Razvoj turizma u glavnom gradu Bosne i Hercegovine ima svoje specifične note, kao što je specifična i sama turistička ponuda Sarajeva. Ima i sadržaja sličnih i istih kao i bilo gdje drugdje, ali ono što privlači možda i najveći broj stranih gostiju u Sarajevu još se ne može baš jasno definirati. Jedni bi rekli gastronomska raznovrsnost, drugi kulturološka prepoznatljivost s arhitektonskim eklekticizmom, treći ističu orijentalni karakter grada kao egzotiku, što je značajno za današnji geopolitički reljef Evrope, četvrti spominju islamsku komponentu u savremenom i u historijskom odnosu, peti navode zamršen, ali bogat i zanimljiv opći historijat s političkom podlogom. Ima i gostiju koji ne umiju precizno reći šta ih to privlači da dođu u glavni grad Bosne i Hercegovine, samo kažu kako su davno to poželjeli pa su čekali povoljnu priliku da ostvare namjeru.
Bezuspješne dezinformacije iz susjedstva
Ticano aktuelnog trenutka, po medijima se tvrdi da su posjete Sarajevu navodno nadmašile sve prethodne poslijeratne. Ne bavimo se ovdje konkretnim brojevima, oni su svakako promjenjivi, ali se svako može sam uvjeriti da grad zaista vrvi od posjetitelja iz haman pa cijelog svijeta. Teško se provući kroz većinu glavnih ulica bez tiskanja s osobama koje govore najraznolikijim jezicima i dijalektima. Ove činjenice djeluju pomalo zbunjujuće na neke sarajevske ugostitelje, vodiče, pa i na one koji nemaju izravnog dodira s turizmom ili turistima. Ni oni često ne umiju objasniti šta sve te ljude privlači Sarajevu, a pitaju se. Doprinos takvoj zbunjenosti daje činjenica kako se nalazimo usred ljeta, a ogroman broj, vjerovatno većinu tih stranaca privlače tada morske plaže, prije nego sve ono po čemu je Sarajevo poznato. Sarajevo dakle ima samo Miljacku u centru, i rijeku Željeznicu uz rijeku Bosnu na periferiji. Sve su plitke i sve nepovoljne za plivanje ili brčkanje. Ima u gradu i bazena, ali bazeni su i u skoro svim drugim gradovima tako da oni ne spadaju u neku posebnu ponudu. Do mora se treba voziti dalje od grada, do najbližih jezera također, kao i do najbližih plovnih i dubokih rijeka. Ipak, svi ti gosti plaćaju svoj boravak u Sarajevu, i kraći i duži, neovisno od sparina, vrelina, smeća koje ispada iz kontejnera i problema s javnim parkinzima za kola i s garažama, te haotične zakrčenosti inače prometnih ulica. Tu su dakako i okolne planine za piknike, šetnje i kraća osvježenja, ali za mnoge ni one ne mogu zamijeniti velike vode poput jezera i mora.
Među domaćinima koji imaju privatne smještaje za sve brojnije posjetitelje u ovom gradu može se otkriti kako su od svojih gostiju saznavali kakve su sve dezinformacije neki gosti dobijali od ugostitelja u Hrvatskoj, gdje bi prethodno boravili, povremeno i u Crnoj Gori. Tako je recimo američki autor više vodičkih knjiga o balkanskim krajevima Ben Curtis iz Seattlea, višegodišnji posjetitelj Sarajeva i Mostara, rekao da mu je neki „kolega“ iz Crne Gore svojevremeno rekao da Sarajevo više nije „multietnički“ grad pa kao takvo mu više nije nešto zanimljivo. Curtis je dovoljno samostalan, informiran i pronicljiv da ne padne na proizvoljno izmišljanje tog lika, međutim, ko zna koliko drugih, slabije upućenih stranaca ostane s takvom dezinformacijom. Nisu ovo primjeri samo od ovog ljeta. Imali smo ranijih godina slučaj mlade porodice iz Norveške, koja je nakon turneje po Dalmaciji odlučila kolima iznajmljenim u Hrvatskoj da posjeti Sarajevo. Iako je vlasniku firme koja iznajmljuje vozilo u interesu da zaradi, on je indirektno nagovarao norveške klijente da ne idu do Sarajeva tim automobilom bez prijeke potrebe, jer ondje nemaju šta vrijedno vidjeti ili otkriti. Norvežani su odlučili da voze do Sarajeva, platili su koliko se tražili za auto, proveli nekoliko dana u Sarajevu i još ponegdje u Bosni i Hercegovini. Prema vlastitim riječima upućenim lokalnom vodiču u Sarajevu, nisu se pokajali zbog toga. Samo su ostali zbunjeni „uputama“ vlasnika rent-a-car agencije u Hrvatskoj, a prvi put su bili i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Da ne bude nesporazuma, treba istaći da nisu ovo baš tako česte pojave, ima mnogo kolegijalnosti među turističkim djelatnicima u susjednim državama, ali je zabilježen i nemali broj ovakvih primjera.
Kad psi imaju prednost
Već je nekoliko puta, a naročito prvom polovinom ovog ljeta, u Dalmaciji zabilježen porast opće raskalašenosti turista. Tokom jednog od raznih omladinskih festivala u Splitu došlo je do nečega što su i mediji u Hrvatskoj nazvali modernom verzijom Sodome i Gomore. Nisu svi gosti došli u Dalmaciju zbog samoga mora. Bezbroj drogiranih, pijanih i obijesnih inozemaca, navodno mahom Britanaca, povraćali su gdje su stigli, širom Splita, vršili veliku i malu nuždu po parkovima, spomenicima... Na otoku Hvaru su zabilježeni i nudistički prekršaji turista koji bi poputno nagi prespavali na rivama, molovima, plažama ili stepeništima. Za to vrijeme je Sarajevo imalo „prednost“ nedostatka mora ili jezera u ovakvim slučajevima. Ona vrsta turista koja ne zna šta će od sebe a kamoli od svojih para nije u tako velikom broju zainteresirana za posjetu Bosni i Hercegovini. Pojedinačno ima i takvih, i našlo ih se nešto malo u Sarajevu, Mostaru, Blagaju. Naprimjer, u haremu Begove džamije povremeno bude mlađih stranaca koji ne prate propise o pristojnom odijevanju pri ulasku u džamijski prostor, ili ih ne zanima. Istodobno, često nema ni onih koji bi im skrenuli pažnju na nedovoljno istaknutu ploču s podacima o pravilniku ponašanja pri posjeti džamiji. Znao se naći i pokoji gost s paketima piva u rukama. U Koski Mehmed-pašinoj džamiji, popularnom zdanju u Mostaru, prije nekoliko mjeseci je i medijski zabilježena intimna razmjena dodira na vrhu munare, nekog para turista.
Politika objekta je bila da se posebno naplaćuje ulaz u namaski dio džamije, navodno posebno za ulazak u munaru i posebno za izlazak na terasu iza džamije, lociranu doslovno iznad Neretve, odakle se pruža najkompletniji pogled na Stari most. S vremenom se ovo s načinom naplate mijenjalo. Posljedice dopuštanja ulaska u munaru, s naplatom ili bez, nisu samo nedolično ponašanje turista u njoj, nego i rizik da neko strada padom s vrha munare, zato što je unutra usko i tijesno, a zna se nagurati previše gostiju odjednom, bez kontrole. Na ulasku u blagajsku tekiju, uz naplatnu kabinu, nedavno su neki turisti htjeli ući s velikim psom. Nije zabilježeno da li im je dozvoljeno nakon pregovora. Na Baščaršiji je neko fotografirao ženu koja je usred ogromnih gužvi, kada fali stolica u restoranima i kafićima, popela svoga psa na stolicu ugostiteljskog objekta da s njom i ostalima sjedi za stolom. Sve su ovo pojedinačni primjeri raskalašenosti stranih turista, ali još uvijek za Sarajevo i Mostar relativno rijetki u odnosu na masovna divljanja po Dalmaciji.
„Nevidljivi klokani“ po čaršijskim kuhinjama
Prvih godina poslije opsade Sarajeva bilo je turista, mahom Amerikanaca, koji se nisu usuđivali piti vodu s javnih česmi, od one kod Begove džamije do sebilja, pa ni iz hotelskih slavina. Neko im je rekao da je to opasno, i držali su se toga fanatično i paranoično. Samo su kupovali vodu u flašama ili su donosili osobne zalihe pitke vode. Ovo se s vremenom mijenjalo, pa je sada teško doći na red za česmu pri javnim fontanama. S druge strane, zabilježene su podvale dezinformacija po pitanju gastronomskih značajki Sarajeva, ili Bosne i Hercegovine općenito. Odnekud bi se pojavila „informacija“ o tome kako u Sarajevu treba izbjegavati pite, jer su „čudne“, pa je onda potražnja za ćevapčićima više dolazila do izražaja. Onda bi opet došlo do lažne priče o mačijem mesu u ćevapima, da bi to iščezlo, a zamijenila ih priča o kengurovom mesu koje se miješa s čaršijskim ćevapima, pljeskavicama, sudžukicama.
Onda su na red došle zašećerene poslastice. Niotkud dođe priča o nekim „opasnim“ ružicama, hurmašicama, kadaifima, baklavama. Nije se našlo suvislo pojašnjenje šta ih čini tako opasnim, osim navoda nekih sitnica o neumjerenoj količini šećera u kolačima, posebno u agdi. Sve te sitne propagandne podvale nisu izgleda utjecale na pad posjeta. Jeste se gastronomski interes smanjivao i povećavao u određenim namjenskim objektima, ali same turističke posjete su se nastavile. I antireklame su reklame, pa se s bizarnim izmišljotinama mnogi još više zainteresiraju za baš takve, ne bi li sami otkrili o čemu se zapravo (ne) radi.
