“Nerka, dodaj nam taj šećerluk”, reče Vasvija kad se na ulaznim vratima pojavio Ahmo lupajući. “Brzo, brzo, nemam puno vremena... Dodajte mi stvari za presvlaku, moram hitno nazad”, govorio je s vrata.

“Al’ tek si stig’o. Šta se dešava?”, upita Vasvija. “Mačak. Uzeli su Mačak!”, odgovori Ahmo. “Moramo ga vratiti”, doda.

Svi smo ga čudno pogledati, uključujući i Vasvu, na trenutak pomislivši da je stalna tenzija, konstantno izbivanje od kuće, boravak u izviđačko-diverzantskom vodu na komandnoj poziciji uzelo svoj danak. “Kakav Mačak, pobogu si?! O čemu pričaš?”, odvažila se Vasva upitati. “Hm... Pusti me, ženo, nemam vremena objašnjavati”, reče u jednom dahu. Potom pogleda Vasvu pravo u oči i nastavi: “Nije vam Ahmo puk'o, još ima i pameti i kuveta. Mačak je kota odakle kontrolišu saobraćajnicu za Vareš. Moramo to vratiti.” Potom zatvori vrata i izgubi se u daljini cestom koja je vodila prema Solunu.

Danima se vode borbe. Mačak je čas bio u našim rukama, čas u četničkim. U konačnici, Armija RBiH zaposjela je kotu i pobola našu bosansku zastavu. Put je osiguran. Cijena? Mrtvi i ranjeni mladići u najboljim godinama. Nečiji sinovi, braća, muževi, očevi položili su živote ili komade tijela da bi ova zemlja opstala. Ahmo se vratio. Mnogi nisu.

FIKRET U BEOGRADU

Dan je. Nema struje. Snijeg. Kod rođaka sam Nusreta. Ima neki jak radio, njemački, koji može ono što ne može niti jedan u selu. Uspio je nabaviti baterije, osposobiti ga da možemo slušati i kada nema struje. Hvata putem dugih talasa, doduše na momente, Radio Bosne i Hercegovine. Moguće je slušati i Beograd. Ne baš povoljne vijesti na Radiju Bosne i Hercegovine. Vode se borbe diljem domovine. Istovremeni su napadi na Olovo, Tešanj, Teočak, Bihać...

Uživo se u program javlja Velid Dž. s olovskog ratišta... Gube se radiotalasi na momente. Potom ponovo izranja Velidov veličanstveni glas. U njemu je prenesena i drama koja se dešava. Tim hrapavim glasom, na talasima radija, poput slikara, slika stanje u kojoj se našao narod na ovom prostoru. Govori o broju i rasporedu agresorskih snaga, artiljerijskim napadima, uništenim kućama, životima, izbjeglim, raseljenim, nedostatku materijalno-tehničkih sredstava, hrane... Upućuje vapaj za pomoć, a istovremeno slika to herojstvo, tu odlučnost čovjeka s ovih prostora da se ostane svoj na svom.

“Aferim! Svaka ti je zlatna, Velide! Vrijedi nam ovaj novinar za desetoricu”, glasno komentira rođak Nusret.

Potom podešava kotač na drugu frekvenciju. Iz prijestolnice zla, Beograda, emisija. Tema Bosna i Hercegovina, sporazum Fikreta Abdića i Radovana Karadžića pod pokroviteljstvom Slobodana Miloševića.

“Taj kvisling... A do jučer su ga hapsili i držali u zatvoru!”, komentirao je Nusret uz sočne psovke. Lice mu se zajapurilo. Sav je bio crven. Činilo mi se, na trenutak, da će razbiti i sam radio dok je klepetao, mahao rukama u zraku... “U ovim trenucima, kada je sve upitno, on ide krvolocima na noge”, nastavljao je Nusret. “Šta je upitno?”, tražio sam pojašnjenje. Odmahnu rukom, sjede na stolicu, prekriži nogu preko noge i reče: “Opstanak, sinko! Naš je opstanak ugrožen! Navalili su sa svih strana, i četnici i ustaše. Još nam samo izdajnici među nama trebaju! Ako im uspije da nam podijele zemlje, nema nama života ovdje! Matrica je jednostavna, pobiti ove najtvrđe, najbolje među nama, potom pokrstiti, utjerati u ‘pradedovsku veru’. Današnjim rječnikom rečeno – asimilirati. Samo je bitno da nemaš svoj identitet, da ne znaš šta si, ko si, šta ti je toprak! U najboljem slučaju, cilj im je iseliti nas u Tursku i diljem islamskog svijeta. Ništa novo i originalno. Već je to urađeno Palestincima! I uvijek se nađe izdajica. Al’ tako je kako je. Teška vremena rađaju i heroje, ali i kukavice, izdajnike! I zato je ovaj idiot tu. Korisni idiot! Čuj ni manje ni više: autonomna pokrajina Zapadna Bosna!

Garant, molim te lijepo, garant je, niko drugi do Slobodan Milošević! Kakva lakrdija! Taj je uradio sve da dokine autonomiju Kosovu i Vojvodini u onoj državi! A dat će je Fikretu usred rata i usred zamišljenih granica 'Velike Srbije'. Malo morgen! Kad ga iskoriste, uradit će isto što i na Crnoj Rijeci. Pobiti, protjerati. Ako pobijede, nema nama života ovdje!”, zvučao je prilično zabrinuto rođak. “A sad izvini, moram do kamiona. Nešto brašna iz Vareša moram prevući u Merhametove prostorije u Čuništima”, rekao je naposljetku Nusret.

OPET ŠKOLA

Rastali smo se, bilo je iza dvanaest sati, u snježnom decembarskom danu. Još se dan kratio.

Na putu kući sreo sam Aneru. “Ćao. Hej, ko nas zavadi?”, upita me šaljivo. “Niko”, rekoh strogo. Mislio sam joj reći i za Umu, ali šta kazati? Sviđa mi se Uma, njoj se sviđao neko drugi, Anera je očito imala simpatije prema meni. “Moram ići, imam obaveza”, pokušao sam izbjeći razgovor i zadržavanje. “Dobro, onda, sutra u 8 sati, idemo li zajedno u školu?”, upita Anera. “Škola? Kako misliš škola?”, upitah. “Ti ne znaš?”, upita sad Anera. “Šta bih trebao znati?!?”, na pitanje odgovorih pitanjem. “Od sutra se ponovo ide u školu!”, reče Anera. Odmahnuo sam rukom, nije mi bilo drago da ponovo idemo u školu. Hem ratna djelovanja, hem zima, hem bi još trebalo i učiti, štrebati...

Već je bio mrak, negdje oko pet iza podne, kada je neko pokucao na vrata. Bila je to Nerka, Vasvina bratična. Roditelji su joj stradali rano, Vasva je preuzela brigu o njoj. “To si sam?”, upita me Nerka nakon što sam otvorio vrata. “Da, mama je kod Merime. Nisam želio ići”, odgovorih. “Ne smiješ biti sam. Čula sam za Umu. Nije ona cura za tebe!”, reče Nerka. “A koja je to cura za mene?”, upitah uvrijeđeno. “Pa sve one koje su slobodne i koje su tvojih godina”, smiješeći se, reče Nerka. “Nego, ideš li sa mnom na sijelo? Tamo ćemo ti naći curu! Ne jednu, već pet njih!”, opet me zezala Nerka. “Ti to ozbiljno?”, rekoh. “Najozbiljnije. Pretpostavljam, nisi do sada bio na sijelima?”, upita Nerka. “Ne mogu ostaviti prostoriju, nisam se javio, neko mora i ložiti”, rekoh, mada sam bio živo zainteresiran da odem na sijelo, da se družim, upoznajem... “Ne brini. Otići ću do tvoje mame i reći da nas je Vasva poslala po...”, stavila je prste na bradu razmišljajući, “po šećer. Zvuči ozbiljno, je l’ da? Do tada napuni peć do vrha, neka gori cijelu noć ako treba”, reče Nerka i uputi se do Meriminog stana, onamo gdje je mama otišla u goste.

Bio sam uzbuđen. Nisam imao prilike ići po sijelima.

NA SVOM PRVOM SIJELU

Ubrzo je došla Nerka i sa sobom donijela dobre vijesti. Dobio sam mamino odobrenje. Nešto iza osamnaest sati već smo bili u Kovačićima, u kući Have, Nerkine prijateljice. Nije bilo struje. Bile su upaljene svijeće i po jedan fenjer u svakoj od tri sobe. U tim sobama skupilo se možda nas tridesetak. Sjedilo se na kaučima, stolicama, po podu, ondje gdje bi se našlo mjesto. Uglavnom muško do muška, žensko do ženska, razgovaralo se, igralo karti, pio nekakav sladunjavi sok, sirup od ko zna čega.

Kako bi vrijeme odmicalo, izdvojio bi se poneki par u muhabetu. Ova vrsta upoznavanja bila je drugačija u odnosu na Olovo. Ondje se, sjećam se, izlazilo u kafić “Kod Mense”, slušala najviše domaća pop muzika, u nekom momentu neko bi i zaplesao na podiju pod disko-kuglom. Gledao sam s poligona, pratio taj svijet, momke i cure od pet do deset godina starije od mene, nadao se da ću i ja jednog dana narasti, imati dovoljno godina da mogu ući u kafić, naručiti “šišmiša” (koktel od kisele vode i Cole s ledom, popularan u vrijeme ljetnih vrućina), što ga je pravio Buco po receptu s Jadrana. Nisam dočekao. Sve je srušeno. I poligon, i škole – i osnovna, i srednja – i Mensin kafić.

Drugi dio večeri igrali smo karata. Table. Pamtio sam karte. Nerka se pribila uz momka, mislim da se zvao Hamza. Dijelio se zadnji špil. Povukao sam karte. “I šta ima, Hamza”, upita me Nerka. “Kralja, dvije sedmice, asa, tricu i žandara”, rekoh. Hamza samozatajno promrmlja: “Hmm...” Nerka je klimala glavom. Dobio sam partiju. “Rekoh li ti da je mali ‘mustra’”, reče Nerka obraćajući se Hamzi. Hamza je htio odmah igrati uzvratnu. Pustio sam ga da pobijedi, nisam želio kavgu, nisam želio da budem izopćen, da me proglase štreberom ili tako nešto. Upoznao sam Fatu.

U selo smo se vratili nešto malo prije deset. Mati je već odavno bila u kući. Spremao sam se za školu. Za divno čudo, došla je i električna energija. Bio je upaljen radio. U toku su bile večernje vijesti.

“Ukazom Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, zbog naročitih zasluge za odbranu domovine, proglašava se Prva olovska brdska brigada ‘slavnom’. Od sada je to naziv u službenoj upotrebi”, govorio je spiker.

Preplavio me neki osjećaj radosti i ponosa, vrisnuo bih da nije bilo tako kasno.

Polovina je decembra 1993. godine, vrijeme najžešćih borbi od početka rata. Neka ostane zapisano: Prva slavna olovska brdska brigada!