David Pettigrew, profesor filozofije i studija za proučavanje holokausta i genocida s američkog Univerziteta Southern Connecticut State i član Upravnog odbora Programa za studij o genocidu Univerziteta Yale, nedavno je poslao otvoreno pismo već sada bivšem visokom predstavniku u Bosni i Hercegovini Valentinu Inzku, u kojem navodi kako će biti potrebno uraditi mnogo više od donošenja zakona o sankcioniranju poricanja genocida i veličanja osuđenih ratnih zločinaca. On u pismu konstatira da je ovaj postupak visokog predstavnika, koji je pozdravio, rezultat ipak neizbježnog zaključka da je došlo do eskalacije veličanja ratnih zločinaca, osporavanja konačnih i obavezujućih presuda međunarodnih sudova te da je tu materiju potrebno urediti zakonskim rješenjima. David Pettigrew predložio je i uspostavljanje građanske komisije koja bi uključivala i predstavnike iz dijaspore, kako bi se olakšala javna rasprava i podizala svijest, a sve s ciljem davanja presudnog doprinosa transformiranju kulture sjećanja.

Ovaj univerzitetski predavač na svojim predavanjima diljem svijeta širi istinu o dešavanjima iz prve polovine ’90-ih godina na ovim prostorima. Svojim radom nastoji svjedočiti istinu o genocidu u našoj zemlji, ukazuje na bitnost osuđivanja poricanja genocida i podržavanja ljudskih prava i socijalne pravde. On je autor, koautor i potpisnik brojnih apela upućenih međunarodnim predstavnicima i čelnicima u vezi s pitanjima ljudskih prava i socijalne pravde u BiH, uključujući i pitanja poricanja genocida, glasačkih prava u Srebrenici, prava na povratak, prava na održavanje komemoracija i postavljanja spomen-obilježja te prava na korištenje termina “genocid”.

S obzirom na to da profesor Pettigrew ovih dana boravi u našoj zemlji, u kojoj je čest gost, za Stav je detaljnije govorio o potezima Valentina Inzka koje je povukao u zadnji čas te predviđa kako bi se situacija na ovom tlu u budućnosti mogla odvijati kada živimo zajedno s negatorima najvećih zločina koji se mogu počiniti.

STAV: Ovih dana boravite u našoj zemlji?

PETTIGREW: Zaista sam počašćen što sam se na nekoliko dana vratio u BiH, prvi put od januara 2020. godine, kada sam učestvovao na jednoj međunarodnoj konferenciji u Vijećnici. Tu sam kako bih nastavio svoje istraživanje o stalnom problemu poricanja genocida i veličanja ratnih zločinaca. Veličanje ratnih zločinaca i opstrukcija izgradnje spomen-obilježja žrtvama pokušaji su obeshrabrivanja povratka izbjeglica i kao takvi predstavljaju kršenje Aneksa 7. Prisustvovao sam komemoracijama u Foči i Omarskoj, a sarađujem i s grupom preživjelih Bošnjaka iz Kalinovika kako bismo zajedničkim naporima izvojevali izgradnju spomen-muzeja na mjestu bivšeg koncentracionog logora “Barutni magacin”.

STAV: Kao osoba koja naučno proučava fenomenologiju genocida, možete li nam objasniti šta uopće navede ljude na akciju potpunog istrebljenja druge grupe ljudi?

PETTIGREW: Ovo je važno pitanje jer nastojimo saznati šta uzrokuje genocid kako bismo mogli raditi na njegovom sprečavanju. Razvio sam koncept koji nazivam “aparat genocida”. Ima nekih sličnosti s “deset faza genocida” Gregoryja Stantona, ali u mojoj teoriji genocid se ne odigrava kroz faze koje dolaze jedna iza druge, već su te faze genocida međusobno u stalnoj interakciji. Elementi “aparata genocida” uključuju afirmaciju ultranacionalističke ideologije, demoniziranje ciljane grupe i govor mržnje, a sve se to širi medijskom propagandom, bilo televizijom, radijom ili savremenim internetskim platformama kao što su društvene mreže. Svi ti elementi zajedno dehumaniziraju druge i drugačije. Primo Levi piše u svom znamenitom djelu originalnog naziva Survival in Auschwitz da jeziku nedostaje riječ za opisivanje uvjeta u Auschwitzu. Nažalost, sada imamo termin – dehumanizacija. Kroz “aparat genocida” ciljana grupa ljudi je dehumanizirana i demonizirana do te mjere da se eliminiranje te grupe smatra vrlim i herojskim poduhvatom. Osim ovih elemenata, “aparat genocida” uključuje i metode ubistva ili eliminacije koje mogu biti jedinstvene za svaki genocid. Svi ovi elementi olakšani su neuspjehom međunarodne zajednice da na njih adekvatno odgovori. Neuspjeh međunarodne zajednice u učinkovitom odgovoru omogućio je da se genocid nekažnjeno nastavi i nakon agresije na BiH. No, kada identificiramo ove uzroke, poput govora mržnje i medijske propagande, možemo na njih adekvatno odgovoriti. Zbog toga su, između ostalog, nedavne inicijative da se na Facebooku i Twitteru zabrani poricanje holokausta i genocida te promicanje govora mržnje vrlo važne u nastojanju da se spriječe zločini. Zakoni protiv poricanja genocida u Evropskoj uniji ocjenjuju poricanje oblikom govora mržnje koji minimizira ili banalizira patnju žrtava, čineći ih ranjivim na ponavljanje zločina. Ovo je jedan od razloga zašto se poricanje mora zabraniti i zašto je odluka bivšeg visokog predstavnika Valentina Inzka o nametanju zakonskih odredbi o zabrani poricanja genocida toliko bitna.

STAV: Kolika je specifična težina tih zakonskih odredbi za BiH i regiju?

PETTIGREW: Odluka bivšeg visokog predstavnika o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona BiH radi sankcioniranja poricanja genocida i veličanja ratnih zločina historijska je u smislu da je počela ponovno uspostavljati vladavinu prava ne samo u BiH već i u regiji. Nadajmo se da će to biti prvi u nizu koraka koji će vladavinu prava postaviti na čvršće temelje. Do sada su se čelnici bh. entiteta Republika srpska potpuno nekažnjeno bavili poricanjem genocida i veličanjem ratnih zločinaca. Može se reći da su se novi zakonski propisi pojavili u ključni trenutak, usred bujanja secesionističke i destabilizirajuće retorike. Za mene je ovo hrabra i historijska odluka. Međutim, kada je riječ o praksi, bojim se da će proces implementacije potrajati.

STAV: U svom nedavnom pismu upućenom Valentinu Inzku naveli ste kako će biti potrebno “više od zakona”. Na šta ste tačno mislili?

PETTIGREW: To sam spomenuo u posljednjem pismu upućenom Valentinu Inzku, ali i u onom iz aprila, u kojem sam ga ohrabrivao da iskoristi bonske ovlasti. Napisao sam da će biti potrebno “više od zakona” kako bi se zaustavilo nijekanje genocida jer je potrebno istodobno uložiti napore u podizanje svijesti o genocidu i u transformaciju kulture, tj. nužno je aparat restorativne pravde suprotstaviti aparatu genocida. U pismu je predloženo formiranje građanske komisije koja bi bila posvećena podizanju svijesti, kroz javne dijaloge i slične događaje, o društvenoj šteti koju nanose, primjerice, huškačke zastave i murali posvećeni ratnim zločincima. Ja sam član Upravnog odbora grupe “Post-Conflict Research Center”, koja ima iskustvo u podizanju svijesti o genocidu i njegovoj štetnosti putem javnih tribina. Organizacije poput ove mogle bi preuzeti vodeću ulogu u pružanju podrške jednoj ovakvoj građanskoj komisiji. Njen bi osnovni zadatak bilo podizanje svijesti o ljudskom pravu na istinu jer, to svi znamo, postoje temeljna ljudska prava na istinu i memorijalizaciju. Preživjelima bi trebalo biti dopušteno da konačno postave i spomen-obilježja žrtvama na mjestima gdje je to zabranjeno ili gdje se, što je eufemizam, to ne preporučuje. Naprimjer, jedna od tih lokacija je koncentracioni logor Omarska. Drugim riječima, ne bismo samo zaustavili veličanje počinitelja, već bismo omogućili i pravilno sjećanje na žrtve genocida i drugih ratnih zločina. Nadalje, moramo biti sigurni da ćemo dovesti ovu generaciju mladih ljudi u BiH na mjesta sjećanja kao što su to u prvom redu Memorijalni centar Srebrenica i Memorijalni muzej u Brčkom, koji se nalazi na nekadašnjem mjestu koncentracionog logora Luka. Ova memorijalna središta služila bi kao obrazac za osnivanje dodatnih memorijalnih muzeja na drugim lokacijama. U rad te građanske komisije trebalo bi uključiti i ​​članove bh. dijaspore koja je rasuta po svijetu. Izbjeglice iz BiH postale su cijenjeni članovi društava u kojima su izgradili domove i karijere kao advokati, ljekari, pedagozi, ali i kao vođe zajednice. Jako im je stalo do postizanja pravde i pomirenja u BiH te osiguravanja budućnosti za sljedeće generacije. Novi zakon svakako je neizostavan segment borbe za istinu i pravdu, ali kulturna transformacija na lokalnoj razini kroz formiranje građanskih komisija smatram da je od krucijalne važnosti.

STAV: Kolika je generalno uloga međunarodne zajednice kada govorimo o problemu negiranja genocida i glorifikacije zločina?

PETTIGREW: Lekcija koju smo naučili iz BiH i Ruande, naprimjer, jeste da međunarodna zajednica mora preuzeti aktivniju ulogu u sprečavanju genocida. Međunarodna zajednica je sporo reagirala na genocid koji se odvijao u BiH od 1992. do 1995. godine, ali je i nakon genocida sporo reagirala na proces učvršćivanja ultranacionalizma u RS-u u posljednjem desetljeću. Valentin Inzko je priznao da je bila greška prepustiti lokalnim nacionalističkim liderima da sami “dođu pameti” jer je takvo prepuštanje samo dovelo do eskalacije poricanja i veličanja ratnih zločinaca. Dakle, jasno je da međunarodna zajednica mora biti angažiranija, i to s većim osjećajem za hitnost kada je riječ o donošenju nekih odluka. Posebno bih volio svjedočiti međunarodnoj akciji sprečavanja “potkopavanja” suvereniteta BiH koje se, kako smo nedavno mogli vidjeti, pojavilo i u formi tzv. “non-papera”. Ovaj dokument je navodno sastavljen u Sloveniji i u njemu se predlaže “mirni raspad” BiH iako je ona suverena država, “pridruživanje većeg dijela teritorija Republike srpske Srbiji” te “pridruživanje kantona s većinski hrvatskim stanovništvom Hrvatskoj”. Rusija je podržala ove separatističke ciljeve hrvatskih i srpskih nacionalističkih stranaka u BiH, nastojeći destabilizirati državu i oduprijeti se EU i NATO putu. Međunarodna zajednica mora najoštrije osuditi ove destabilizirajuće napore koji su postali egzistencijalna prijetnja jer su ugrozili sposobnost BiH ne samo da politički funkcionira već i da učinkovito odgovori na pandemiju.

STAV: Kakva će biti uloga novog visokog predstavnika u BiH Christiana Schmidta? Hoće li biti strožiji ili blaži od prethodnika?

PETTIGREW: Naravno, još ne znamo kako će se novi visoki predstavnik snaći. On će, bez sumnje, uspostaviti vlastiti liderski pristup. Mogli smo nedavno čuti komentare Valentina Inzka o neuspjehu nastojanja da lokalni nacionalistički lideri “dođu pameti”, što sam i maločas spomenuo, koji je dodao i to da bi međunarodna zajednica trebala biti “strožija” u kontekstu “postavljanja čvrstih rokova” kako bi se uspješno dovršile reforme. Pretpostavimo li da su odlazeći i dolazeći visoki predstavnik međusobno komunicirali, onda možda ovaj “strožiji” pristup možemo očekivati ​​od novog visokog predstavnika. Vrijeme će pokazati... Istina je i to da su SAD najavile mogućnost novih sankcija, što je svojevrsni podsjetnik lokalnim akterima koji destabiliziraju regiju i/ili krše ljudska prava da mogu imati posljedice. Nedavno sam primijetio da novi visoki predstavnik Christian Schmidt promiče ideju o integraciji Balkana kako bi se olakšala putna komunikacija i trgovanje u regiji. To bi mogao biti lagani ulazak BiH u EU. Sada kada su donesena zakonska rješenja o zabrani poricanja genocida i veličanja osuđenih ratnih zločinaca nadam se da će novi visoki predstavnik poduzeti mjere, kroz svoja bonska ovlaštenja, kako bi bilo podržano i postavljanje spomen-obilježja žrtvama u Prijedoru (Omarska), Višegradu, Foči, Kalinoviku i drugdje.

STAV: Kako vi, međunarodni stručnjaci iz ove oblasti, možete pomoći?

PETTIGREW: Mislim da stručnjaci moraju slušati, učiti i podržavati preživjele i izbjeglice koje su prisilno raseljene zbog agresije i, u konačnici, genocida. Nadalje, moramo podržati ljudsko pravo na istinu. U tom procesu, ponekad, možemo pokušati govoriti i u ime onih koji ne mogu jer su svoje živote izgubili u genocidu. Trebamo se potruditi iskoristiti svoje položaje kako bismo istražili i razotkrili govor mržnje i kršenja ljudskih prava te skrenuli pozornost međunarodnih dužnosnika na ova kršenja. Naprimjer, 2014. godine sarađivao sam s preživjelima i napisao otvoreno pismo Samanthi Power protestirajući zbog planiranja uništenja kuće užasa u Pionirskoj ulici u Višegradu. Svoje istraživanje također sam usmjerio i na fenomen veličanja ratnih zločinaca, pokušavajući otkriti sve lokacije na kojima su podignuti spomenici u čast počiniteljima najstrašnijih ratnih zločina diljem RS-a, pa i cijele BiH, bilo da je to ploča postavljena u čast Ratka Mladića na brdu Vraca ili neki spomenik u Višegradu. Također, proveo sam dosta vremena analizirajući i pravnu osnovu zakona protiv poricanja genocida i veličanja ratnih zločinaca u okviru pravne tradicije EU. Paralelno s tim, zalagao sam se za to da visoki predstavnik donese odluku o izmjeni Krivičnog zakona BiH. Mi, naučnici koji se bavimo fenomenom genocida, educiramo naše studente i kolege s univerziteta širom svijeta o situaciji u BiH. Moram istaći da me sve više inspirira nova generacija aktivista i boraca za ljudska prava u BiH i u dijaspori koji su nada u ljepšu budućnost jer će nastaviti borbu za istinu. Memorijalni centar u Srebrenici razvija nove i kreativne programe za sjećanje na žrtve, za očuvanje istine i odupiranje poricanju. Memorijalni centar Srebrenica obavio je izniman posao dokumentirajući arhivsku građu. U dijaspori Bosansko-američki centar za genocid i obrazovanje, koji vodi Ida Sefer, ima svoje vlastito djelovanje, a u saradnji s Memorijalnim centrom Srebrenica, Muzejom holokausta u Illinoisu i organizacijom “Remembering Srebrenica” UK predstavljeni su široki programi u spomen na genocid u Srebrenici i podizanje svijesti o drugim ratnim zločinima u BiH. Također, “Remembering Srebrenica” UK ima izvanredni podcast nazvan “Neispričana ubistva”, koji priča priču o Genocidu u Srebrenici, prvenstveno glasovima preživjelih.

STAV: Uzmemo li u obzir činjenicu da se u bh. entitetu Republika srpska i dalje glorificiraju zločin i njegovi počinioci, kakvu sudbinu prognozirate ovom entitetu? Je li on konstanta ili može doći do njegovog ukidanja?

PETTIGREW: Bh. entitet RS 1992. godine proglasio se etnički homogenim entitetom. To se jednostavno može iščitati iz naziva “Republika srpska”. Jedan od javno objavljenih strateških ciljeva srpske politike u BiH bilo je uklanjanje svih nesrba s tog područja. Kako bi se taj cilj realizirao, vođen je rat protiv civila koji je uključivao genocid, zločine protiv čovječnosti i druge ratne zločine. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju dokazao je da su i Radovan Karadžić i Ratko Mladić učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu koji je uključivao plan trajnog uklanjanja Bošnjaka i bosanskih Hrvata s teritorija na koje su bosanski Srbi smatrali da polažu pravo, zvjerstvima za koja je ocijenjeno da su ratni zločini, uključujući i genocid. Tragično, ovakvo stvaranje RS-a priznato je i legitimirano Dejtonskim mirovnim sporazumom. Čak je i sam Richard Holbrooke priznao da je to bila njegova najveća pogreška. U presudi Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću Frenkiju istaknuto je postojanje udruženog zločinačkog poduhvata koji uključuje “više političko, vojno i policijsko vodstvo u Srbiji”, potvrđujući tako da je BiH bila žrtva međunarodnog oružanog sukoba. Da ne bi bilo zabune, sve što iznosim temelji se na nalazima i presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Drugim riječima, RS nije samo bila uključena u nasilno stjecanje vlastitog teritorija već je poslužila svrsi u sklopu međunarodne agresije Srbije na zemlje u regiji s ciljem stvaranja tzv. “Velike Srbije”. Uzmemo li sve u obzir, može se reći da su “Velika Srbija” i RS u osnovi bili eliminacijski i genocidni projekti. U svakom slučaju, u ovom trenutku pravi pristup restorativnoj pravdi zahtijevao bi napor da se “popravi zlo” ​​koje je počinjeno. Pokušaj “ispravljanja pogrešnog” u ovom slučaju morao bi uključivati i adekvatno tretiranje eliminacionističkih napora u RS-u koji su započeli u periodu od 1992. do 1995. godine, a koji se nastavljaju i dan-danas u vidu sprečavanja povrataka izbjeglica na svoja ognjišta. Također, trebalo bi locirati i adekvatno se suprotstaviti onima koji još uvijek sanjaju o ideji tzv. “Velike Srbije”. Dakle, da bismo ispravili sve ove nepravde, naš cilj trebao bi biti ponovno ujedinjenje BiH raspadom ili možda reorganiziranjem ili preimenovanjem bh. entiteta RS. Takvo ponovno ujedinjenje trebalo bi biti naš cilj. Međutim, nedavni poziv ministra unutrašnjih poslova Republike Srbije Aleksandra Vulina na jedinstvo “svih Srba gde god živeli” nam jasno govori da će ova borba biti duga i neizvjesna.

STAV: Da li bi njegovo ukidanje dovelo do novih sukoba? I koji bi bio konačni rezultat ukidanja ovog entiteta?

PETTIGREW: Smatram da mora postojati vodeća politička vizija za funkcionalno ponovno ujedinjenje BiH. Nema sumnje da bi restrukturiranje entiteta bilo izazovno, ali krajnji rezultat bio bi ponovno ujedinjenje s pomirenjem i boljim funkcioniranjem za sve građane. Važno je biti predan političkoj viziji za ljepšu i prosperitetniju budućnost. Svaki potez u ovom smjeru, za koji smatram da je nužan, svakako da bi zahtijevao vrijeme i podršku međunarodne zajednice.

STAV: Je li među političkim liderima Srba u BiH moguć Willy Brandt? Vidite li ga u nekome?

PETTIGREW: Mislim da je pitanje za mene može li se BiH vratiti osjećaju fluidnog multikulturalizma za koji se činilo da je postojao prije '90-ih. Takav “scenarij Willyja Brandta” mogao bi uključivati ​​koaliciju predstavnika svih bh. etničkih zajednica. Član sam “Kruga 99”, asocijacije nezavisnih intelektualaca, čiji se članovi, koji su pripadnici svih etničkih grupa, osvrću na neko ranije vrijeme i često govore o toj multikulturalnosti. Možda nam je umjesto Willyja Brandta potrebna koalicija poput “Kruga 99” i određenih političkih stranaka koje bismo uvažavali kao modele takvog multikulturalizma.