Kratki vic glasi: “Avazov Toranj je uvjerljivo najveća zgrada u Sarajevu. Iz njegovog podruma se vidi Goli Otok.” Kao i obično, svaka šala u sebi ima nosi klicu istine. Neobičnim kreaturama iz Avazovih podruma se doista sve češće priviđa Goli Otok na koji bi smjestili sve svoje neistomišljenike. Jedan od takvih novinarskih oblika života jeste notorni Danijal Hadžović.
Kao što smo ranije pisali, Danijel Hadžović svestrana je ličnost i osebujna pojava. Ovaj doajen avazovštine i urednik portala Dnevnoga Avaza nije samo montažer afera i jedan od kreatora notorne “Avazove depeše”, izmišljenog “pisma anesteziologa”, kojim je pokrenut javni linč doktora na KCUS-u imputacijama da svjesno ubijaju pacijente, već je istovremeno i profesionalni tabloidni voajer, "stalker" regionalnih starleta, nepokajani mastofakt koji svojim tekstovima na stranice Avaza unosi dašak erotike, naročito ako su u pitanju foto-sesije Lidije Bačić.
Istovremeno, Hadžović figurira i kao prvo pero militantnog i krajnje radikalnog ateizma u Bosni i Hercegovini, čime se doduše poluprofesionalno bavi, malo u Dnevnom Avazu, malo sa svojih profila na društvenim mrežama. Ne samo da Hadžović redovno pronalazi i imputira “zeleni fašizam” svojim političkim neistomišljenicima iz bošnjačkog naroda, pa ih čak i optužuje za “kreiranje krvoprolića devedesetih”, ovom nesretnom Radončićevom multipraktiku priviđaju se i čitave “konzervativne revolucije”, naravno u režiji SDA, a koje su navodno dovele do “orijentalizacije”, tj. islamizacije bošnjačkog naroda! A to tako ne može i neće moći, ako se Hadžovića pita.
Širok je izbor oružja i oruđa za obračun s “islamizmom u Bošnjaka”, koje ovo dopisno Avazovo ambasadorče preporučuje. U Hadžovićevom arsenalu nalaze se tvrdnje da je, pošto je nemoguć “demokratski način komuniciranja sa islamistima” potrebno s njima “razgovarati dronovima ili navođenim raketama”. Ako se nema kapaciteta za takve likvidacije iz daljine, Hadžović je preporučivao i metode do lakata krvavog egipatskog pučiste i diktatora kojeg ustreptali Hadžović naziva “velikim generalom el-Sisijem”. Hadžovićevo učešće u medijskim progonima i montiranim aferama, te slavodobitno likovanje nad pritvaranjem i zatvaranjem političkih neistomišljenika, pokazuje da je on sasvim ozbiljan po pitanju svojih uzora.
Hadžović, naime, smatra da ima nemale lične zasluge za rušenje “SDA režima”, jer ne samo da je usrdno i maštovito izmišljao depeše i pisma već je i otvoreno vršio javni linč nad porodicom Izetbegović nazivajući ih “bračni par Izetbegovićesku”. No sve mu to nije dosta, jer nije dovelo do društvenog stanja kojeg je svojevremeno priželjkivao kada je pisao da su protivnici LGBT parada i pristalice tradicionalne porodice “domaći Hamas” i “krezuba margina” koja se može samo “sakrivati u džamijskim rupama” dok on i njegovi neistomišljenici “kontrolišu medije i nevladine organizacije”.
Stoga Hadžović danas tvrdi kako je “rušenje SDA” tek “prvi korak”, drugi je “obračun sa kriminalnim i zločinačkim nasljeđem SDA”, a treći, finalni, treba biti “okretanje točka historije nakon tri decenije orijentalizacije” kako bi se “Bošnjake vratilo na kurs evropskog i emancipovanog naroda”. Naravno pod orijentalizmom Hadžović misli na ratnu i poslijeratnu bošnjačku kulturnu renesansu. Sasvim očekivano, autokoloniziranom Hadžoviću istinska vjerska, nacionalna i politička bošnjačka emancipacija predstavlja nekakav “orijentalizam” dok mu je autokolonijalizam jednak “evropeizirajućoj” emancipaciji.
Sve to bila bi tek maglovita bulažnjenja jednog suštinski koloniziranog uma da nije činjenice da ovakve vrste ekstremista dobijaju prostor u medijima s kojih šire svoj antiislamski i antibošnjački radikalizam.
Jer na kakav način bi Bošnjake “emancipiralo” Avazovo piskaralo koje je veliki poštovalac “velikog generala el-Sisija”? Represijom, masakrima na trgovima, masovnim zatvaranjem i iznenadnim smrtima u ovdašnjim zindanima? Kako bi konkretno ”na evropski kurs” Bošnjake vraćao tip koji smatra da se s “islamistima” razgovara ciljanim likvidacijama? Dronovima i raketama ili bi upotrebljavao neko oružje masovnijeg efekta? Kakvu društvenu misiju može imati odrođeni autošovinistički snob koji većinu sunarodnjaka smatra “krezubom marginom” i “domaćim Hamasom”? Šta uopće o civilizaciji, kulturi, emancipaciji i preporodu može znati jedna polupismena ameba koja po pamet ide na samo dno, u vječnu tamu, ondje gdje vladaju anahrone intelektualne grdobine poput Tarika Haverića?
Suština problema jeste to da je Hadžovićev ekstremizam tek jedan od vidljivih simptoma vrlo opasnog trenda. Postoji čitav društveni sloj, kojeg je Hadžović možda najgrlatiji ali istovremeno i najbeznačajniji član, koji bi zaista volio “vratiti točak historije” tako što bi mesarskom satarom uklanjao one “orijentalne”, ustvari najznačajnije dijelove bošnjačkog identiteta a sve kako bi čitav bošnjački narod ugurali u kaluf vlastite identitetske zdvojnosti i odrođenosti. Takvi militanti i ekstremi sebe zamišljaju u ulozi Mao Ce-tunga, Pol Pota ili Pinočea dok u svojim glavama vode “kulturne revolucije” i uspostavljaju “kampove za reedukaciju” rješavajući se nepoćudnih društvenih elemenata, bili to kulturni obrasci, dijelovi identiteta ili živi ljudi.
Danas, nakon političkog prevrata u režiji stranih centara moći oni misle da je došlo njihovih pet minuta. Nisu upravu, ali zdrav razum nikada nije bio karakteristika takve vrste ljudi. Zato ih je potrebno na vrijeme prepoznati kako bi ih se obuzdalo prije nego što počnu paliti požare koje neće biti lahko ugasiti.
