Neko je prije nekoliko mjeseci nacrtao kukasti križ na smrtovnici “legenda sarajevske rok scene” Želimira Altarca Čička, a ovdašnji glumac Nermin Tulić ovim je povodom na Twitteru napisao: “Sarajevo, sram te i stid bilo.” Jasno je svakome da se radilo o provokaciji pojedinca koji je to nacrtao, a navodno su ga snimile i neke nadzorne kamere. Međutim, Tulić iz nekog razloga krivi kompletan grad zbog ovoga. On, koji po medijima zna spomenuti kako za svoje sakaćenje iz opsadnog razdoblja ne krivi cijeli srpski narod nego samo one koji su ispaljivali granate, skupa s projektilom koji je bio koban za njegove noge, krivi sada cijelo Sarajevo zbog furke nekog anonimnog pojedinca.

Za šta ga krivi?

Nije izgovorena ta riječ, ali u skladu s mnogim trendovima, on zapravo krivi Sarajevo za neki “nacizam”, nakon što se u sličnom kontekstu do besvijesti obnavljala toliko zloupotrebljavana i banalizirana riječ “fašizam”.

LAŽNA EKSKLUZIVA

Generalizacije poput ovakvih mogu asocirati na podmetanja po kojima je cijelo Sarajevo okrivljeno zbog ubistva srpskog svata Nikole Gardovića, nevezano za to što je danas poznato na koji je način to bilo namješteno. Zna se šta je uslijedilo nakon ubistva, a zna se i kako se isti taj događaj i danas zloupotrebljava u korist velikosrpskog falsificiranja historiografije. Na ovom tragu može se pristupiti nedavnom “otkriću” jedne, uvjetno rečeno, neonacističke organizacije, koja promovira nekakav (sve)bošnjački rasizam pomiješan s nacionalizmom. Pojedini sarajevski portali predstavili su “otkrivanje” ove desničarske organizacije pod nazivom “Bosanski pokret nacionalnog ponosa”, skraćeno BPNS, kao nekakvu ekskluzivu, zamalo pa veliku senzaciju.

U stvarnosti, pokret postoji najmanje dvanaest godina, a mediji su ovdašnjoj javnosti predstavljeni još prije jedne decenije, tako da se ne radi ni o kakvoj ekskluzivnoj vijesti. Zapravo, budući da nisu službeno registrirani kao legalna stranka ili organizacija, na sebe su skretali pažnju uličnim aktivizmom s inkognito pristupom. Još djeluju u relativnoj ilegali, uvjetno rečeno. Ponekad su lijepili letke po ulicama Tuzle ili Sarajeva s porukama koje i inače objavljuju na vlastitoj web-stranici. Ali i bez njihovih akcija, već izvjesno vrijeme pokušava se na određeni način stvoriti dojam o Sarajevu kao netrpeljivoj sredini. Ovaj put, kao da se nastoji cijelom gradu nametnuti obilježje nacizma i fašizma na sofisticiran način, neovisno od Tulićeve Twitter objave.

Određeni mediji, uz javne i političke ličnosti, rade to na donekle manipulativan i sugestivan način. Osim spomenutog primjera s kukastim križem, sada se koristi i famozni BPNP. Interesantno je da je slučaj s crtanjem svastike na Čičkovoj smrtovnici neizravno medijski povezan s kontroverzama oko BPNP-a, te se na sve skupa kalemi i antisemitizam zbog hebrejskog porijekla preminulog Altarca, pa sve još u vrijeme obnovljenih demonstracija podrške Palestini i aktuelnosti oko presude Ratku Mladiću.

Djeluju kao nepovezane teme, ali samo na prvi pogled. Naprimjer, domaći web-portal Detektor.ba objavio je detaljnu analizu o desničarskom utjecaju na mlade naraštaje. Sve skupa je popraćeno televizijskom emisijom TV Justice Balkanske istraživačke mreže BiH – Birn. Uvod u emisiju prikazuje hod nekog momka s popularnim čizmama martinkama u širokom kadru kako šeće oko sarajevske aškenaske sinagoge i kako je zagleda. Martinke su asocijacija na neonacistički usmjerene “skinheadse” koji decenijama ordiniraju najprije širom Zapadne Evrope, a posljednjih godina i Istočne Evrope, najčešće u martinkama kao dijelu svoje uniforme. Taj momak, koji za potrebe emisije imitira mladog neonacistu, u jednoj sceni kači na zidni pano oznake rasističkih udruženja s porukama na engleskom jeziku.

Zanimljiviji i sugestivniji od njega jeste neki mladić koji gostuje u emisiji, a za kojeg se tvrdi da je bivši član BPNP-a. U maniru zaštićenog svjedoka na sudu, taj mladić ima skriven identitet kada objašnjava svoje iskustvo u redovima ovog pokreta prije nego što ga je napustio. Sve se vrijeme vizualno forsira njihov grb koji prikazuje drevne bosanske ljiljane, čime se izvorni grb s ljiljanima kompromitira, a više se puta, opet sugestivno, na snimku ili u rukama tog momka pojavljuje slika generala Armije BiH Atifa Dudakovića. Da li namjerno, ali kompromitacija generala Dudakovića, koji s ovim nema nikakve veze, dolazi u vrijeme kada su još nedovršene i nedokazane pravne optužbe protiv njega, vezano za ratno razdoblje.

U emisiju se uključuje i sociolog Slavo Kukić, nakon čega postaje jasnije šta se zapravo želi sugerirati. Naime, Kukić ovdje navodi kako bi se zbog “bosanskog pokreta nacionalnog ponosa” sutra mogli pojaviti i neki hrvatski pokreti nacionalnog ponosa, pa još srpski pokreti nacionalnog ponosa.

Ovo nije prvi put da se javno obrću uzroci i posljedice u balkanskoj političkoj stvarnosti. Hrvatskih pokreta ove vrste ima dosta više, srpskih najviše, i svi su daleko stariji od ovog bosanskog pandana; neki od njih datiraju iz jugoslavenskog razdoblja, a ima ih i unutar Bosne i Hercegovine i po okolnim državama. Neće se pojaviti više hrvatskih ili srpskih desničarskih pokreta kao reakcija na bošnjačke ili bosanske, nego može biti obratno, što bi trebalo da je jasno svima koji žive u Bosni i Hercegovini proteklih decenija, osim možda Slavi Kukiću.

Usput, momak koji se u emisiji predstavlja kao bivši pripadnik BPNP-a u jednom trenutku kaže kako je za njih pojam “Bosanac” novotarija, dok je “Bošnjak” stoljećima star i originalni naziv koji oni prihvataju. Na ovaj način nudi domaćim neokomunistima, kvaziljevičarima i “jugofuturistima” dodatnu motivaciju za negiranje pojma “Bošnjak” – jer ga neonacist zagovara – koji mnogi od njih inače preziru iz neznanja ili iz ideoloških razloga. Ipak, izjavu ovog BPNP-ovca treba uzeti s rezervom, jer ga novinari nisu pitali zašto im se onda organizacija zove “Bosanski pokret”, a ne “bošnjački” ako im je pojam “Bosanac” novotarija.

ULTRADESNIČARI CIJENE TITA

No, da se malo vratimo na ranije spomenutu vještačku ekskluzivu. Detaljan razgovor s jednim od članova BPNS-a, ali bez otkrivanja identiteta, obavljen je prije desetak godina u sarajevskom magazinu Start BiH. Dakle, deceniju prije “ekskluzive” Detektora, Klixa, Radio Sarajeva, TV N1 i još ponekog od bosanskohercegovačkih i medija iz susjednih država koji su sve to brže-bolje s radošću prenijeli. Po mnogim stvarima sudeći, pokret ni tada nije djelovao niti danas djeluje kao snažan i masovan. Uglavnom se krije podatak o brojnosti, ali nema nikakvih indicija o velikobrojnom članstvu.

Devetog augusta 2011. godine Start BiH objavio je spomenuti tekst o njima pod naslovom Nacionalisti i rasisti kojima je Bosna sve. Neimenovani predstavnik ovog desničarskog pokreta ponudio je tada manje ili više slične poruke o njihovim furkama, smjernicama ili uvjerenjima kakve se formalno nalaze i na njihovoj internet-prezentaciji, a ponešto i kakve je iznio mladić s emisije TV Justice.

Za ovu priliku vrijedi izdvojiti nekoliko tada rečenih stvari.

Na jednoj od pratećih slika neki njihov član imao je tetoviran portret bosanskog franjevca Ivana Frane Jukića uz prateći natpis “Europa krv i zemlja”. Iznio je negativan stav ovog pokreta prema “muslimanstvu” i Aliji Izetbegoviću, zagovarajući zapravo integralno bošnjaštvo po kojem religijska pripadnost, odnosno religijsko porijeklo nisu važni. Ogradili su se od antisemitizma tvrdeći da znaju razliku između cionizma, kojem se kao protive, i judaizma. Ali ono što bi moglo zasmetati svim bosanskim jugonostalgičarima koji i danas u javnosti forsiraju staru, pojednostavljenu, bajkovitu iluziju koja glasi – “antifašizam i komunizam na jednoj strani, a nacizam i fašizam na drugoj”, jeste izjava predstavnika BPNP-a o Josipu Brozu Titu u spomenutom tekstu iz Starta BiH. Na pitanje o Titu, BPNP-ovac je kratko citirao jedan od poznatih, navodno Titovih slogana posvećenih Bosni i Hercegovine: “Josip Broz Tito – dovoljno je reći sljedeće: Bosna nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska... nego bosanska.”

Znači, opet “bosanska” umjesto “bošnjačka”. Kontradiktornost na djelu kao i kod onog BPNP-ovca iz recentne TV emisije.

Dakle, oni kao nacionalsocijalisti, odnosno mladi fašisti, govore pohvalno o Titu, barem u kontekstu odnosa prema Bosni. Zbog ovakvog podatka, neki zagriženi jugokomunisti i današnji titoisti među raznim “Bosancima” mogli bi napraviti harakiri.

Tadašnja glasnogovornica SIPA-e Željka Kujundžija nije se izjasnila o BPNP-u na upit Startove redakcije, samo je ponudila uobičajena objašnjenja o tome kako kroz Zakon o kaznenom postupku bosanskohercegovački policijski službenici prate djelovanja bilo kojih pojedinaca ili skupina koji bi mogli imati neke ekstremne akcije.

Za kraj, jedan podsjetnik za one koji pretjeruju u insistiranju da su ovakve pojave očekivane među Bošnjacima ili da je u Sarajevu moguć neki društveni antisemitizam. Ovakve pojave uglavnom dolaze iz ostatka Evrope, uvezene su. Oni koji sebe u današnjoj Bosni i Hercegovini smatraju ljevičarima ili savremenim demokratama, a pogotovo “antifašistima”, najviše se pozivaju na evropske vrijednosti, na zaštitu manjina, na liberalne pokrete, evropsko prosvjetiteljstvo i slično. Oni možda zaboravljaju da u paketu sa svim tim evropskim vrijednostima dolaze još i drugi evropski proizvodi, kao što su ideološki antisemitizam, nacizam, marksizam, fašizam, rasizam, kolonijalizam te još neki “izmi”. Odatle stižu i mladi “skinheadsi” i neonacisti, a ne iz Sarajeva. Treba se, dakle, više baviti uzrocima nego posljedicama.

Antisemitskih psovki, vrijeđanja i prijetnji ima i u Sarajevu, kao i što ih, nažalost, ima i drugdje. Iskazuju se uglavnom preko interneta, naročito putem Facebooka. Samo što takvo ponašanje u virtualnom prostoru nije opće mjerilo, jer se po internetskim društvenim mrežama nailazi na svakakvu mentalnu kloaku iz cijelog svijeta. Ondje se gađaju raznim pojmovima i oni koji ne znaju ni šta znače sve te uvrede i pridjevi koje šalju drugima, a pritom obično kriju svoje identitete jer ne smiju nastupiti nigdje mimo računara. Internet je, ionako, jedna vrsta Hyde parka u svijetu cyber ludila.

Neko je u emisiji TV Justice spomenuo i homofobiju kao dio društveno-političkog programa BPNP-a. Neki današnji sociolozi i profesori marksizma u Sarajevu koji se bave ovim tematikama možda znaju kako je i komunizam bio homofoban, titoizam također, bez obzira na to što se o tome nerado priča ili se podaci sakrivaju. Pritom, ovo nisu jedini zajednički imenitelji za radikalne ljevičare i za ultradesničare, imaju oni više dodirnih tačaka, ali takav činjenični podsjetnik zahtijeva zaseban članak.

Ta homofobija, kako je nazivaju, u Beogradu je izazvala ulični rat, zamalo i u Zagrebu, u Splitu je bilo opsadno stanje kao i u Crnoj Gori, da ne nabrajamo druge primjere. U Sarajevu je prošlo bez fizičkog nasilja. Naravno, riječ je o javnoj promociji seksualnih devijacija maskiranih pojmom “slobodna ljubav”, poznatijih pod radnim nazivom “parade ponosa.” Ipak, samozvani antifašisti više su prozivali Sarajevo zbog “homofobije”, i to još rade, nego ostale spomenute lokacije. Zašto je tako, neka se oni sami izjasne, samo ako mogu da to učine bez svog uobičajenog izmišljanja, manipuliranja i pretjerivanja.