U toku svog izuzetno plodonosnog života Alija Izetbegović je obnašao mnogobrojne značajne uloge, koje su mu se nekada same nametale bez da ima priliku odabrati da li to želi ili ne. Takav slučaj je sasvim sigurno sa ulogom vrhovnog komandanta odbrane Bosne i Hercegovine koju je obnašao uslijed agresije na Bosnu i Hercegovinu, ali i predvodnika bosanskohercegovačkog diplomatskog tima tokom ratnih godina. Kada je riječ o diplomatskom putu predsjednika Alije Izetbegovića posebno je zanimljiv period neposredno prije i za vrijeme agresije na međunarodno priznatu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu.
Svega nekoliko mjeseci nakon osnivanja Stranke demokratske akcije (SDA) u maju 1990. godine, Alija Izetbegović je tokom predizborne kampanje otišao u posjetu ograncima stranke u Sjedinjene Američke Države i Kanadu. Osim kontinuiranih sastanaka sa vodećim figurama u bošnjačkoj dijaspori, Izetbegović je period proveden u Sjevernoj Americi iskoristio i za informiranje o mogućnostima emigracije u pogledu lobiranja u diplomatskim krugovima.
Naime, jedan od najistaknutijih tadašnjih bošnjačkih intelektualaca u Sjevernoj Americi, Bećir Tanović imao je uvid u trenutnu političku situaciju na ovom području, te izrazito dobre kontakte, baš kao i dr. Nedžib Šaćirbegović, jedan od domaćina i vodiča Aliji Izetbegoviću tokom turneje.
Muhamed Šaćirbegović, Nedžibov sin, također je bio visoko obrazovan i u velikoj mjeri informiran o političkim procesima, što će se nekoliko godina kasnije potvrditi njegovim direktnim angažmanom u bosanskohercegovačkom diplomatskom timu.
Putovanje u Sjevernoj Americi bilo je veoma važno za Aliju Izetbegovića, o čemu je detaljnoj pisao u svojoj knjizi „Sjećanja“. Nakon pobjede na prvim demokratskim Izborima u Jugoslaviji, Izetbegović je izabran za člana predsjedništva, a da je svaki trenutak koristio za jačanje položaja Bosne i Hercegovine, bilo unutar Jugoslavije ili kasnije kao nezavisne države dokaz su njegove izuzetno učestale diplomatske aktivnosti.
Naime, u martu 1991. godine, austrijski zvaničnici pozvali su Izetbegovića na konferenciju o manjinama koja se održavala u Beču. Prema Izetbegovićevim zapisima u djelu „Sjećanja“, ovaj poziv i sastanak sa predstavnicima Republike Austrije koje je održan 25. marta 1991. godine, može se smatrati za početak zvanične bosanske diplomatije, kojoj je iako je bila na svom početku imala čast biti gost Austrije. Aliju Izetbegovića je tada primio tadašnji predsjednik Republike Austrije, gospodin Kurt Valdheim, a Izetbegović je tada imao priliku i upoznati se sa ministrom vanjskih poslova ove zemlje, Aloisom Mockom. Mock je u ratnim godinama svrstan među velike prijatelje države Bosne i Hercegovine, i njenog naroda.
Za svoje zasluge i zagovaranje među svjetskim zvaničnicima, za bosansku stvar, Alois Mock je nakon završetka agresije od strane predsjednika Alije Izetbegovića nagrađen prestižnim državnim priznanjem „Ordenom časti Zmaja od Bosne“. U narednim godinama Austrija je aktivno radila na pomaganju Bosne i Hercegovine, ali i na pomoći pristiglim bošnjačkim izbjeglicama, koje su im se za gostoprimstvo odužili integrisanjem i jačanjem austrijskog društva.
Svega nepuna dva mjeseca nakon zvanične posjete Beču, predsjednik Izetbegović je na poziv iranske administracije otputovao na posjetu u Teheran. Koliko je ova posjeta ostavila utisak na predsjednika govore i njegovi zapisi o svečanom dočeku na Teheranskom aerodromu koji je upriličen njemu i bosanskoj delegaciji. „U Iranu, čije će vojne isporuke u toku rata odigrati važnu ulogu u odbrani Bosne od agresije, bio mi je priređen izuzetan doček.
Na Teheranskom aerodromu tog majskog 1991. godine bile su postrojene velike jedinice tri roda iranske vojske: pješadije, vazduhoplovstva, a drugi red od više od pedeset diplomatskih predstavnika i drugih zvaničnika stajao je na vrelom podnevnom suncu. Bio sam zatečen i ne znam jesam li se najbolje snalazio.“ Nakon Austrije i Irana, treća zvanična posjeta predsjednika Izetbegovića bila je Republici Turskoj, u kojoj ga je dočekao tadašnji predsjednik Republike Turske, Turgut Ozal. U prijateljskoj Turskoj razgovarano je mnogobrojnim pitanjima, a između ostalih bilo je razgovora i o Organizaciji islamske konferencije (OIC), čiji će član u narednom periodu postati Republika Bosna i Hercegovina.
Da Alija Izetbegović uistinu opravdava epitet državnika koji je vješto znao balansirati odnose na relaciji „Isok – Zapada“, dokaz je četvrta diplomatska posjeta koja je uslijedila nakon gostovanja u Austriji, Iranu i Turskoj. Naime, predsjednik Izetbegović je na poziv američkog State Departmenta posjetio Sjedinjene Američke Države u kojima se sastao sa četvericom istaknutih američkih senatora, među kojima je svakako najpoznatiji Bob Dole. Na ovim sastancima u SAD-u razgovarano je o aktuelnom jugoslovenskom pitanju, ali prema riječima Izetbegovića tadašnja visoka delegacija predsjednika Busha nije pretjerano pokazivala razumijevanje za situaciju u Jugoslaviji.
Ipak, Sjedinjene Američke Države će se u kasnijem periodu pokazati kao istaknuti prijatelj Bosne i Hercegovine i njenog naroda. Kada je riječ o zvaničnim posjetama Alije Izetbegovića Sjedinjenim Američkim Državama prema istraživanjima dr. Hamze Karčića objavljenim u članku pod nazivom „Diplomatske posjete Alije Izetbegovića Sjedinjenim Američkim Državama 1991-1995.“ Alija Izetbegović je tokom ratnih godina čak šest puta zvanično posjetio Sjedinjene Američke Države, od toga su četiri susreta bila sa predsjednikom SAD-a Bilom Clintonom.
Za jednu mladu nezavisnu državu kakva je tada bila Bosna i Hercegovina veliku stvar predstavlja da u prvim godinama i počecima njenog diplomatskog puta predsjednik Predsjedništva Alija Izetbegovića ostvaruje česte kontakte sa američkom administracijom. Znajući da su SAD vodeća svjetska sila, Izetbegović je nastojao zadobiti njihovu naklonost, a često je isticao da su one (SAD) prijateljski raspoložene prema Bosni i Hercegovini.
Ovako kontinuirane diplomatske aktivnosti predsjednika Izetbegovića, posebno u ratnim godinama, rezultirale su priznanjem Bosne i Hercegovine od strane svih velikih svjetskih sila, predvođenih svakako Sjedinjenim Američkim Državama koje se i danas nameću kao glavni partner i saveznik države Bosne i Hercegovine.
Analiziranje početnih diplomatskih aktivnosti Alije Izetbegovića i njihovo prezentiranje javnosti izuzetno je bitno jer u velikoj mjeri potvrđuju nastojanje Izetbegovića da za Bosnu i Hercegovinu na samom početku pridobije što veći broj saveznika u borbi za istinu. Diplomatske aktivnosti koje je provodio neposredno prije agresije na Bosnu i Hercegovinu imale su odjeka u svjetskoj javnosti, a tome u prilog idu rana priznanja Bosne i Hercegovine kao nezavisne države još i prije samog referenduma od strane Republike Bugarske.
Tokom rata, bosanskohercegovački diplomatski tim predvođen predsjednikom Izetbegovićem, a u kojem su se posebno isticali svojim doprinosima Haris Silajdžić i Muhamed Sacirbay, stekao značajan ugled u svijetu, o čemu je Izetbegović govorio na Svečanoj sjednici Gradskog odbora SDA, 12. januara 1994. godine: „Bosna je dugo vremena bila tema u svijetu i u ime te i takve Bosne mogli ste dobiti bilo šta u svijetu. Ponekad hvale mene i Silajdžića kako uspijevamo vani.
Uistinu, svijet je prema nama uslužan, vrata nam se svugdje otvaraju, pruža se pomoć Bosni itd. Nije to ni zasluga ni moja ni Silajdžićeva. To je zasluga Bosne, bolje rečeno dvije stvari vezane za Bosnu – njena patnja i njen otpor.“ Da je Bosna i Hercegovina stekla izuzetno poštovanje u vremenu aktivnih diplomatskih aktivnosti Alije Izetbegovića pokazatelj je i želja Pape Ivana Pavla II da posjeti Sarajevo tada ratne 1994. godine.
Ipak, zbog tadašnje situacije i sigurnosne procjene do posjete je došli tri godine kasnije kada je predsjednik Izetbegović u Sarajevu srdačno dočekao prvog čovjeka Vatikana. Diplomatski put Alije Izetbegovića izuzetno je zahtjevna i zanimljiva tema koju je potrebno aktualizirati u narednom periodu, jer bosanskohercegovačka i regionalna javnost gotovo da i ne znaju o njegovim diplomatskim uspjesima neposredno prije, ali i za vrijeme agresije na nezavisnu Bosnu i Hercegovinu.
