Dnevni list “Oslobođenje” ovih dana proslavio je 80. godina od početka izlaženja. Lijepa i okrugla godišnjica koju bi im se kolegijalno čestitala, bez obzira na ideološke razlike, da kojim slučajem ovaj list i njegov vlasnik Mujo Selimović pritom ne propuštaju priliku da ističu narigidniji oblik neokomunizma te šovinizma usmjerenog prema nacionalnim i vjerskim vrijednostima.

Naime, glavna urednica Vildana Selimbegović se obratila javnosti ističući da su povodom ovog jubileja dodijelili nagradu “Kemal Kurspahić” i 7.000 KM Nerzuku Ćurku za tekst “Opasni ljudi”. Selimbegovićka tvrdi da je riječ o tekstu koji je „više od teksta, jer za rezultat ima autorsko zalaganje za istinske vrijednosti, poštivanje drugog i drugačijeg i neophodnu dozu novinarske hrabrosti da se naglas kažu i bolne istine“.

Koje su to „bolne istine“ i koje su to „istinske vrijednosti“, na prvi dan školske godine i na prvi dan Dodikovih barikada na međuentitetskim linijama saznajemo iz Ćurkovih mrzilačkih zaključaka.

Nerzuk Ćurak opasnost prepoznaje u „globalnom trijumfu konzervativne revolucije“ koja po njemu nije mimoišla ni Bosnu i Hercegovinu. Dok po Bosni pali i žari američki ambasador Murphy naš džepni revolucionar i salonski SKOJ metuzalem vidi da „eho trampističkog poniženja američkih žena u izvedbi Vrhovnog suda SAD-a odjekuje našim krajevima kao silna potvrda mnogim desničarskim vedetama u političkoj i kulturnoj sferi da je došao njihov čas premrežavanja Sarajeva i Bosne i Hercegovine“.

Ćurak je, zapravo, dok traje niz napada na bošnjačke povratnike u manjem entitetu, vrlo zabrinut za prava LGBTQI populacije s naglaskom na transrodne entitete koje „u ime božanskog naloga“ napadaju muškarčine koje prekidaju performanse ispred Narodnog pozorišta (cilja na Harisa Zahiragića).

„Recimo to ovako: ako smo mi Erdogan, oni su Gulen, pa sine, nema mjesta za dvoje u ovoj epskoj borbi za Sarajevo, naš grad mora biti smjerni Rijad a ne balkanski Berlin, kažu da tamo slobodu udišeš kao zrak, pa gdje ćemo to dozvoliti“, piše Ćurak etiketiravši SDA ustvrdivši da njeni „mentori iz sjene“ odnosno „prava duboka SDA raspoređuje u bitke gdje treba“.

Ćurak SDA opisuje kao stranku koja je „za vladavinu stotinjak umreženih familija“, a Islamsku zajednicu optužuje da im “uredno isporučuju glasove“ te stoga SDA-ovci trebaju reći „fala, fala Islamskoj zajednici“ jer ona „baš ne krije“ da SDA „pravo gura“ dok bi reis mogao “otkazati poslušnost liberalnoj vlasti“, ali „ahmedijama nije palo na um“ da otkažu poslušnost SDA „zbog grandiozne korupcije i lopovluka kojima su horizontalno i vertikalno probušili Bosnu, baš kao da je naftna bušotina, pa gdje to ima, gdje tako divno žubori kohabitacija nacije i vjere, haman smo dostigli pravoslavlje“.

Ćurak koji već desetljećima slobodno piše šta god mu padne na pamet, koji desetljećima nesmetano odgaja generaciju za generacijom sarajevskih studenata politologije, duša draga lenjinistička zabrinuta je za očuvanje kritičkog mišljenja i zabrinuta je što neki političari tvrde da su za njih Božji zakoni iznad ljudskih, te upozorava da bi ta navodna konzervativna revolucija u Bosni i Hercegovini mogla završiti u krvi i nasilju.

Znači, ništa Dodikove paravojne četničke jedinice na barikadama diljem entitetskih linija, stvarna prijetnja je u SDA i Islamskoj zajednici.

Odnosno, još gore od toga, prijetnja je u religioznosti samoj. I to ne bilo kojoj već isključivo islamskoj. To će nam Ćurak ilustrirati kroz slučaj blasfemičnog iranskog pisca Kadera Abdulaha, koji je emigrirao u Holandiju te sugerirati da je i nas u Bosni „ red osjetiti strah“ i da se preporuča građanska neposlušnost. Treba li uopće napomenuti da je Ćurkova sugestija naprosto nevjerojatna – preporuča građansku neposlušnost vlasti prema opoziciji, naravno to je tako ako uzmemo u obzir da je Ćurak akademski građanin čija se politika trenutno nalazi na vlasti.   

Dakle, i dalje ništa o srpskim panterama koje uzvikuju četničke parole od Višegrada i Banja Luke do Dobrinje, ali zato zaključuje da su oni iz SDA i Islamske zajednice sljedeće: „Opasni ljudi koji sami sebi dodjeljuju prerogative razumijevanja šta se kosi sa božjim djelovanjem a šta ne. I objektivno, ti ljudi treba da izazivaju jezu. Oni mogu stvoriti uvjete za nasilje.“

I za ovaj tekst je Ćurak dobio nagradu od „Oslobođenja“ koje ustvari ne slavi 80. godina od izlaženja već očito radi neku vrst dramatizacije povodom 40. godišnjice Sarajevskog procesa, u kojemu je 1983. imala jednu od glavnih isljedničkih uloga. A ono što je nedorečeno kod Ćurka vrlo lahko iščitavamo iz redaka Vildane Selimbegović kojoj je u žiriju sjedio glavom i bradom vlasnik Mujo Selimović (donedavno je gugutao tzv. bošnjačkoj konzervativnoj desnici na vlasti).

„S Bakirom na čelu SDA ostaje na trasama zatvaranja, konflikta i sukoba, bez Bakira SDA dobija šansu da se vrati svojim izvornim vrijednostima i demokratizaciji vlastitih redova“, piše Selimbegovićka, novinarska tetka raznih ćuraka, očito osjetivši da se spremaju neke barikade, da je revolucija na vratima Sarajeva, da dolazi sovjetska vojska u četničkim uniformama.