Iako ga nikad lično nisam upoznao, zavolio sam ga na osnovu predaja o njemu koje su u mojoj mašti formirale idealnu osobu, jednog vjernika muslimana, alima i učitelja. Dječački iskreno, vjerovao sam u sve što se o njemu govorilo, a to sve bilo je samo dobro, bez ijedne mrlje koja bi taj moj izmaštani ideal zasjenila. Zavolio sam ga, takoreći, na daljinu, kao i mnogi drugi, a mojoj duši, koja se tek počela buditi, bio je nada da dobrih još ima među nama. Pa i te predaje o evlijama, o dobrim, koji su hodali ovim gradom, nosile su me do Curka, na Hadži Hafizov čardak i njemu u zagrljaj...

Sjećam se da smo se kao srednjoškolci, vraćajući se iz naše tekije na Mejtašu, dok je još Hadži Hafiz bio živ, mi, omladina, znali šaliti, pričati opušteno i slobodno, sve dok ne bismo došli do ulice Curak, gdje je stanovao Hadži Hafiz. Tada bismo utišali svoje glasove, usporili korak da se ni bahat obuće ne čuje, zatim bismo diskretno pogledali prema njegovoj kući i bez izgovorenih riječi pomislili: “Ovdje živi Hadži Hafiz”, duboko poštujući njegovu ličnost. Tek kad bismo se odmakli desetak metara, opet bismo nastavili slobodnije pričati. Takav je ugled imao Hadži Hafiz u gradu, tako su ga poštovali oni koji ga nikada nisu upoznali, a hvala i našem učitelju koji nas je tako odgojio.

Hafiz Hadžimulić zadužio je ovaj grad i njegove stanovnike, da ga spominju u dovi, uče mu Fatihu i povremeno zijarete njegovo skromno turbe otvorenog tipa, ukrašeno bejtovima Mesnevije, pored Bakr-babine džamije na Atmejdanu. Većina stanovnika Sarajeva, ali i ostalih dijelova Bosne i Hercegovine, poznavala ga je kao dugogodišnjeg imama Careve džamije u Sarajevu, a manji broj osoba, ljubitelji duhovnosti, tesavvufa, poznavao ga je kao mesnevihana – prevodioca i tumača Mesnevije od hazreti Mevlane Dželaluddina Rumija. Za svaku je pohvalu rukovodstvo Općine Stari Grad što je šetalište od Careve do Bakr-babine džamije nazvalo njegovim imenom, čime sjećanje na ovog velikog čovjeka postalo vidljivo.

Kako sam već spomenuo, nije mi pripala čast da ga upoznam, ali sam upoznao njegove najbliže učenike i uvjerio se u njihovo obrazovanje, prelijepe moralne osobine koje su mogli steći samo druženjem s onim koji je znao čistu dušu još više oplemeniti, a i onu nepokornu ukrotiti i smiriti. Zaista, sebebom hafiza Hadžimulića mnogi su ostavili griješenje i vratili se Gospodaru, iskreno Mu robujući. Jedan čovjek, prije nego je došao tobe, ovako je opisao hafiza Hadžimulića: “To je bio krotitelj sarajevskih lavova. Ljudi kojima niko nije smio prići od straha jedino su pred njim stajali skrušeno i ljubili mu ruku.” I takvi su u hafizu Hadžimuliću vidjeli insani kjamila (pravog ili potpunog čovjeka), kakvim su zamišljali pravog vjernika, efendiju, sufiju, pa zato nisu ni prezali od toga da se njemu pokore jer je čast biti poslušan onima koji su Bogu bliski. 

Hafiza Hadžimulića svojatali su nakon smrti mnogi, ali istina je da je on, kao i svi drugi veliki ljudi, bio i jest svačiji. Ima pozvanijih koji bi mogli nešto bolje napisati o Hadži Hafizu, ali on je i moj haman koliko i njihov, i svakog onoga koji ga uzima za svog uzora u određenom segmentu života ili ponašanja, naravno, uz uvjet da ispravno tumači spomenuto, a nikako pogrešno. Za vrijeme njegovog života jedni su govorili: “On je sufija”, a drugi: “On je hodža” – istina je da je on bio iznad i jednih i drugih jer svi veliki ljudi poput njega ne mogu se ukalufiti i svrstati u jednu kategoriju osoba, oni svojom duhovnom veličinom i intelektualnim kapacitetom nadilaze sve te fiktivne podjele.

Moj učitelj mi je pričao da je jedanput putovao s jednim dobrim Hadži Hafizovim ahbabom i on mu je, opisujući Hadži Hafiza, tada rekao: “Kažu ljudi da je on veliki alim, međutim, ja nisam alim i to ne mogu potvrditi. Neki kažu da je kavi hafiz, međutim, ja nisam hafiz pa ni to ne mogu potvrditi. Neki kažu da je evlija, međutim, ja nisam evlija, pa ni to ne mogu potvrditi. Ali, ono što ja mogu potvrditi, a intenzivno se družim s Hadži Hafizom više od 60 godina, to je da ga nikada nisam čuo da je o nekome loše govorio i da je nekoga ogovarao (gibetio), i to mi je dovoljno.”

Hafiz Hadžimulić bio je od uleme, i kavi hafiz, i evlijanskih merteba, ali sve to ostavimo po strani, pogledajmo njegov edeb; ako on ni o kome nije ništa ružno kazao za tih 60 i više godina, a živio je u teškom i turbulentnom vremenu, zapitajmo se gdje smo mi u odnosu prema ovakvim ahiretskim ljudima!

Hadži Hafizov nasljednik u održavanju dersova Mesnevije, poštovani hafiz Mehmed Karahodžić, neka mu Allah poveća ugled, toliko to predano radi da je za proteklu deceniju postigao mnogo, džemat sačuvao i umnožio; on svake sedmice kazuje ders iz Mesnevije za one koji čeznu za tim savjetima, a mnogi nisu ni znali da tako nešto postoji. Osim kazivanja Mesnevije, kao Hadži Hafizova amaneta, njegovi učenici objavili su do sada šest knjiga vezanih za njegov život: Prvi i posljednji ders, Hutbe, Šta se slušalo i čitalo kod rahmetli Hadži Hafiza te tri toma Dnevnika. 

Hadži Hafiz bio je veliki patriota, posebno vezan za Sarajevo, svoj rodni grad. I u najtežim trenucima nije ga napuštao, osim za vrijeme studija u Zagrebu, a preživio je teška vremena: Drugi svjetski rat, period vladavine socijalističkog režima, Agresiju na Bosnu i Hercegovinu, i vazda je bio vjeran svojoj domovini i svom Sarajevu. Nudili su mu da nakon smrti bude ukopan u Konyi, u blizini hazreti Mevlane, ali on je odlučio da bude ukopan u svom gradu. Blago se tom parčetu zemlje koje je primilo njegovo tijelo u svoju utrobu!

Tužna stoji Hadži Hafizova kuća u Curku, pusti su onaj njegov sokak i mahala; jedino petkom iz džamije Kasum Ćatibove na Pehlivanuši zapuše blag povjetarac unoseći vedrinu u Hafizov sokak i u srca džematlija kad se s njene minbere počne kazivati Hadži Hafizova hutba, pa se tako njegov drugi amanet revnosno čuva i ispunjava.

Savio se od starosti orah ispred njegove kuće i sve rjeđe rađa; nema ni njegovog mačka u avliji da dočekuje musafire... Kuća, mačak u avliji i orah ostali su upamćeni i proslavili se zahvaljujući bliskosti s ovim dobrim čovjekom, kao da nam poručuju: Nađi i ti takvog i budi u njegovoj blizini, veliki hajr ćeš vidjeti. Zar je čudo što je Musa, a. s., čuvši da živi tamo negdje učeni i odabrani Hidr, rekao: “Putovat ću dugo, dugo, sve dok ne stignem do mjesta gdje se sastaju dva mora” (El-Kehf, 60), tj. makar ga godinama tražio, ići ću sve dok ne nađem tog Božijeg odabranika kako bi se družio s njim.

Blago se nama dokle god ovakvih mubarek ljudi bude među nama. Oni su naše blago, berićet ove zemlje i njena duhovna baština, bilo da još hode po njoj ili da su svoj smiraj našli u njenoj utrobi. Pred Hadži Hafizovu dušu i duše svih odabranika, uleme, evlija, šehida, proučimo Fatihu!