Mjesec nakon parlamentarnih i dvije sedmice nakon drugog kruga predsjedničkih izbora kriza opozicije generalno, a Republikanske narodne partije (CHP) kao najveće opozicione partije posebno, dominantne su teme u Republici Türkiye. U neku ruku to baca u drugi plan sve ostale teme, kao što su novi kabinet i vizija vijeka Türkiye naprimjer. Važnost stanja opozicije ne smije se potcijeniti, pogotovo ne samo devet mjeseci prije lokalnih izbora, te to uveliko opravdava fokus koji mediji drže na cirkusu partijskih igara prijestola.

Lider CHP-a Kemal Kılıçdaroğlu, gubitnik 12 izbornih procesa od kada je na čelu partije, prirodno, u centru je tog fokusa. Čistka centralnog izvršnog komiteta partije i punjenje komiteta vlastitim pristalicama nije utihnulo zahtjeve za promjene. Njegov (politički) “sin”, gradonačelnik Istanbula Ekrem İmamoğlu (rođen Mudafa), veoma glasan sa zahtjevima za promjene, kaže (tačno) da to nije dovoljno i pokazuje spremnost za (političko) “oceubistvo”.

Istanbul kolateralna šteta

Kılıçdaroğlu se naprasno sjetio dužnosti i obaveza gradonačelnika i govori kako je  İmamoğlu izabran da se bavi Istanbulom, te da se mane drugih stvari. “Ne kažem da ne može biti kandidat (za predsjednika partije, op. a.), ali prvo gledaj Istanbul.” Koliko to licemjerno zvuči nakon što je Ekrem bio njegov potpredsjednički kandidat (nakon pritiska liderke Dobre partije Meral Akşener) i radio 24/7 na njegovoj predsjedničkoj kampanji, teško je ne primijetiti. Kao ni činjenicu da Istanbul nije ništa izgubio İmamoğluovim odsustvom, jer je nemiješanje u vlastiti posao İmamoğluov zaštitni znak.

Gledajući kako se Ankara davi u poplavi nakon provale oblaka (nedjelja, 11. juni), poplavi koja, ako možda i nije u potpunosti rezultat neočišćenih šahtova i odvoda kišne kanalizacije, svakako je XY puta veća nego da je ta (jednostavna) dužnost, čije je ispunjenje u djelokrugu gradonačelnika, bila ispunjena, čovjek se mora sjetiti Kılıçdaroğluovih riječi o dužnostima i odgovornosti gradonačelnika. No, i Mansur Yavaş, gradonačelnik Ankare, donedavno se “bavio drugim stvarima” – Kılıçdaroğluovom kampanjom.

No, vratimo se na teatar u kome su Kılıçdaroğlu i İmamoğlu glavni protagonisti. U suštini, kod obojice je u pitanju instinkt, odnosno borba za (političko) preživljavanje. Gubitkom partijske predsjedničke fotelje Kılıçdaroğlu bi ostao bez funkcije, bez imuniteta (formalni već nema, ali liderstvo CHP-a veliki je štit) i značaja. Kliše o ropotarnici historije pada na pamet.

S druge strane, İmamoğlu (rođen Mudafa) potpuno je svjestan da ne može pobijediti na sljedećim izborima u Istanbulu. Opsjene, kojima se isključivo bavio protekle četiri godine, utrostručivši dug Istanbula, a lavovski dio budžeta spiskavši na reklame (opsjene), neće biti od pomoći. Naprotiv, razbit će se o realnosti neispunjenih obećanja i pogoršanja prije njega funkcionalnih stvari (javni prevoz kao jedan, ali ne i jedini primjer). Očigledne laži, poput jedne od posljednjih, da je Haliç, odnosno Zlatni rog, očišćen za njegovog vakta (očišćen je za vrijeme Erdoğanovog gradonačelnikovanja Istanbulom sredinom devedesetih prošlog vijeka) samo podvlače shizofreniju – dijagnozu koju mu je nesebično udijelila partijska koleginica, predsjednica istanbulskog odbora Canan Kaftancioğlu (dodavši da to radi kao ljekar).

Borba “oca i sina” u suštini se svodi na pitanje partijskog kongresa. Kılıçdaroğlu bi da se kongres CHP-a desi poslije lokalnih izbora. İmamoğluov gubitak na tim izborima rasteretio bi ga bar jednog pretendenta na partijski tron. Logično, Ekrem İmamoğlu je za kongres što prije.

Pat-pozicija Kılıçdaroğlua i İmamoğlua

Eventualni kongres CHP-a svakako bi unio elemente suspensa u ovu dramu. Delegatski sistem partijskog statuta nam može dati ideju “pat-pozicije” ili slikovitije slike u kojoj obojica drže uperene revolvere jedan prema drugome. Naime, delegati za kongres koji automatski to postaju članovi su centralnog izvršnog odbora, partijska visoka disciplinska komisija i CHP članovi parlamenta. Prva dva tijela sada su, čini se, čvrsto u rukama Kılıçdaroğlua, za treću kategoriju nije baš tako sigurno.

Drugi, dvostruko veći, korpus delegata bira se na nivou distrikta i provincija. U tom korpusu İmamoğlu naizgled ima prednost. Naglasak na “naizgled”. Zašto? Zato što je veliko pitanje da li će se lokalni partijski rukovodioci, naročito predsjednici općina koji se bore za reizbor, usuditi da se okrenu protiv Kılıçdaroğlua i time riskiraju da na predstojećim izborima izgube podršku partijske centrale.

Ako je suditi po dosadašnjem iskustvu, Kılıçdaroğlu je vještine bizantskih unutarpartijskih intriga u cilju ostajanja na tronu CHP-a doveo do savršenstva. Njegov posljednji izazivač na 36. kongresu 2018. Muharrem İnce neslavno je prošao. Tri godine kasnije, kada je napuštao stranku da bi osnovao sopstvenu, rekao je: “Čini se da čak ni sam (osnivač stranke Mustafa Kemal) Atatürk ne bi mogao pobijediti Kılıçdaroğlua u CHP-u.”

Nemoguće je znati da li ili koliko je İnce bio svjestan koliko je u pravu. Unatoč svim verbalnim zaklinjanjima u Atatürka, ako ne i prije, a ono za Kılıçdaroğluovog vakta, ta partija izgubila je svaku vezu sa svojim osnivačem, pretvorivši se u “ideološkog Frankensteina”. Famozni “sto za šestoro, sedmoro, osmoro...” (o čijoj sudbini i/ili redukciji se također raspravlja) to najbolje oslikava.

Ako je teško objasniti savez partije koja se hoće predstaviti kao socijaldemokratska (CHP) s desnim konzervativnim partijama, kako li je tek teško objasniti savez partije koja se kune u Atatürka (opet CHP) s partijom čiji visoki zvaničnik Sırrı Sakık na mitinzima ponosno ponavlja: “Rekao sam onima koji kažu ‘mi smo vojnici Mustafe Kemala’ da su krdo pasa.” Naravno, radi se o političkom krilu PKK-a, Demokratskoj partiji naroda (HDP) i zvaničniku koji je prije izbora drobio o promjeni stogodišnje republike i čikao Kılıçdaroğlua da javno kaže šta im je obećao.

CHP prezire narod

Niste u pravu ako mislite da je to vrh ideološke konfuzije. “Likvidirao je ataturkiste, FETÖ članove učinio kandidatima” naslov je jedne od posljednjih kolumni nedavno preminulog doajena turskog novinarstva Mehmeta Barlasa. Prva rečenica objašnjava naslov: “Naslov članka nije moj. Hüsnü Bozkurt, bivši poslanik CHP-a i predsjednik Udruženja Kemalističke misli, buni se protiv Kemala Kılıçdaroğlua na TV-u ovim riječima.”

Mnogo se govori o podešavanju CHP-a na “fabrička podešavanja”. Povratak na ta podešavanja vodilo bi gubitku desnih konzervativnih glasova i tzv. ljevičarskih (HDP). “Upravo zbog toga, ideološka kriza CHP-a neće biti riješena bez obzira na to da li Kılıçdaroğlu ostaje ili odlazi,” piše Burhanettin Duran.

Međutim, neka fabrička podešavanja, prikrivena tokom kampanje pokazivanjem znaka srca i sličnim neiskrenim glupostima, ostala su netaknuta. Poslije mnogo suzdržavanja Kemal Kılıçdaroğlu ih je nedavno eksponirao u jednom programu Sözcu TV (CHP dezinformaciona kanalizacija), okrivivši jedan segment društva za poraz: “Gubili smo po selima, kasabama i varošicama, pobjeđivali u gradovima. Kad daš 500 lira mjesečno nekom na selu, ionako ih nema gdje potrošiti.” Prezir prema narodu i odvojenost od naroda ipak su konstante CHP-a. O (idiotskoj) predstavi o današnjem turskom selu da ne govorim. Onda inostrani mediji pišu o Erdoğanu koji polarizuje društvo.

“Politički diskurs koji okrivljuje birače za njihovo neznanje dokazuje da je kolonizirani način razmišljanja još uvijek živ i zdrav”, piše İhsan Aktaş. Predsjednik Erdoğan mnogo je puta ponovio da je mnogo toga domaćeg i nacionalnog (yerli ve milli) napravljeno (automobili, letjelice itd.), ali ne i yerli ve milli opozicija.