeni ljudi, oni bi ga lahko preko vode žedna preveli. Nastojmo stoga, da sada što više naše djece šaljemo na visoke moderne škole te, kad budemo imali koju stotinu pravnika, onda ćemo moći voditi borbu i tražiti samoupravu Bosne i Hercegovine. Sada tome, kako kazah, nije vakat, pokrenimo se svi zajedno kao braća za naša životna pitanja – za vjersku i agrarnu stvar, osnivajmo novčane zavode, otvarajmo moderne trgovine, obrađujmo racionalno svoje lijepe njive, odvraćajmo našu djecu od pića i drugih hrđavih navika, izmirimo se jedan s drugim, ne nasjedajmo našem dušmaninu, ne dozvoljujmo da se nepozvani miješaju u naše vjerske tokove, ne tražimo savjete za agrarne stvari kod onoga ko nam je najviši dušmanin i čiji je viši interes nas uništiti nego nam pomoći.
- Ti se griješiš i o vjeru, Ademaga.
- Ne o vjeru, beže, nego o bošnjačku pripadnost. Mnogi, a vidim da si među njima, miješaju to dvoje ili, bolje kazati, ne razlikuju jedno od drugog. Vama je vjera sve, a meni i onima koji misle kao ja, još je važnija narodnost. Austrijanac, Mađar, Talijan ili Francuz pohode istu crkvu, ali svaki ponaosob ima vlastito rodno tlo, svoj maternji jezik, svoju kulturu, posebne adete...
- Imademo to ovdje i mi Bošnjaci - upade u riječ beg.
- Mi to svoje dijelimo s drugima. Oni polažu jednako pravo na ovu zemlju kao i mi muslimani jer ovdje žive dugo koliko i mi, govore kao i mi, ili vrlo slično, a i kulture nam se prožimaju. Niko nam ne osporava posebnost vjere, ali bi da nas vežu za sebe tvrdeći da smo njihov narod, to jest da smo Srbi ili Hrvati.
- Pa i nismo njihovi, mi smo svoji - beg povisi glas.
- Bezbeli da smo svoji. Da su pokojni gospodin Kalaj i rahmetli efendija Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak uspjeli sa svojim bošnjaštvom, drukčija bi se o nama pjesma pjevala, ovako... Evo, baš mi u vezi s ovim na um pade razgovor što sam ga vodio sa rahmetli Mehmed-begom, vlasnikom «Bošnjaka», pak, ako si käil, mogu ti kratko rijet o tome. Da razgovor nije zanimljiv, ne bih ga pamtio već punih pet godina. Krenula, daklen, tada grupa nas članova Turističkog kluba iz Sarajeva na čelu sa okružnim predstojnikom baronom Mollinaryem na put u Pariz da razgledamo svjetsku izložbu. U grupi je bio i rahmetli Mehmed-beg. Sretosmo se na sarajevskom kolodvoru i on će ti odmah nakon selama: «Šta ima u Tešnju, Ademaga? Čita li se ´Bošnjak´?» «Slabo, beže», velim ja, «jer je posve malo ljudi koji umiju čitati». «Zauhar je da i to malo ljudi čita pa da usmeno širi ideju bošnjaštva u masama». «Jeste, beže, ali ljudi ne pristaju uz list. Ne begenišu što ide za evropskom kulturom i za tuđim načinom života, što se toliko naglašava važnost begovata koji je, po vama, najbolji čuvar narodnih tradicija i što ste ostali izvan muslimanskog političkog pokreta, to jest izvan borbe za autonomiju». «Pa i ti si, Ademaga, pristalica ove nove civilizacije i ti si plemić», on će meni. «Jesam, beže», kažem ja, «ali ja budućnost nas muslimana, ili Bošnjaka, kako nas ti nazivaš, vidim malo drukčije. Prvo da kažem kako mislim da «Bošnjak» daje dobre ideje, ali šta te ideje vrijede kada u ovom vaktu nisu ostvarive. Uz tebe je čak i gospodin ministar Kalaj, pak opet ne ide. Ja sam praktičan čovjek: ne hvatam se posla u kome ne mogu uspjeti ili ću u njemu tek puzati i životariti, kao što bošnjaštvo životari. Nijesam ni za političku autonomiju, jer je i ona preuranjena». «A za šta jesi?» - pita on, isto kao što me i ti sada, beže, pitaš. Odgovorio sam mu isto što i tebi. «Jazuk», kazao je na kraju. «Koliko bi za naš narod bilo vrijedno da gajiš bošnjaštvo i da ističeš naš bosanski jezik!»
- Jazuk, ja šta je - potvrdi Džafer-beg. - A bošnjaštvo nije zamrlo, i neće - beg bî čvrst u glasu.
- Ali je u svijesti naših ljudi misao o njemu vrlo nejasna i blijeda pak nisu prilike, beže. Našem muslimanu je važno da mu se ne dira vjera i imetak, za ostalo ga nije briga. Upravo to kane iskoristiti naši dušmani pa nas svrstati u svoj tabor.
- Hm, Ademaga, pa ti si među prvim koji se kazuješ
Hrvatom i pozivaš muslimane da se kazuju tako. Neki drugi «napredni» muslimani za sebe kažu da su Srbi. Kakva je razlika kad je krst i tamo i ovamo?
U vrijeme kad je Muhidin Muho Begović na željezničkoj stanici u Tesliću vidio Magbulu, pruga je bila prošla kroz Rajševu i približavala se Blatnici. Na dovršenom dijelu pruge šumski vozovi su bili česti i u Rajševu se moglo stići za samo sat vožnje. Selo se na taj način približilo fabrici, što je Muhu navodilo na misao da ni Magbula nije daleko. Koliko je žalio što nije ovdje, toliko je žalio što je nesretna. Onaj njen gorki uzdah ispod zara i sada nosi u svijesti. Neki nemušti glas tih dana stalno ga je nagovarao kako treba da joj ode, da vidi Rajševu, da makar pogleda gdje cura (drukčije je nije ni zamišljao) živi. Čak je umišljao da joj može ublažiti jad, mada nije mogao jasno zamisliti kako da to učini. Živo je zamišljao razgovor s njom, pri čemu je sâm postavljao pitanja i odgovarao na njih. «Ostavi Rajševu, Magbula, i dođi meni». «Zalud, Muho, kasno je. Sve i da hoću, ne merem. Velika je sramota kad žena ode od svog čo´jka». «Sramota će ostati iza nas jer ćemo otići odavde i živjeti na nekom drugom mjestu, gdje ljudi za nju ne znaju». «Moj čo´jk, ako išćili, more me naći». »Ali neće, on te ne pazi». «Ne pazim ni ja njega, ali znadem da me Bog gleda. Moram slušati čo´jka». «Moraš, svejedno što si nesretna?» «I nesreća je od Boga». «Zašto onda gorko uzdišeš?» «Svaka bi na mom mjestu uzdisala».
Poslije ovoga odlagao bi odlazak i pokušavao da ne misli na njega.
Na utovar vagona u njegovu radnu grupu tih dana je stiglo i nekoliko mladića iz Stenjaka, sela koje se brzo približavalo
Tesliću. Dvojica od njih, Salih i Besim Dikadžić, bili su rođaci iz iste kuće i vrlo veseli momci. I po vanjštini su ličili jedan na drugog: visoki, plavi, upadljivo živih pokreta. Nakon što fabrička sirena označi kraj radnog vremena, oni se zapute u najbližu kahvu. S Muhom su malo razgovarali, ali ne svojom voljom, nego zato što je Muho bio šutljiv. Jedno vrijeme su podnosili njegovu šutnju dok će jednom Salih:
- Bogati, Muho, što toliko šutiš?
- Nejmam šta da kazujem - slegnu on ramenima.
- Imaš, bolan, smišljaj... Smiješaj ono što je bilo s onim što ne mere biti pa ćeš dobiti priču koju će svako slušati.
- Hajde s nama večeras u kahvu da kahvenišemo - predloži Besim. - Tamo se odsvakle skupljaju ljudi pa zanimljivih priča bude toliko da ih ni Usora ne bi mogla ponijeti.
- Bezbeli - podrža ga rođak. - Ako već ne pričaš, a ti slušaj.
Kahva bješe krcata ljudima, puna žagora, a prostor joj tonuo u dim duhana. Za pojedinim stolovima bila je po neka prazna stolica. Mladići ih pokupiše a kahvedžija im, iz rezerve, ponudi jedan nizak stari stolić. Pošto posjedaše, Salih otvori usta:
- Znaš li, Muho, zašto nas Dikadžića ovdje ima kao mrava? Ne znaš, bezbeli. Nas je ovoliko zato što živimo dugo, predugo; kotimo se, a ne nestajemo. Desi li se da Dikadžić preseli na ahiret ma i jednu godinu prije nego što proživi osamdeset, svi se ibrete i kažu: »Šta mu bî pa mu se tako žurilo te ode rano!» Mi, za prâvê, počinjemo sebi pratiti starost od osamdesete i brojimo do devedesete i dalje, a kad prijeđemo stotinu, ostavljamo sretnika na miru, nek´ traje dok traje, pa brojimo onima koji pristižu. A zašto dugo živimo? Belćim zato što nas Bog gleda drukčije nego ostale ljude. Nimalo nas ne voli ili nas previše voli. Sredine nejma. Ako nas nimalo ne voli, kad je vakat da nam se uzmu duše, namršti se pa rekne melekima: »Uh, ne dovodite mi njih, ne želim ih očima vidjeti!» Meleki nas mimoiđu i kupe druge a mi ostajemo i naše trajanje na dunjaluku se podobro oduži. Kako je Bog milostiv, on nas se ipak nekad sjeti pa tada pomirljivo kaže melekima: «Dobro, haj´te...sad možete...ali uzmite samo najstarijeg Dikadžića, onog koji je već zaboravio kakav je dunjaluk». A ako nas voli, ako je to više nego što voli ostale smrtnike, onda, na vakat o preseljenju na ahiret, kaže melekima: «Oh, ne! Nemojte njih. Dobri su ljudi, dragi, meraklije... Oni tako lijepo umiju da koriste blagodeti što sam ih na dunjaluk dao. Na što bi on ličio bez njih? Ostavite ih da uživaju, zaslužili su» Tako, eto, i po ovome mi dugo živimo. I – kipimo od sreće!
Muho se poveo za njegovim raspoloženjem, smiješio se neprestano, djetinje iskreno i toplo. Gledao je čas njega čas Besima, otvoreno i srdačno, zadovoljan što se oslobađa dosadašnje suzdržanosti i bezrazložnog nepovjerenja a što je smetalo da ih spoji dublja duhovna veza. Hodajući s tim momcima, vidio je zapanjujuću razliku između samovanja i druženja. U doskorašnjem ambijentu, u šumi, gledao je samo balvane i panjeve, što je trajalo dugo, i bio zaokupljen neprekidnim radom i stalnim fizičkim zamorom, nije jasno osjećao prazninu samoće; sada, u naselju, živom i bogatom događanjima i među drugovima punim želja i duhovne snage, osjeća se poput bića koje iz letargičnog sna prelazi na idiličnu javu.
Odlazio je s njima i na mjesta gdje se nisu sastajali samo trezvenjaci i gdje nije bilo uvijek veselo; u lokalu je, kao i na poslu, sretao ljude drugih konfesija i drukčijih manira i najlakše je ovdje mogao da zaviri u njihovu privatnost. Oni su ga više zanimali nego sam findžan na stolu. Ovamo su se svraćali i novopridošlice, ljudi kojima je trebala informacija o poslu, smještaju, ishrani... Stolu ovih mladića jednom se priključila grupa nezaposlenih radnika iz jugoistočne Bosne. Došli su neispavani, umorni, potišteni. Ne bijahu se primakli srednjem dobu života, ali su im na izboranim suhim licima i ispucaloj tvrdoj koži bili utisnuti pečati starosti. Pošto spustiše svoje ruksake i torbake pod sto za koji će sjesti, svoju pažnju usmjeriše na momke.
- Nužda je najgora ljudska nesreća - rekao je najstariji od njih predstavivši se kao Idriz Mudželet. - Da nas ona nije tjerala, ne bismo stigli čak ovamo.
- Zar u svom kraju nejmate posla? - upitat će Besim.
- Ima posla, ali nejma pravde.
- Šta se zbilo? - dodade Salih.
- Ja sam do prije nekoliko godina radio u Fabrici duhana u Sarajevu, Sejo, moj burazer (glavom pokaza čovjeka do sebe), u Tkaonici ćilima na Ilidži a rođaci Suljo i Kemal Ihtijarević (glavom pokaza ljude preko stola) u firmi «Eisler i Ortlieb» u vlaseničkom kotaru. Ni meni ni Saji ne bješe dobro: porani i u šest na posao, radi do mraka na tankoj kori kruha pa se vrati, prenoći te opet u fabriku. Hajde, neka je i to, ali dnevnica mi kruna, kruna i po najviše, a djeci zaposlenoj u fabrici pola krune. Šta sam mogao kupiti za svoju dnevnicu? Tri kile brašna, ili troje jaja, ili kilu i po sira, ili... Ma i ne treba o tome da pričam jer su cijene i ovdje tada bile slične. Pokupimo se pa hajde put sjevera. Dođemo u Travnik pa u Dolac i zaposlimo se u Fabrici šibica «Alkalay-comp.» U njoj nadzornik – neviđen arsuz, nadmašio meleka Azraila! Gleda nas prijeko a na radnice čak i viče, psuje ih i naziva svakakvim imenima, pa ih i šamara. Meni ih žao premda su druge vjere, jer znadem da nas Bog ne dijeli. Ne smiju, hude, oči podići. Učini li neka to, on je po licu – pljas! »Što zvjerljaš», sikne, «u ruke gledaj!» Kad ih je najviše tukao? Kad su tražile povećanje akordne cijene sa dvadeset na trideset helera za pet stotina napunjenih kutija. Mučilo mi se od njegove blizine, ali bilo je devera i ranije, pomislim, valjda će pregrmjeti i ovaj, kad – vidi! Arsuz poče tući i djecu, curice od dvanaest-trinaest godina. Radilo ih je više od pedeset. Dječija pažnja đahkad popusti; curica se okrene pa pogleda onu do sebe; on je iznebuha zgrabi za potiljak i glavu joj stane zabadati u ploču. «U nju gledaj, ljenjivice! Hoćeš li džaba plaću!» Jednoč se jedna zakikotala jer je on, ne pazeći kako hoda, nogom zakačio sanduk pa se opružio koliko je dug. Curici se, ustvari, smijeh oteo jer je brzinom munje dlanom poklopila usta, poblijedila je i ukočila se zbog svoje nesmotrenosti. On ju je čuo, skočio je i divlje jurno prema njoj. Zamahnuo je, ali ja budem brži: priskočim i pod-metnem svoju ruku. Dočekam mu udarac te mu on ostane u zraku. Stajali smo jedan prema drugom i gledali se kao dva horoza. Nit´ počinje on nit´ ja, a osjećamo da je rad stao i da su sve oči pale po nama. «Ti...ti...turska barabo!» bijesno je šištao on. «Sad ćeš vidjeti!» Okrenuo se i kao zvrk izletio iz hale. Mi svi, onako đuture, pravo direktoru i požalismo se na nadzornikov arsuzluk. Direktor nas oštro prekide: «A, ne! Ne! Moj čovjek dobar...on pošteno raditi...on curice ugoniti u suru... Nema cilik. Nema smijati!» Onda se okrene meni: »Ti bosansko buntovnik!» Smjesta mi pokaže izlazna vrata i uzme ključ od stana.
- Zar i stan? - iznenadi se Besim.
- Tako biva i ovdje - objasni Muho. - Gubitak posla je uvijek i gubitak stana.