1911. je godina.

               - Efendija Mulabdić! - srdačno je uzviknuo i ustao od stola Ademaga Mešić kad je na vratima ureda u svojoj vili Golobare ugledao dragog gosta iz Sarajeva. - Edhem-efendija, prijatelju moj - nastavi stežući mu ruku - šta nas to rastavlja pa se ne viđamo po toliki vakat?

               - Poslovi - odgovori ovaj uz jednako srdačan smiješak dopuštajući da mu domaćin zadržava ruku u svojoj.

               - Da - rekao je Ademaga uvodeći potom gosta u salon. - Gdje ste, šta radite? Pričajte.

               - Lani sam sa Šerijatske sudačke škole dodijeljen prosvjetnom odjeljenju Zemaljske vlade te sam imenovan školskim nadzornikom i stalno sam na terenu. Privatnim poslom sam u Tešnju i nisam mogao otići a da vâs ne vidim pa mi je rečeno da ste danas na svom imanju ovdje u Medakovu. Tako sam se uputio ovamo.

               - Dakako, to je lijepo - reče Ademaga - pravo prijateljsko osjećanje.

               - Smatram da bi naše prijateljstvo, Ademaga, bilo prisnije kad bismo se prestali persirati - dodade on. - Što misliš? - i pruži mu ruku.

               - Odavno sam želio to - prihvati domaćin - ali se nisam usudio spomenuti jer sam mlađi od tebe. Osim toga, uz dragog nam Mirzu , prvo si pero naše muslimanske književnosti. Koliko stižem pratiti, vidim da jednako pišeš.

               - Da, mada mi je sada teže jer me novi posao uzima cijelog.

               - Efendija, vi...

               - Dogovor!... - uz osmijeh ga prekide prijatelj.

               - Da, hm, treba se naviknuti... Edheme, krajem juna se donese zakon o obaveznoj nastavi za svu djecu u krugu četiri kilometra od škole, osim ženske muslimanske djece. Zašto se ta obaveza ne odnosi i na male muslimanke?

               - Zato što to hoće muslimani. A zakon ne može prosvijetliti ljude.

.              - Bože moj! - uzviknu Ademaga kome lice poblijedi i na kome se pojavi jasan trag grča. Otrese glavom, razmahnu rukama pa, pošto se pribra, reče: - Katkad imadnem dojam da nam je u prosvjeti i kulturi krenulo pa se obveselim, a čim čujem ovako nešto, sve se vrati natrag pa vidim kako zapravo nemam čemu da se radujem.

               - Nije samo to - dodade književnik Mulabdić. - Prije usvajanja zakona o fakultativnom otkupu kmetova Muslimanski klub, ne računajući grupu Derviš-bega Miralema i drugova mu iz Muslimanske narodne organizacije, i Hrvatski klub su sačinilii nagodbu u Saboru prema kojoj su Hrvati podržali agrarni zakon, a zauzvrat su Muslimani podržali njihovu jezičku osnovu po kojoj se jezik zvanično naziva hrvatski.

               - Znači li to da će priznavanjem hrvatskog jezika naši pristati da se Bosna i Hercegovina u budućnosti prisajedini Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji? - živnu Ademaga Mešić.

               - Neki tumače da smo im se obvezali kako nećemo stajati na putu njihovom državno-pravnim težnjama i...

               - Oh, to je sjajna novost! - prekide ga Ademaga i ustade s mjesta.

               - Ne mislim da je tačna - nastavi gost - jer u prvoj tački nagodbe se veli da su Muslimani «na stanovištu autonomije Bosne i Hercegovine, u kakvom god državno-pravnom sklopu bila Habsburška monarhija».

               Ademaga se namršti.

               - To onda izlazi da se naši ne misle prikloniti hrvatskoj nacionalnoj misli.

               - Dakako, jer većina razmišlja na stari način: ostati svoj, slobodan i prema Hrvatima i prema Srbima.

               - Šta - Ademaga ga probode očima - zar misliš da je to moguće, da će nas pustiti da slobodno odlučujemo o svojoj sudbini? Pogotovo Srbi! Oni drže da pitanje jezika imaju pravo rješavati međusobno samo s Hrvatima. Milan Srškić, predsjednik Srpskog kluba u Saboru, izjavio je kako se muslimani nemaju pravo miješati u to dok se ne izjasne jesu li Srbi ili Hrvati. Čak je javno zvao ef. Arnautovića da rekne je li Srbin ili Hrvat, kako bi mu dao priliku da valjano raspravlja o jeziku. Šerif mu je, doduše, na to «bosanski» odgovorio: «Ja imam više prava na jezik od vas koji ste došli ovamo». I zato, prijatelju... o svakom mi govori, samo o Srbima nemoj! O njima zaista znam sve!

               - Želim te, Ademaga, još nešto upitati. Na svojim putovanjima srećeš se s gospodom koji obnašaju visoke državne, vojne i policijske dužnosti, osobito onima u Beču i Pešti. Jesi li mogao dokučiti nešto o zlu sa istoka pod imenom «Crna ruka»? O tome se tu i tamo samo šuška pa tako i ja znam malo, tek toliko da je prije tri godine, poslije aneksije, u Srbiji stvorena organizacija «Narodna odbrana» koja priprema srpski narod za ostvarenje programa u odnosu na nas. Čak, šapuću neki, ta organizacija ima pokrajinsku upravu ovdje u Bosni i Hercegovini. Ima li kakve istine o tome?

               - Nažalost, ima. U Srbiji vlada mišljenje kako ona kao «slobodni Pijemont srpstva» mora snažnije djelovati u smjeru ujedinjenja svih Srba i stvoriti veliku Srbiju. Osnovali su tajnu organizaciju, »Ujedinjenje ili smrt» ili, kako je neki nazivaju «Crna ruka». Organizacija ima čak i svoj ustav, donesen nedavno, baš ove godine.

               - Znaš li šta piše u njemu?

               - Ne, drže ga u tajnosti, ali znam da u svoje «srpske pokrajine» ubrajaju Bosnu i Hercegovinu, Staru Srbiju, Srem, Vojvodinu, Crnu Goru, Makedoniju, Hrvatsku, Slavoniju i jadransku obalu. Centralna uprava je, razumije se, u Beogradu»?

               - Otuda onda i metode «etničkog čišćenja»?

               - Naravno. Kako su Srbija i većina Crne Gore etnički već očišćeni, tako na red dolaze Novopazarski sandžak i mi.

Crnogorski kralj Nikola I Petrović i pojedini tamošnji popovi spremaju se da u Plavu i Gusinju nasilno pokrste muslimane. One koji se ne htjednu pokrstiti, strijeljat će. Stoga nevoljnici i bježe ili u Tursku, ili u Albaniju ili ovamo nama.

               - Zadaća joj je, znači, da se svim sredstvima bori protiv onih koji se protive ideji velike Srbije?

               - Tako je. No, da sad malo promijenimo temu? Viđaš li nam prijatelje, Mirzu, Nurija, Džemaludina, Fehima?

               - Vrlo rijetko, Mirza je zauzet poslovima u Saboru, radi i na osnivanju državnog kazališta. «Vrijeme je», kaže, «da ne gledamo samo ulično pozorište «Karađoz». Privodi kraju svoju disertaciju «Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti», djelo koje će biti tiskano iduće godine. On se nekidan i oženio. Nisi bio na svečanosti.

               - Bio sam na dužem putu, u Švicarskoj, Njemačkoj...

S Fahri-hanumom me je inače upoznao ranije, dok je ona bila djevojka. Mahsuz ću otići da im čestitam. Šta je s ostalima?

               - Kako se prije dvije godine povukao iz književnosti, Nuri se sav predao proučavanju povijesti i nauke Islama, s nepromijenjenim mišljenjem da je Hrvat. Uz to je zauzet službom u Zemaljskoj vladi te u Šerijatskoj sudačkoj školi zajedno s Džemaludinom. Džemaludin se, nakon gašenja «Tarika», sprema tiskati novi časopis na arebici – «Nisbah». Kako vidiš, svi radimo punom parom.

               - Sjajno! - obradovao se Ademaga. - On je mrav! Šta ima novo u šeheru?

               - Do kraja godine osnovat ćemo žensku preparandiju. Do sada je grad imao dvije privatne ženske škole, obje kaurske: Mis Irbin zavod i Učiteljsku školu časnih sestara. Obje su spremale žensku omladinu za učiteljski poziv, doduše nepotpun, jer su učenice po završetku morale polagati ispit u državnoj školi.

               - Aferim! - sinu radošću Ademagino lice. - Odsele će, bezbeli, i mlade muslimanke otvarati vrata takove škole.

               - Hoće.

               - Sretan sam! Što se nas prijatelja tiče, žalim jedino što smo razdvojeni. A prije jedanaest godina, kad smo ti, Mirza, Nuri i ja osnivali «Behar» i radili zajedno, bili smo nerazdvojni, disali istim plućima, nosili se jednako; čak se govorilo da i fizički posve ličimo jedan na drugog. Neki su, u šali, govorili da nas raspoznaju jedino po načinu kako češljamo brkove: Mirza ih je nosio bez vrhova, ti si ih češljao ravno, Nuri prema dolje a ja prema gore - prisjećao se Ademaga djetinje naivno i radosno.

               - Svi smo rođeni u razmaku od svega nekoliko godina, svi povezani istim idejama, svi i sada jednako radimo, samo su nam radna mjesta postala različita, razdvojena prirodom posla:

Džemaludin se uglavnom bavi teologijom i diže ugled ilmiji, Nuri religijom i prevođenjem, Mirza kulturom, ti trgovinom, ja prosvjetom. Odatle privid da nismo više zajedno. A jesmo! Svi smo jednako ostali «napredni Muslimani».

               - I dobri Hrvati - dopuni ga Ademaga.

                              *

               Ćazim Ćatić prikupi krajeve svog dugog zimskog kaputa, pognu se pa uđe u zatvoreni fijaker i sjede do vrata okrenut smjeru vožnje. Kočijaš Ahmo viknu na konje i kola krenuše. Kroz prozorsko okno pjesnik se zagleda u pejzaž. Padao je krupan snijeg a kroz njegovu koprenu je vidio kako lagahno promiče jednolična beskrajna ravnica. Osjećao je neku nejasnu tihu radost i u takvom raspoloženju počeo da razmišlja. Kako mu se neobično i naglo smjenjuju koraci, mislio je. Preksinoć ga bilo obuzelo bezumno osjećanje, kad nije bio kadar ni da misli ni da osjeća, a sinoć spava u tvrdom snu; jučer mu falilo sve, a danas mu sve potaman; jučer se u vožnji žuljao na kladama, sad se ljuljuška u fijakeru. I kroz svijest mu prođoše slike današnjeg dana...

               Probudio se dok je još bilo jutro. Sporo se vraćao iz sna jer ga je on magnetnom snagom držao uza se i, uz to, u cijelom tijelu je osjećao nemoć, neku bolnu prazninu. I volja mu bijaše slaba. Trebalo mu je vremena da savlada sile sna i da makar površno počne razmišljati o svom stanju. Prva jasna misao se javila nakon što je progledao. Otkud na tuđem divanu i u tuđoj sobi? Otkud u tuđoj pidžami? Odakle i miris što ga osjeća na sebi? Ta nije se valjda još i kupao?! Bacio je širok pogled na prostor i vidio da je u otmjenoj muslimanskoj kući. Iz pozadine mu, uz blag naklon, prišao je hizmećar odjeven u čakšire i fermen, postariji čovjek blagog pogleda, svježe fizičke snage i vrlo uredne spoljašnosti donoseći kutiju s priborom za ličnu higijenu, ibrik i peškir. «Gdje sam?» pitao je tiho, kroz san. Hizmećar nije odgovorio, nego je stao oko sebe, po peškunima, razmiještati pribor za brijanje i šišanje. Htio mu je to uzeti, ali mu hizmećar mirnim znakom ruke pokaza samo gdje treba da sjedne zadržavajući misao kako će sve sam uraditi. «Kako sam dospio ovdje?» ponovio je pitanje, ali se ovaj načinio kao da ga ne čuje obavljajući svoj posao ne obraćajući pažnju na njegove riječi. «Možda je nijem», pomislio je nehajno i odustao od daljih pitanja. Obhrvan nemoći da misli, nejasno je osjećao tragove češlja i makaze na svojoj glavi, poslije i na bradi. Začudo, ne pada mu na pamet da misli na što će mu ličiti kosa i kakvo će mu lice biti nakon brijanja. Pustio je neka sve teče mimo njegove volje i ova tajanstvena tišina mu je donekle prijala. Približavala ga je snu. Znao je da nije daleko od Odžaka i to mu je bilo dovoljno. A zapravo zašto uopće ide u Odžak? Jučer je to znao, a sada je zaboravio. Amidži? Ta amidžu nije vidio godinama, zašto ga posjećuje sada? Šta tamo ima? Javila se i druga misao: zašto ga neko džabe dvori i zašto mu se ukazuje ovakva pažnja? On je samo puki prolaznik. No, na to pitanje još nije bilo odgovora. Češalj u kosi zamijenili su hizmećarevi prsti a malo zatim na lice su mu se spustili njegovi mehki dlanovi, da bi na kraju udahnuo tako prijatan miris da mu se učinilo kako lakše diše. Pošto se šišanje završilo, hizmećar odnese pribor a donese vješalicu s njegovim odijelom i mašnom te cijelo rublje. Odijelu su nedostajala oba kaputa i fes, što je upućivalo na misao da domaćin ne želi da on odmah ode. Odijelo bješe tako čisto i uglačano da ga je teško poznao a rublje toliko bijelo i brižljivo složeno kao da se tek donosi iz dućana. Prizor mu se učinio nestvarnim. Dobio je ogledalo da se sada vidi.

               Da nije nosio jad u duši i tugu u očima, zadivio bi se sebi, jer lik u ogledalu, kakav se sada pojavio, odavno nije vidio. Kosa mu dobila sasvim nov izgled, bješe složena u niske sjajne i jednake valove a brada, podrezana na dužinu samo jednog centimetra, ovalno se pružala dnom cijelog lica pa je ličila na crnu ukrasnu traku. Odjenuo se pa pogledao hizmećara. Ovaj mu rukom pokaza smjer kojim treba krenuti i pođe pred njim. Izađe u predsoblje, prostranu divanhanu, prođe je i stade pred vratima na koja vodič lagahno kucnu, zatim pritisnu kvaku pa vrati ruku a onda se izmače, kratko nakloni, i udalji.

               Pošto je otvorio vrata, našao se u velikoj svijetloj odaji namještenoj u orijentalnom stilu i dekoru. Iznenadio se što ga dočekuje žena, tim više što mu je dolazila u susret. Nasuprot ambijentu, ona bješe jednostavno odjevena: u dugoj polusvijetloj plavoj anteriji, s abanijom na glavi i plavim vezenim papučama na nogama. Nije je poznao odmah, nego tek kad je ona stala pred njeg΄. «Umihana?» izustio je i zagledao se u nju. S neprijatnim iznenađenjem je zapazio da je to druga žena: ni u tenu svježine, ni u obrazu rumeni, ni u očima nade. Gledao je u sivo, bezizražajno lice. Ona je uzvratila na isti način, ali bez promjene u očima. Jedino se mogla nazrijeti nemušta poruka: vidiš, i sama sam tužna; ne pitaj zašto jer se promijeniti ništa ne može. Samo je mirno uputila jednostavnu molbu: «Ćazime, pokloni mi današnji dan?»

               Kako je u cijelom svom biću osjećao strašan nered, ne odgovori, već je mahinalno načinio nekoliko koraka po sobi prožet nekom nejasnom ljutnjom. Stane, pogleda je, pa opet krene ostavši na kraju bez ikakve misli. Ostavila je na njega turoban i zagonetan utisak. Jasno mu je bilo da se njegovom jadu sada primakla i ona. Osjetio se kao bolesnik koji se, i pored lijeka, ne nada boljitku.

               Otvorila su se vrata iza kojih su se pomolile hizmećarice Hanča, Hava i Behija; jedna s demirlijom punom bakrenih sahana, ispod čijih kapaka je izbijala mirisna para, druga sa priborom za jelo i peškirima, treća s kahvom na tabaku, što spustiše na peškune a onda, načinivši nekoliko koraka natraške, vratiše se tamo odakle su došle.

               Prihvatio je ponudu i sjeo za doručak jednako toneći u zamišljenost. Raspoloženje njegovog duha, zbog misli da ne zna zbog čega je ovdje i zbog čega uopće živi, nije se promijenilo, ali ga je soba s dubokim i prijatnim mirom i mirisom jela podsjetila na staro vrijeme i ambijent njegove rodne kuće. Sve ga je ovdje podsjećalo na nju: ćilim, peškuni, dolaf, zidana furuna kroz čija vratašca je izvirivao ševak, duga široka sećija sa zelenim makatom i jastuci pokriveni vezenim jambezom, levhe na zidovima, dugi bijeli zarovi na prozorima... Ova velika živa slika, bogatija od one u sjećanju, djelovala je hladno, bješe puna nekog gluhog i nesretnog duha ili mu se to sve samo činilo. Jelo se tiho i sporo, s osjećajem izvjesne malodušnosti, sa onom uzdržanošću koja se primjećuje kod osoba kad prvi put zajedno sjedaju za sto. Sretao se katkad s njenim očima, ali u njihovom govoru nije vidio ništa drugo osim jasnog izraza razumijevanja i saosjećanja.

               Sjetio se i kahvenisanja na sećiji, pored demirli pendžera koji je gledao u avliju. Napolju je počeo prvi snijeg, suh i lepršav i lahko se taložio na suhu, smrznutu zemlju. Gledao ga je zajedno s njom ne kvareći svoje usamljeno razmišljanje, jednako se zanoseći onim što mu se zbivalo u duši. Pred njim se nalazila velika bakrena mangala iz čije žari se širio gust miris ovnaka. Uz kahvu mu ponudiše i duhankesu punu usitnjenog duhana i cigarćage, te čibukluk s cijelom kolekcijom čibuka, kamiša, lula i cigaršpica različitih veličina, oblika i šara. To mu je poslužilo za zabavu i on se istinski iznenadio. Gledao je s punim zanimanjem, baš onako kako radoznalo dijete gleda nove igračke. Ona je za to vrijeme vezla na svom đerđefu.

               Kad se s velikog zidnog sata čulo dvanaest otkucaja, a svana riječi ezana, ona je ustala i pošla u abdestluk da uzme abdest. I u ovom momentu on se zagledao u vrijeme i prizivao sjećanje na staru kuću kad su, ovako u podne, svi zajedno klanjali; u prvom säfu rahmetli djed i babo, te on; u drugom rahmetli nena, te mama i njegova sestra. Ti dragi časovi iščezli su davno i on ne pamti kad je zadnji put bio na sedždi. Zbilja, zar je sebe zanavijek izbacio iz säfa? Osjetio je iskru blagog kajanja i tihe sjete i prosto mu bilo neprijatno što ga je ovaj trenutak podsjetio na to. Vrhunac je nastupio u času kad ga je ona u povratku, pod namazbezom, pogledala i u čijim je očima nazreo toplu želju da je slijedi. Odmah je ustao i učinio što i ona. Na ulazu u abdestluk dočekala ga je već postavljena abdeslija za njega, što ga je ugodno taklo.

               Mada je taj abdest nastao slučajno, došao mu je kao mehlem na unutrašnji nemir što ga dugo nosi u sebi. Uzimajući ga, osjetio je iskru samopoštovanja. Na namazluk je došao osvježen, s dojmom izvjesne opuštenosti i s nekom neobjašnjivom punoćom u srcu. Tamo ga je, sa postekijama, čekala ona. Stao je ispred nje i zanijetio podne.

               Za sofrom, za vrijeme ručka, sjedeći licem prema ovoj bliskoj ženi, doživio je jedan gotovo nepoznat utisak jer mu se javio osjećaj punog duševnog zadovoljstava. Na jednoj strani, kao mučan san nestajalo je osjećanja samoponiženja zahvaljujući njenom srcu i jasnoći čistog duha i, na drugoj, na njenom licu je ponovo vidio kako lebdi onaj poznati, dragi izraz prijateljstva i uvažavanja. Kad je dodao tome i doživljaj s namaza, sasvim jasno je uvjerio sebe da može biti zadovoljan što postoji. U trenu se vratio životu.

               Vrijeme poslije ručka, popodnevni sati, proticalo je u čitanju, druženju s knjigama iz njene kućne biblioteke. Prelistavajući časopise, nalazio je u njima svoje pjesme, koje bjehu obilježene olovkom, vjerovatno njenom rukom. Tako bî do iza ikindije, kad je ponovo pošao na namaz i ponovio osvježenje svoje duše.

               Sad je na ispraćaju dana. Još je u fijakeru, njenom fijakeru. Jednako gleda zabijeljelu ravnicu. U daljini se već naziru svjetla kasabe, tanke i blijede zvjezdice koje jedva svjetlucaju iznad zemlje. Tamo sad treperi i žižak njegove stare kuće. Tračak tog svjetla nosi i u svom srcu.

               Završio se dan, završava se i misao na njega. Sve mu je jasno u mislima, osim jedno: nije siguran da li joj se upisao u knjigu ili nije. A želio je to. No, sad je svejedno. Sve je ionako san.

                              *

               Do ujedinjenja muslimanskih stranaka, Narodne organizacije i Samostalne stranke, za koje su se «samostalci» predvođeni Ademagom Mešićem tako zdušno zalagali, došlo je 14. avgusta, čime je pokazano da je sav muslimanski narod u biti za autonomiju Bosne i Hercegovine i da otpadaju sve špekulacije oko toga je li on za trijalističko preuređenje Monarhije, za priključenje Hrvatskoj ili pak za pripajanje Ugarskoj. Time su hrvatofili, opet s Ademagom Mešićem na čelu, uveliko razočarali «braću Hrvate», a posebno su ih razočarali najugledniji Hrvati-muslimani pjesnik Safvet-beg Bašagić i poduzetnik Ademaga Mešić.

               Jedinstvena stranka dobila je ime Ujedinjena muslimanska organizacija sa osnovnim načelom da Muslimani «ostanu

slobodnih ruku prema Srbima i Hrvatima» i da se istraje «na stanovištu autonomije Bosne i Hercegovine, bez obzira na ustavni sklop Habsburške monarhije». Stranka je osnovala i svoj list «Zeman».

               Posao na ujedinjenju ovih muslimanskih stranaka ni ovaj put nije išao glatko jer je bilo podozrenja i nesloge. Derviš-beg Miralem, predsjednik Muslimanskog kluba u Saboru, odvojio se krajem godine s grupom poslanika pokrenuvši i svoje novine «Novi Musavat».

               Privodeći kraju agrarna pitanja, na koja su dosad godine potrošene, Bosanski sabor je prihvatio vladin zakonski nacrt rješenja imovinskih odnosa, prema kome je izglasan konačan zakon o fakultativnom otkupu kmetova, što ga je i car odobrio u junu ove godine. Kmetovi su očekivali da će otkupljivanje biti obavezno pa, kad se to nije desilo, među njima je zavladalo snažno osjećanje razočarenja i nezadovoljstva. Prema zakonu o fakultativnom otkupu, hipotekarni krediti omogućavali su kmetovima da na dug rok – čak do 50 godina – otkupe svoja selišta. Za nepune tri i po decenije, koliko je Monarhija ovdje, otkupilo se nepunih trideset hiljada kmetova. Ovako skroman rezultat dolazi otuda što se dotadašnji sistem zasnivao na dobrovoljnom sporazumu feudalca i kmeta o otkupu, kada je zahvaljujući pomoći hipotekarnih zajmova, što ih je davao austrijski kapital putem Privilegovane zemaljske banke, bilo omogućeno samo jednom dijelu kmetova da otkupe svoja selišta.