Da su popustili i pali pod stravičnim mučenjima, bismo li mi stajali?

Halid Kajtaz, ime je koje mi se još kao dječaku duboko urezalo u pamćenje. Bio je prijatelj i generacijski školski kolega mog rahmetli oca Kemala, iz Šerijatske gimnazije. Otac ga se često sjećao kada mi je, još od dječačkih dana, pričao o “Mladim muslimanima”, među kojima je, osim Kajtaza, bilo podosta njegovih prijatelja. Kajtaz, jedan od četverice na smrt osuđenih i strijeljanih mladića, i jedan od ukupno trinaestorice šehida, pripadnika “Mladih muslimana”, bio mu je najbliži. Uhapšen je u Sarajevu, na montiranom procesu osuđen na smrt pod monstruoznim optužbama za terorizam, u posljednjem i najokrutnijem valu režimskog obračuna s ovom organizacijom 1949. godine. Bilo mu je nepunih 25 godina.

U to je vrijeme moj otac vodio pravnu bitku za povratak na tadašnji Građevinski odsjek Tehničkog fakulteta u Zagrebu s kojega je izbačen presudom zagrebačkog Općinskog suda kojom mu je, između ostalog, zabranjeno studiranje na svim univerzitetima u Jugoslaviji, a optužnica je inkriminirala i njegove veze s “Mladim muslimanima”. U njegovim spominjanjima Halida Kajtaza, uvijek se osjećao trag huzna, one tuge zbog izgubljenog prijatelja kojeg nije vidio prije hapšenja i kojeg nije mogao dženazom ispratiti na Bolji svijet. Ali i nade o ponovni susret jer je rastanak ionako privremen, ovosvjetski.

Alija Izetbegović, Halid Kajtaz i Hasan Biber

UZOR I EPITOM

Halid Kajtaz, tih, miran, radišan sarajevski mladić, u težnji stjecanja znanja i Božjega zadovoljstva, iz babinih priča, postao je nekom vrstom moga dječačkog, kasnije i mladenačkog uzora, skoro epitoma čitavog pokreta s kojim se boljševički jugoslavenski režim brutalno i krvavo obračunao. A s kojim sam se ja postepeno, u sazrijevanju poistovjećivao. Postepeno sam, zapravo, gradio lik čovjeka, na temelju babinih naracija o njegovoj nepopustljivosti u grubim istragama i mučenjima, o čemu su kasnije svjedočili njegovi preživjeli drugovi ili sapatnici u ćelijama istražnog zatvora u Sarajevu, dakle lik čovjeka odanog idealima i svjesnog vremena u prilika u kojima živi kao i ograničenja u kojima djeluje. Ograničenjima koje prihvaća i shvaća samo kao iskušenje, ne i teškoću zbog koje treba odustati. Ili ne daj Bože, izdati – drugove, saborce, ideju, narod, državu. Čovjeka koji, unatoč teškom jednoumlju i friziranoj historiji, uprkos mitovima na kojima je režim počivao, u zvaničnim historijskom narativu izbrisan ili lažno optužen, ostaje zapamćen u usmenim predajama, kao metafora onih hiljada mladih ljudi koji su se hrabro, bez ičega osim svojih ideja i načela, borili protiv boljševizma, baš kako su se odupirali prethodnom fašizmu.

VIŠE O TEMI: SPECIJAL STAVA Mladi muslimani (1949. - 1983. - 2023.)

Halid Kajtaz bio je i još jedna spona koja je babu vezala za pokret. On je zamijenio 1946. godine osuđenog Aliju Izetbegovića, još jednog prijatelja moga oca iz osnovnoškolskih dana u Sarajevu, na svim njegovim funkcijama u “Mladim muslimanima”. Tako sam, u tim ranim danima moga i političkog sazrijevanja, pod rukom vodiljom svoga oca, saznao i za Aliju Izetbegovića koji će dekadu kasnije ponovo biti zatvoren i osuđen na montiranom procesu od istog režima, sa sličnim optužbama i drakonskim presudama. Aliju sam upoznao u godini nakon njegovog izlaska iz zatvora, iz drugog uzništva, 1989. godine. Tražeći onaj uzor, iscrtan u mojoj predodžbi Halida Kajtaza, našao sam epitom u autoritetu ličnosti, blagosti i odlučnosti govora, napisanim i izrečenim mislima Alije Izetbegovića. Kao da su se tada, nakon 40 godina, u ponovnom susretu moga oca s Alijom Izetbegovićem sastavili idealan ili idealiziran lik mladog, mučki ubijenog babinog gimnazijskog prijatelja Halida i stvaran, živ lik zrelog babinog osnovnoškolskog prijatelja Alije, dvojice ljudi koji su jedan kratak i buran period svojih života bili dijelom plemenitog, islamom i njegovom etikom i moralnim načelima inspiriranog pokreta. Zatvorio se krug i sudbinski me odredio. I ja sam tada imao nepunih 25 godina.

LJUDI KOJI NISU PRISTALI NA UGOVOR SA ŠEJTANOM

Halid Kajtaz i Alija Izetbegović tako su, iz moje percepcije, nevina i neiskusna mladost i iskusna i mudra zrelost “Mladih muslimana”, kontinuiteta njihovih plemenitih ciljeva i uzvišenih ideala, humanih metoda i visokih moralnih kriterija, postali dva ugaona kamena ideja koje sam usvojio i s njima dijelio. Ideali potrage za znanjem, ideali učenja, moralnog ponašanja, empatije, slobode i odgovornosti za nju koje su dijelili i promovirali “Mladi muslimani”, postali su mojim opredjeljenjem, životnim izborom. Njihova hrabrost i čvrstina u odnosu prema svakoj nasilnoj vlasti, njihova odlučnost u odbrani svojih univerzalnih načela i njihova nepopustljivost u zaštiti svojih istomišljenika, njihova odanost odgovornom korištenju slobode mišljenja, govora i pisanja i njihova nepokolebljivost pred šejtanskim ponudama politike praćene silom i prijetnjama, ali i njihova spremnost na razmjenu ideja, na slušanje drugog i drukčijeg, siguran sam, inspirirale su mnoge tada mlade ljude poput mene. Bez te inspiracije, ne bi se izgradio politički i preporodni pokret s kraja osamdesetih godina prošloga stoljeća koji se jedini mogao oduprijeti već najavljivanoj agresiji i genocidu.

Druga dvojica na smrt osuđenih i ubijenih “Mladih muslimana” Omer Stupac i Hasan Biber nisu podlegli najstrašnijim metodama fizičkog mučenja, nisu odali niti jednog svoga druga, dok je četvrti na smrt osuđeni Nusret Fazlibegović tješio svoje najbliže jer je znao kamo odlazi, kao šehid. Poslanik s.a.w.s., pak, bio je njihov usvetun hasene i svoju su stamenost gradili na njegovom sunnetu. Naravno, ti su uzori meni bili i ostali nedostižni, ali je njihov primjer uvijek iznova hrabrio u počestim trenucima sličnih iskušenja. U vremenu u kojem živimo, nažalost, nakon svega što smo u posljednjih nekoliko mjeseci doživjeli, nakon svih poniženja države i nacije, nakon olahkog pristajanja nekih na šejtanske ponude učešća u vlasti u zamjenu za ustupke s trajnom, plastičnom deformacijom, nije li vrijeme zapitati se o vrijednostima i načelima po kojima zapravo živimo u odnosu na vrijednosti i načela trajne, univerzalne naravi po kojima su živjeli i umirali “Mladi muslimani”. U ovim vremenima najtežih iskušenja za Bošnjake od kraja Agresije i Genocida, razumom obdareni očekivali bi pozive na okupljanje i razmjenu ideja i koncepata, mobilizaciju mislećeg kapaciteta, zajedničke sjednice tijela stranaka i institucija, sazivanje Bošnjačkog kongresa koji bi, osim konzultativne, imali i rezolucijsku ulogu, nalazila rješenja za offset negativnih odluka i zabrinjavajućeg razvoja situacije. Tako je postupao onaj s čijim se upoznavanjem zatvorio moj krug 1989. godine, onaj moj drugi ugaoni kamen “Mladih muslimana”, Alija Izetbegović, u još težim iskušenjima od trenutnih.

Moralno je pravo i dužnost postaviti ovo pitanje, jer kako inače ne suočiti se s nacionalnom sramotom da dan nakon oktroiranja nove vlasti u FBiH i nasilja nad Ustavom koje otvara strašne perspektive, Bošnjaci, umjesto zakrečenja ulica gradova protestima, zakrčuju puteve prema jugu jer idu na more, jer je 1. maj, zaboga. Jer ih se apsolutno ne tiču ni Ustav, ni diskriminacija, ni budućnost. Šta bi bilo da su, u vrijeme dotada neviđenih i nedoživljenih iskušenja nasrtaja na samo biće Bošnjaka, Halid Kajtaz, Hasan Biber, Omer Stupac i Nusret Fazlibegović poželjeli otići na more? I ne samo oni već nekoliko hiljada mladića i djevojaka, članova “Mladih muslimana”. Šta bi bilo da su popustili i pali pod stravičnim mučenjima? Bismo li mi stajali? Hoćemo li nečinjenjem zbog nedostatka osnovne građanske hrabrosti i posvećenosti općem dobru, opstati?

Nusret Fazlibegović i Omer Stupac