Višedecenijska medijska okupacija, kolonijalistički odnos dijela međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, maligni utjecaj takozvanog NVO sektora koji funkcionira kao ispostava stranih centara moći te indolentnost onih što se vole samonazivati bošnjačkim intelektualcima doveli su do toga da se prag tolerancije bošnjačke javnosti konstantno spušta. Zato smo danas došli u gotovo nevjerovatnu situaciju, da veterani zločinačke VRS problematiziraju i dovode u pitanje broj djece Sarajeva koju je ubila upravo ta ista VRS! Još gore, takva travestija nailazi na javnu podršku pojedinih krugova sarajevske grantovčadi i budžetskih krpelja koji je tumače kao nekakav “doprinos pomirenju” umjesto kao najgoru vrstu uvrede! Može li bilo ko zamisliti da neki veteran Wehrmachta ili SS-a javno i preko medija dovodi u pitanje broj jevrejske djece ubijene u Varšavskom getu? Može li iko zamisliti da postoji pristojan medij i polupristojan urednik koji bi dao prostor takvom odvratnom revizionizmu i negiranju Holokausta? Može li se zamisliti da postoje ugledne jevrejske ličnosti koje bi podržale takvu gadariju?
Odvratno baljezganje Srđana Puhala, u kojem dotični veteran zločinačke, zapravo genocidne Vojske Republike Srpske nadmeno traži od roditelja ubijene djece Sarajeva, koja je ta ista VRS ubila, da nikome drugom no njemu lično dokažu da su im djeca zaista ubijena, pa će on to još i novčano nagraditi, nije neko nespretno “istrčavanje” laprdavnog kolumnjare željnog nezaslužene pažnje javnosti. U pitanju je nešto daleko malignije i malicioznije, dobro organizirana i uhodana provokacija ovdašnje grantovčadi i sorošadije. To je njihov već standardni modus operandi pomicanja “Overtonovog prozora” u bošnjačkoj javnosti, uobičajena taktika nametanja narativa i kontrole javnog diskursa radi ostvarivanja mračnih agendi interesnih grupa koje ih sponzoriraju.
Metoda je uvijek ista – prvo na teren izlijeće neki špic napada, u ovom slučaju Puhalo, s gnusnom i skandaloznom uvredom na račun bošnjačkih svetinja, odlično svjestan kakve će biti reakcije šokirane bošnjačke javnosti. Nakon što takav izvali neku odvratnu šovinističku uvredu, pričeka se određeno vrijem da na njegov račun padne barem jedna sočna psovka ili nešto što bi se bilo kako moglo protumačiti prijetnjom, kako bi na teren zatim istrčala odbrana i vezni red istomišljenika i saradnika.
Oni nastupaju tako što brane klevetnika i šovinjaru pokušavajući očiti i demonstrirani antibošnjački šovinizam, revizionizam karaktera rata i zločina ili islamofobiju (šta im je već odabrana tema dana) okarakterizirati kao neotuđivu slobodu govora i ljudsko pravo dok istovremeno bilo kakve reakcije i kritike zgrožene bošnjačke javnosti ili pojedinaca predstavljaju kao govor mržnje koji se mora sankcionirati i zabraniti. Također, sve vrijeme ti istomišljenici, u ovom konkretnom slučaju volšebni BH novinari te kojekakve žbanićke, šišići, halilovići i ramulići, dodaju jedini drugima štafetu “žrtve” na svaku primljenu kritiku i sve u svemu stvaraju zaglušujuću kakofoniju u kojoj se na kraju gubi fokus čitavog skandala. A kada se prašina slegne, ostaje samo činjenica da je uspješno otvoren još jedan pravac napada na Bošnjake te normalizirano problematiziranje još jednog seta bošnjačkih svetinja. Bošnjacima tako postaje zabranjeno i da stenju dok im se kopa po živim ranama a kamoli da se glasno bune ili negoduju.
Osim toga, čitav taj dance macabre jeste i u funkciji uspostavljanja monopola nad bošnjačkom kulturom sjećanja gdje će drugi, a u skladu s tuđim interesima i ideologijama, određivati kako će se i čega Bošnjaci sjećati te kako će Bošnjaci tumačiti ono što im se desilo ili što im se dešava. Ova očita namjera da se Bošnjacima kao narodu nametnu odabrani arbitri, cenzori i kustosti na polju kulture sjećanja, spomeničke kulture ili memorijalizacije u javnom prostoru ima itekakvu političku dimenziju. Kako se kaže, “politika je nizvodno od kulture”, te je sasvim jasna namjera da se preko kontrole tumačenja prošlosti, naročito perioda Agresije i Genocida, želi utjecati na bošnjački “kulturni kod” te tako oblikovati sadašnjost ali i budućnost bošnjačkog naroda.
