I u našoj državi sve je više osoba čiji životni vijek prelazi devedeset godina. Jedna od njih jeste hadžinica Mulija Kalajdžić iz Sarajeva. U 97. je godini života. Dobrog je zdravlja. Istina, slabije čuje, a od lijekova pije samo tabletu za reguliranje pritiska. Redovno posti svaki dan ramazana i osjeća se veoma dobro. Ovo joj je jubilarni, devedeseti ramazan koji je ispostila. Stoga smo razgovor s njom počeli njenim sjećanjem na ramazane iz djetinjstva i djevojačkih dana koje je provela na obalama Drine, u rodnom gradu Goraždu.
“Počela sam postiti kad sam napunila sedam godina. Moji su mi branili da tako mlada postim. Ja ih nisam poslušala. U to vrijeme na sofri nije bilo hurmi pa bismo se iftarili našom vodom bosanskom, sokom od ruže ili drenjka. Tad je svak postio. Za Bajram smo krojili nove katove. Na kraju ramazana i za Ramazanski bajram dijelili su nam po banku, a mi smo bili sretni i zadovoljni. S dvanaest godina stavili su mi zar. Bez zara nisi mogao ni u Goražde otići. Nana je bila mirazuša i imala je para. Svu odjeću smo sami šili. Kad sam bila djevojčica, na Kurban-bajram sam dijelila kurbane. Meso je bilo u korpi prekriveno lijepim, izvezenim peškirom. Od para koje bih dobila na taj dan mogla sam kupiti štof za novi kat. U Goraždu su bile tri radnje gdje se mogao kupiti materijal za kat. Bile su to radnje koje su držali vlasnici Balić, Pljevljak i Borovac. Na Bajram su znala biti i omladinska sijela. Bilo je igranje uz tamburicu i usnu harmoniku. I danas, s gotovo 100 godina, fino postim. Počnem postiti makar jedan dan prije ramazana, te poslije ramazana i Bajrama ispostim još nekoliko dana. Hvala dragom Allahu, imam svega. Nikad mi ništa ne fali. I žene koje se brinu o meni poste. Meni fino s njima, a nadam se i njima sa mnom. Htjeli su me poslati u dom, kao da mi bude lakše živjeti. Ja sam rekla – NE. Neka me u mom stanu da se makar jednom pregnem na namazu, meni taman.”
PREŽIVJELA I DOBRO ZAPAMTILA DVA RATA
Hadži nanu Muliju život nije štedio. Živeći na selu, podalje od grada, nije mogla pohađati školu. Već s desetak godina počela je kuhati jela, raditi kućne poslove, a nešto kasnije raditi u vrtu i na njivi. Spremala je baklavu, rešediju, halvu. Jufku s njom niko nije mogao razviti. Čim joj se tetka udala, dedo je njenom babi rekao: “Kevica mala nek kuha. Majka ima djecu, previše je zaposlena.” Još uvijek su joj živa sjećanja na Drugi svjetski rat i agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Kad je započeo Drugi svjetski rat, imala je šesnaestak godina. Naime, u matičnu knjigu upisana je početkom 1926, a ona se sjeća da su joj roditelji govorili da je rođena u vrijeme branja kukuruza, 1925. Istini za volju, tada se nije puno žurilo s upisom novorođenčadi.
“Dobro sam zapamtila Drugi svjetski rat. Iako nisam imala direktih susreta s četnicima, slušala sam kazivanja o njihovom klanju Bošnjaka u Foči, Višegradu, Čajniču, Goraždu, Podrinju. Istina, jednom sam izdaljeg gledala kako je četnik došao u pljačku i kandžijom udario moju majku po glavi i naredio joj da iz našeg hambara čankom sipa žito u njegovu vreću. I dok je istresala prvi čanak žita, začula se sirena i on je vratio žito u hambar i pobjegao. Iz naše kuće zaklali su trojicu muškaraca. Iz majkine kuće u Bogušićima također su poginula trojica ljudi. Podrinje je bilo puno muhadžira. Godinu i po Kukavčani su bili u našoj kući. Dvije godine su bile godine muhadžira. Muhadžiri su bili s Kukavica, Orahovica i nekih drugih mjesta. Iz Kukavica Bejtići su nam bili najbliži. Svi Bejtići se slažu. Jedni drugima pomažu. Hamza je imao tri mlina na rijeci Rakitici u Kukavicama. Kod naske je godinu dana bila jedna muhadžirka s Crljena. Bilo nas je sedmero u kući. Jednom prilikom smo Sevda Muharemova i ja, s konjem, na splavu, prešle preko Drine. Na Sadbi smo bile malo duže. Odatle odemo na Dub kod moje dainice. Nismo bili gladni. Imali smo svoje žito, krompir, voće. Sijali smo pšenicu, ječam, raž. Kad je rat stao, mnogi su po šumi brali ljekovito bilje. Nama majka nije dala, a ona nikad nije izlazila pred muškinje. I kad su se skinuli zarevi, bila je takva. Nije voljela ni kod koga ići.”
U 71. GODINI OBAVILA HADŽ
Jedan od najdražih momenata u životu bio joj je odlazak na hadž. Desio se dvadesetak godina po obavljanju hadža njenog rahmetli supruga. Na hadž je putovala 1997. godine autobusom kompanije Babić iz Zenice. Živo se sjeća boravka u svetim gradovima Meki i Medini, kao i mjesta kroz koja su prolazili na odlasku i povratku.
“Imala sam 71 godinu kad sam pošla na hadž. Za sadašnje godine, prilično mlada. Moj čojek mi je dao pare za hadž i ukop. On je na hadžu bio 1975. Reko mi je da mi daje onoliko koliko je i on platio svoj put na hadž. Reko je da su ga prijatelji kritikovali što nije poveo i ženu. Na tom putu, autobusom smo išli, pitaju vodiči naske kako smo skupili pare za hadž. Ja sam rekla da nisam skupljala, nego da mi je čojek dao pare. Kad sam to rekla, sve žene u autobusu su skočile na noge i proučile Fatihu pred dušu mog čojeka.”
U Sarajevo je s porodicom doselila 1949. godine. Sinovi Sulejman i Senad s porodicama žive u Kanadi. Često je posjećuju. Ima šestero unučadi, sedmero praunučadi. Već 16 godina nije izašla iz stana.
“Bog mi je dao sabur. Na ulicu nisam izašla vani kako sam kod unuke Sanele bila na iftaru. Bilo je to prije petnes-šesnes godina. Samo pomislim kome ću, s kim ću. Skoro sam zvala Disu. Ona je u domu. Rasplakala se. Kaže ona meni: 'Nisi se puno izmijenila.' Ja velim: 'Kako, bona, nisam kad nemam niti jednog zuba u glavi?!' Kroz pendžer volim pogledati naš šeher.”
Na pitanje da li bi imala šta poručiti mlađima od sebe, rekla je da nema, jer je svakako ne bi poslušali. Upoređujući nekadašnji i sadašnji odnos u komšiluku, odgovorila je praktičnim primjerom:
“U vrijeme moje mladosti u modi su bile mobe. Zajedno smo radili danas kod mene, sutra kod drugog. Bez dnevnica i plaćanja. Radilo se s puno elana i rahatluka.”
