Najveći turski ratni brod "TCG Anadolu" zvanično je isporučen Turskoj ratnoj mornarici. Svečanosti isporuke broda u brodogradilištu u Istanbulu prisustvovali su najviši državni zvaničnici, uključujući predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i državne ministre.

Erdogan je u obraćanju istakao da će najveći turski ratni brod dodatno ojačati poziciju Turkiye u regiji. "Ratni brod 'TCG Anadolu' vidimo kao simbol koji će ojačati našu vodeću poziciju u ovom regionu te nam dodatno ojačati pravo glasa u svijetu", kazao je turski predsjednik. Dodao je da je ovaj ratni brod po mnogo toga specifičan. "'TCG Anadolu' je prvi ratni brod u svijetu u svojoj kategoriji na koji mogu slijetati i poletjeti najveći i najteži helikopteri i bespilotne letjelice", rekao je Erdogan te dodao: "Naš 'TCG Anadolu' krase karakteristike koje će nam, u slučaju potrebe, omogućiti izvođenje vojnih i humanitarnih operacija u svakom dijelu svijeta."

Naglasio je da su veoma ponosni na ovo veliko dostignuće Republike Turkiye. "Činjenica da je Turkiye jedna od deset zemalja koje dizajniraju, razvijaju i održavaju vlastiti brod nije obični slogan, nego uspjeh kojim se treba ponositi", kazao je turski predsjednik.

Dodajmo ovoj vijesti da je prošlog mjeseca, u samo jednoj sedmici, turska vojna industrija objavila nekoliko značajnih informacija koje odražavaju napredak jednog od najambicioznijih razvojnih planova vlade Recepa Tayyipa Erdogana. Bilo da je potpuno dizajniran i proizveden u zemlji ili integracijom ključnih stranih komponenti ili kupovinom međunarodnih licenci za njihovu lokalnu proizvodnju, turski odbrambeni sektor sada je sposoban opskrbljivati ​​svoje oružane snage svime, od vatrenog oružja do ratnih brodova i vojnih aviona, uz elektronske sisteme i inteligentno oružje.

Dana 23. marta tursko Ministarstvo odbrane najavilo je skoru isporuku vojsci borbenog tenka Altay. Riječ je o oklopnom vozilu dizajniranom u saradnji s Južnom Korejom, a čija je proizvodnja odgođena odlukom Njemačke da spriječi prodaju MTU motora i RENK mjenjača, što je bila ucjena zbog uloge Ankare u sirijskom ratu. To je natjeralo turske inženjere da se vrate crtaćoj ploči i pregovorima s Južnom Korejom koji su rezultirali kupovinom motora od giganta Hyundaija i mjenjača od SNT Dynamicsa.

U prvoj fazi motore i ovjes isporučivat će izvorni proizvođači da bi se u drugoj fazi proizvodili prema licenci u Turskoj. Očekuje se da će serijska proizvodnja Altaya početi definitivno u drugom tromjesečju 2024. godine, što čini se ukazuje na to da je primjerak koji će turska vojska dobiti 23. aprila predserija za testiranje i procjenu.

Dan nakon vijesti iz Altaya, firma Turkish Aerospace Industries pokazala je slike s piste prvog prototipa naprednog lovca TF-X, što će biti jedno od prvih testiranja aviona. Kao i kod proizvodnje tenka, Turska se susrela s problemima opremanja uređaja motorom te je na kraju pregovarala o kupovini nekoliko primjeraka američkog General Electrica F110 za opremanje prototipova. Planovi turske firme su da u TF-X ugrade radar domaće proizvodnje, motor i oružje, iako se u prvoj fazi koriste strani dizajni. Vrlo je znakovito da Turska, Južna Koreja i Japan trenutno imaju prototipove borbenih aviona nove generacije, dok se u Evropi još uvijek raspravlja o budućnosti najnovije planirane evolucije Eurofightera.

Nova prekretnica dogodila se 27. marta. Predsjednik firme Bayraktar, Selçuk Bayraktar, podijelio je na Twitteru fotografije tvornice na kojoj se može vidjeti TB3, evolucija modela koji je koristila Ukrajina u ovom ratu. TB2 je bio protagonist turske ofanzive u Siriji krajem 2020. a Azerbajdžan ga je intenzivno koristio u ratu protiv Armenije iste godine. Danas TB2 služi u nekoliko afričkih zemalja, a očekuje se da će TB3 imati mornaričku verziju.

Danas je obavljena isporuka broda L400 Anadolia turskoj mornarici. Anadolia je amfibijski jurišni brod s kontinuiranom pilotskom palubom koji je izgrađen u Turskoj na temelju španskog dizajna. Anadolia je prvobitno trebala biti opremljena F-35B letjelicama kratkog uzlijetanja i okomitog slijetanja, ali su Sjedinjene Države odbile dovršiti prodaju pravdajući to ugovorom o kupovini kineskog dugometnog protivzračnog odbrambenog sistema.

Godine 2012. dok je Turska sa Sjedinjenim Državama pregovarala o kupovini bespilotnih letjelica, Washington je potpisao Režim kontrole raketne tehnologije, sporazum kojim se nastojalo kontrolirati širenje projektila ili bespilotnih letjelica sposobnih nositi 500 kilograma municije na udaljenosti većoj od 300 kilometara.

Usput je naišao i na otpor nekih američkih kongresmena izvozu dronova u Tursku zbog napetosti te zemlje u odnosima s Izraelom. "Ne želim biti sarkastičan, ali želio bih vam reći hvala za sve projekte koje Sjedinjene Države nisu odobrile jer nas je to natjeralo da razvijemo vlastite sisteme", rekao je Ismail Demir, predsjednik Agencije za odbrambenu industriju.

Turske oružane snage kupile su bespilotne letjelice od Sjedinjenih Država i Izraela, a državna firma TAI kupila je dizajn meta bespilotnih letjelica koje su korištene za razvoj domaćih bespilotnih letjelica. No za uspjeh turskih dronova zaslužna je privatna firma. Bayraktar Makina rođena je 1948. godine kao firma posvećena proizvodnji dijelova i komponenti za automobilsku industriju.

Selçuk Bayraktar, sin osnivača, otišao je u Sjedinjene Države studirati i završio doktorirajući na Massachusetts Institute of Technology (MIT). Njegov akademski istraživački rad na upravljačkim sistemima za bespilotne letjelice naveo ga je da napusti svoju akademsku karijeru i vrati se u rodnu Tursku kako bi nastavio s razvojem bespilotnih vozila.

Godine 2004. Selçuk Bayraktar i njegov tim izveli su prvi testni let drona s lokalno razvijenim softverom i elektronikom. Sljedeće godine napravio je izložbu pred nekoliko vojnika s dronom sa idejom da Turska postane vodeća zemlja u tom sektoru. Godinama kasnije, video snimka tog trenutka zaokupit će pažnju turskog društva koje je u Selçuk Bayraktaru vidjelo primjer domišljatosti i ustrajnosti.

Nema mjeseca da nema nekog noviteta iz turske industrije, brodovi, avioni, rakete, torpeda, sistemi za elektroničko ratovanje... Čini se da je cilj Turske postati potpuno samodostatna prateći sistemski proces licencne proizvodnje, zamjenom stranih komponenti domaćim, te konačno osmišljavanje novih proizvoda od nule.

Jedna od prednosti koja bi mogla jamčiti budućnost toliko ambicioznih planova jest da je Turska uspjela otvoriti međunarodno tržište. S jedne strane imamo zajednicu turkofonih zemalja, koja uključuje Azerbajdžan, Turkmenistan, Kazahstan, Uzbekistan i Kirgistan. U tim zemljama, Turska se doživljava kao dinamična i atraktivna zemlja, prijemčiva za turski soft power audiovizuelnih produkcija i njenih obrazovnih institucija.

Drugo ključno tržište je Katar, petromonarhija Zaljeva koja je doživjela posebnu krizu sa susjednim zemljama i našla se u potrebi za vanjskom podrškom. Turska je uspostavila posebnu vezu s Katarom, djelujući kao saveznik na mjestima poput Libije. Pritom je Katar postao kupac turske odbrambene industrije.

Treća grupa zemalja je u Africi, kako u Magrebu tako i u zapadnoj Africi. Prijetnja džihadističkih skupina stvorila je potražnju za proizvodima koje nudi Turska, poput oklopnih vozila otpornih na mine i dronova gdje važnu ulogu ima činjenica da je Turska muslimanska zemlja, slobodna članioca NATO-a.

Pouka priče o turskoj odbrambenoj industriji je da kada postoji politička volja i izvodji se dovoljno iz budžeta, sve je moguće. Osim toga, Turska je uz bilateralne sporazume za proizvodnju strane tehnologije pod licencom stvarala nove proizvode sa stranim komponentama dok konačno nije bila u mogućnosti proizvoditi vlastitu tehnologiju. Jer ne radi se samo o novcu, talentu i trudu nego i sposobnosti da se prepozna trenutak i kamo se svijet kreće u budućnosti.