Kalendarsku novu godinu gradovi s bošnjačkom većinom dočekali su kroz povratak u prošlost. No ne bilo koju prošlost, već isključivo onu jugoslavensku. Naročito je to bilo izraženo u Sarajevu, koje je izgledalo kao da ulazi u novu 1987. umjesto 2024. godinu. Na tome imamo zahvaliti prije svega vlastima Grada i Kantona, koje su u Sarajevu izvele svojevrsni kontrarevolucionarni performans kako bi ozvaničile političku kapitalizaciju svoje decenijske dominacije na polju kulture. Vrhunac transa doživljen je „oživljavanjem“ Josipa Broza Tita kroz alate umjetne inteligencije i njegova pojava na bini ispred „Vječne vatre“. Okovano smogom i mirisom baruta, Sarajevo se gušilo u smradu jugonostalgije za „zlatnim osamdesetim“. Vratio se Valter. No, je li doista tako?
Oglašavanje trojkinih novogodišnjih „pobedničkih truba“ na prvi pogled najavljuje povratak moralno bankrotirane ideologije koja je svoj historijski brodolom uspjela preživjeti ušuškana u milje ovdašnjeg kulturnog budžetarijata. Nomenklatura je uspješno prezimila ratne i poratne godine stavljajući se u službu stranih sponzora te medijski reketirajući kadrove vladajuće bošnjačke stranke koji nisu željeli ili znali da povedu prijeko potrebni kulturkampf i lustraciju već su, kulturološki indisponirani i iskompleksirani, iz straha hranili ljevičarske krokodile nadajući se da će ih prestati ujedati ukoliko se dovoljno zasite budžetskim sredstvima.
Naravno, tako je stvoreno čudovište, specifična klasa koja je odgovorna ne samo za opstanak jednog preživljenog i anahronog sistema vrijednosti već daleko više za intelektualnu, kulturološku, političku pa čak i mentalnu zakržaljalost mlađih bošnjačkih generacija. Preparirani kulturkomi su uspjeli mitologizacijom vlastite nostalgije, nepotističkim gatekeepingom i koruptivnom monopolizacijom budžetskih sredstava i medijskog prostora, izvitoperiti svjetonazore mlađih generacija, uspješno im ograničiti horizonte sprečavajući ih da se izraze u vlastitom vremenu i prostoru. Uspjeli su čak i nametnuti obožavanje zlatnog teleta prošlosti kao neko civilizacijsko dostignuće.
Još gore, izvana sponzorisani i iznutra budžetom futrovani FGR kulturijat je uspio da potakne pojavu društvenog mutanta u obliku Fine Gradske Muslimanske Raje (FMGR), društvenog sloja sačinjenog uglavnom od potomaka novonastale bošnjačke političke elite koja nije uspjela sačuvati nasljeđeni ili razviti vlastiti vrijednosni sistem već je sebi dozvolila da bude kolonizovana urbano-komunističkim normama. Politička artikulacija ove ideološke mutacije bošnjačkih elita jeste Narod i Pravda, upravo ona stranka koja je omogućila povratak Sarajeva, ali i ostalih većinskih bošnjačkih prostora u olovnu prošlost. Slikovito rečeno, drugovi iz SDP-a i Naše stranke slave povratak svoga zlatnog teleta sjedeći na ramenima korisnih nipovskih džematlija.
Dobra vijest je da ništa od navedenog nije autentično u smislu da je izazvano prirodnim procesima te stoga nije ni održivo na duge staze. Ma koliko se zaogrtao parolama, FGR kulturijat nije istinska socijalistička, a pogotovo komunistička avangarda već jedna manjinska parazitska kasta koja pati od unutrašnjih kontradiktornosti, ali i urođenih ideoloških i moralnih deformiteta. Oni su istina jugonostalgični, ali istovremeno mentalno kolonizovani i servilni spram svojih zapadnih sponzora. Najvažnije od svega oni nisu sposobni za stvaranje bilo kakvih novih vrijednosti ili ideja, korumpirani i parazitizmu skloni oni mogu tek korumpirati, izvitoperavati ono što već postoji, beskrajno klonirati ono što je nekada bilo.
Loša vijest jeste da, pošto je „politika nizvodno od kulture“, sve navedeno ima direktne političke implikacije. Bošnjačka politika, a naročito tzv. probosanska politika, postala je neotporna na izazove koje pred nju postavlja srpsko-hrvatska politika. Konzervacija anahrone političke misli koja ne može izaći iz začaranog trokuta fantastičnih koncepata bratsvojedinstvujuće građanštine, opsjene euroatlantskih integracija onemogućava bošnjačku politiku da se nosi s protivnikom koji barata s unaprijeđenim i aktuelnim političkim konceptima, idejama i narativima.
Najtačnije bi bilo reći da se nisu vratile osamdesete već su omatorjele i već odavno kreativno bankrotirane „sarajevske legende“ dobile polumilionski peškeš od svojih drugara iz vlasti koje su njihovo raštimano mjaukanje nagradile narodnim parama. Nije se vratio ni drug Tito, mada se nakratko pojavio njegov vještačkom inteligencijom generisani zloduh. Nije se vratio Valter. No jeste se desio Murphy i jeste se desio Schmidt.
Krajnje ironično, istinski spiritus movens iza atomskog udara slijeva koji je krunisan novogodišnjim performansom u Sarajevu jesu zapadne ambasade. Niti je Amerika, a pogotovo Engleska, postala „zemlja proleterska“, upravo obrnuto. One u Bosni i Hercegovini, naročito na većinski bošnjačkim prostorima, nastupaju u duhu najcrnjeg imperijalizma i kolonijalizma 19. stoljeća. U duhu takve „realpolitike“, one su u suspenzijom Ustava, političkom korupcijom te poništavanjem političke volje bošnjačkog naroda na vlast doveli svoje poltrone koje su našli u manjinskim strankama trojke. No ako Amerika nije zemlja proletera, zato je američki ambasador u Bosni i Hercegovini Michael Murphy postao novi Tito. Novo Zlatno Tele ili, kako su ga nazvali, mentalno kolonizovani novinarski megafoni Trojkinog kartela: „Američki čuvar Bosne i Hercegovine.“ To je slika i utisak retrofuturističke distopije u kojoj smo dočekali 2024. godinu: Bosna i Hercegovina kao kolonija kojom će upravljati neokomunistički poltroni zapadnih ambasada i gdje će „najveći sin naših naroda i narodnosti“ biti – američki ambasador.
