PRIREDIO: Mirza Abaz

Ahmet Lazović rodio se 18. januara 1930. godine u Sarajevu, u Požeginoj ulici, od oca Ibrahima Lazovića i majke Sejde Hadžiahmić. Po zanimanju je bio mašinski tehničar. Uz roditelje imao je još šestericu braće i jednu sestru. Išao je u mekteb tri godine, a otprilike dvije godine istovremeno je išao i u mekteb i u Osnovnu školu “Saburina”. Nakon okončanog osnovnoškolskog obrazovanja planirao se upisati i u gimnaziju, ali nije prošao prijemni ispit tako da je na kraju završio školu za mašinskog tehničara. Kao mlad čovjek posvećen vjeri priključuje se “Mladim muslimanima”, ali zbog posla u “Krivaji” u Zavidovićima i života na relaciji Sarajevo-Zavidovići bio je samo pasivni član. Uprkos činjenici da je samo znao za aktivnosti ovog društva, iako u njima nije direktno učestvovao, biva zatvoren i teško mučen u nekoliko mjesta u Bosni i Hercegovini – Sarajevo, Travnik i Kupres – a naposljetku i osuđen na 27 mjeseci društveno korisnog rada.

“Prvi put u dodir s ‘Mladim muslimanima’ došao sam ozbiljnijim kontaktom s Nedžibom Šaćirbegovićem. On je bio stariji od mene, ali smo se često viđali u ulici jer smo bili komšije. Dosta smo i razgovarali. Također, komšija mi je bio i Omer Užičanin, još jedan član ‘Mladih muslimana’, u čijoj kući bismo često i sijelili. On je mene primio u organizaciju zajedno s Fahrudinom Isakovićem. Međutim, pravi kontakt s ‘Mladim muslimanima’ tek sam ostvario 1947. ili 1948. godine, tj. u vrijeme kada sam počinjao raditi u ‘Krivaji’ u Zavidovićima. Pošto sam na poslu imao slobodne vikende, često bih dolazio u Sarajevo iz Zavidovića gdje bih se družio u prvom redu s Omerom i Fahrudinom. Valja istaći da su meni i u Zavidoviće dolazili ‘Mladi muslimani’ i to u dva navrata. Asim Čamdžić navratio je jednog dana, jako fin čovjek, s kojim sam malo razgovarao, ali više se nije vraćao. Imao sam kontakt i s Muhamedom Mutapčićem, koji me je napao jer tobože ne radim ništa za organizaciju niti se nešto naročito družim”, sjećanje je Ahmeta Lazovića.

Nedžib Saćirbegović mu je, kako je kazao, djelovao ozbiljno, družio se i s njegovim bratom, tako da ga je njegov primjer privukao “Mladim muslimanima”. Tu su bili i drugi primjerni ljudi na koje se ugledao i u čijem je društvu težio biti. Omer Užičanin ga je, ponavlja, uveo u “Mlade muslimane”, a i s njim se znao od dječačkog doba.

“Možda nisam dovoljno doprinosio ‘Mladim muslimanima’, bio sam dosta rastrgan između Sarajeva i Zavidovića. Uprkos svemu, od svake plate jedan sam dio izdvajao za našu organizaciju. Omeru Užičaninu sam davao novac. Tako da tu nije bilo nikakve misterije. Član ‘Mladih muslimana’ mogao je biti svako ko drži do svoje vjere. Još tokom Drugog svjetskog rata načuo sam do postoji neka muslimanska organizacija, ali ništa više od toga. Nakon 1945. godine ‘Mladi muslimani’ bili su ilegalni i to mi je jasno rekao i Asim Čamdžić, ali su mi idejno i po senzibilitetu bili bliski ti ljudi da mi je čak i ilegalno djelovanje bilo nebitno. Vidjeli su i oni da ja tu pripadam, zbog čega sam bio sretan. Kada bih dolazio u Sarajevo nisam učestvovao u službenim aktivnostima, niti sam dolazio na formalne sastanke, moje prisustvo bilo je obilježeno samo time što sam znao šta se dešava u toj organizaciji i što smo ponekad sijelili”, objašnjava.

VIŠE O TEMI: SPECIJAL STAVA Mladi muslimani (1949. - 1983. - 2023.)

Ističe da mu je ostalo u sjećanju to da što je Fahrudin Isaković govorio o vjeri, moralu, etici, općeljudskim kvalitetima, i to je, kaže, sigurno bilo u prvom planu “Mladim muslimanima”. To je bila osnova svega.

“Ideja mladomuslimanskog pokreta bila je obnova islama na ovim prostorima, našeg načina života i prakticiranja vjere, ali ne na neki grubi, radikalni način. Na našim sijelima znalo se i zapjevati i zasvirati, išli bismo i na izlete. Mladi muslimani bili su tu da ukažu našem svijetu na pogubnosti komunističkog pomodarstva, poziv da nekako razdvoje pravi od krivog puta. Dolazak komunista svakako je svojim zabranama uveliko doveo do toga da se vjernički narod probudi. Zakoni o skidanju mahrama, zatvaranje vjerskih objekata, postavljanje podobnih imama... sve je to muslimanski svijet vidio. Evo, bio sam 1946. godine na radnoj akciji izgradnje pruge Brčko-Banovići, ali i na izgradnji pruge Šamac-Sarajevo. Ondje su se neki naši mladići pokazali vrlo ružno, pjevali su ružne pjesme, i generalno se neprimjereno ponašali. Neislamski i neljudski. To je bio njihov pokušaj da izraze ‘slobodu’, ali i pokušaj približavanja tadašnjim vlastima. Sve je to bio znak da nešto opasno ide u krivom smjeru”, dodao je Lazović.

Ahmet Lazović govori da je bio u grupi “Mladih muslimana” skupa s Omerom Užičaninom i Fahrudinom Isakovićem. Bio je, podvlači, pasivni član te nije bio čak ni upoznat s tim da se organizacija proširila niti s činjenicom da su pod strogom prismotrom vlasti.

“Kada i kako je ‘provaljena' naša grupa, zaista ne znam. Siguran sam da smo imali izdajicu u našoj blizini. Moje hapšenje desilo se 9. maja 1949. godine u Zavidovićima. Najprije sam radio u pogonu, a kasnije postao i tehnički sekretar direktora ‘Krivaje’. Bio sam s njim u kancelariji i on mi je davao različite poslove. Došla je UDBA iz Zavidovića po mene, tj. dvojica-trojica oficira, tako da sam bez sudskog postupka završio u pritvoru. Na kraju, ni kriv ni dužan, dobio sam kaznu od 27 mjeseci društveno korisnog rada.

S posla su me odveli u UDBA-u u Zavidovićima, gdje sam ostao nekoliko dana, a onda su me proslijedili u Centralni zatvor u Sarajevu. Maltretirali su me dok sam bio u Zavidovićima, ali i u Sarajevu, u Ćemaluši, gdje su me prebacili iz Centralnog zatvora. Bio sam zatvoren i u Travniku u zloglasnu crnu kuću, gdje je hrana bila katastrofalna. Malo zamućene kukuruze i čorba od kiselog kupusa, to nam je bio ručak. Ponekad i jedini dnevni obrok. Jutarnja higijena tu je bila nemoguća. Kasnije su me ‘vozali’ i po Kupresu”, priča nam.

Kaže da je svugdje osim na Kupresu bilo torture i da bi zbog velikog mučenja možda i popustio, ali naprosto nije imao šta reći. Naglašava da nije znao apsolutno ništa.

“U Ćemaluši sam bio zatvoren s četničkim jatacima, grupom iz Hadžića, dok smo u Travniku uglavnom bili sami mi ‘Mladi muslimani’. U Ćemaluši sam bio ukupno dva mjeseca, a onda sam prevezen u Travnik, kasnije i na Kupres. Jedno vrijeme smo i na Čengić Vili bili smješteni u neke barake, gdje smo radili cestovnu trasu kojom sada prolazi tramvajska pruga. U svako doba dana i noći trajala su isljeđivanja. Čovjek koji je izvršavao isljedu bio je musliman, barem po imenu i prezimenu. On mi je tokom batina govorio da ću ja raditi za UDBA-u i tražio mi je da to potpišem. Neki su zbog batina i pristali, razumljivo, ali ja nisam htio. Kada bih mu rekao da neću, bio sam išamaran do jada. Kada me jedne prilike pitao koliko mislim da ću biti kažnjen, ja sam mu rekao da ne vidim razlog zašto bih ikako dobio kaznu. On mi je tada rekao da sam njihov ‘din dušmanin’, toga se dobro sjećam. Prije toga bio sam vješan za ruke. Svežu ruke na leđima, podignu čovjeka u zrak, zavežu ga za jednu kuku na plafonu i tako ga puste da visi. Teret je kompletan na rukama. Kada su meni to radili, ja se samo sjećam trenutka kada su me podigli. Probudio sam se na podu u vlastitoj povraćotini. Od tada me više nisu maltretirali. Ta zavidovićka UDBA vjerovatno je mislila da sam ja neki čimbenik čim sam iz Sarajeva. Jedan od isljednika bio je i Smajo Mandžuka, poznati sadista”, otkrio je Lazović.

Dok je ležao u Centralnom zatvoru, tj. dok se vodila istraga, s njim su zatvorili i jednog čovjeka iz Visokog koji je u ćeliju uspio unijeti pustećiju.

“U toj maloj prostoriji bilo nas je zatvoreno čak dvadesetak, skupa smo bili zatvoreni s četnicima. I pošto je bilo hladno, on i ja smo dijelili pustećiju navečer kada bismo legli spavati. Kada je došao, u jednoj maloj posudici ukućani su mu spremili komadić kadaifa. I on je to parče kadaifa podijelio na nas dvadeset. Zaista je golem insan bio. Njega su nakon desetak dana i pustili. Dok se istraga vodila protiv mene, bitno je reći da nisam nikako komunicirao s porodicom. S ocem sam ostvario kontakt tek kada sam prebačen na Kupres u jedan, može se tako reći, zatvor otvorenog tipa, gdje sam skupa s ostalim zatvorenicima pravio ovčarnik. Sistem je angažirao domicilne seljake da nas čuvaju, ali, ruku na srce, fini su to ljudi bili. Tu smo znali guliti i goveda koja bi ti seljaci zaklali. Otac je nekako saznao gdje sam pa je skupa s članovima porodice ostalih zatvorenika iz Sarajeva došao da me posjeti. Iako su i posjete tada bile, pogotovo nama, izrazito nepreporučljive, on je tada došao i donio mi 5.000 dinara”, prepričao je Lazović svoje doživljaje.

U barakama na Čengić Vili, zbog kopanja cestovne trase koja se i danas proteže od Marijin Dvora do Alipašinog Mosta, ostaje sve do augusta 1949. godine, kada počinje osjećati da popuštaju režimske stege.

“Koji mjesec ranije pušten sam iz zatvora, otpusnicu čuvam kod kuće. Tek kada sam pušten morao sam se svake sedmice javljati u policijsku stanicu u Logavinoj ulici. Nisam mogao nigdje otići a da se prije toga ne javim policiji. Eto koliki sam frajer bio. Kada sam odslužio sve ono što su mi stavili na teret, bio sam skroz švorc, bez marke u džepu. Otac je već bio zagazio u neke godine, pa je bilo teško živjeti. Ipak, zapošljavam se u ‘Strojoradu’, remontnoj radionici u kojoj su se popravljala vozila. Radne kolege znale su da sam bio zatvoren i kažnjavan, ali sam radio kako treba, ponašao se kako treba, tako da nije bilo problema. Štaviše, stekao sam i simpatije. S obzirom na to da su i dalje ‘Mladi muslimani’ bili ilegalna organizacija, nisu me više dirali. Međutim, ne mogu reći da nije bilo straha te 1983. godine, godine ‘Sarajevskog procesa’”, zaključio je svoju priču Ahmet Lazović.