Toplo augustovsko jutro zateklo nas je u Čeliću. Bili smo stacionirani u jednoj manjoj staroj kući na samom kraju ulice. Do nas su, u velikoj kući, bili pomoćna četa i manevarska četa iz Srebrenika.

Noć je bila toliko sparna da gotovo niko nije spavao. Sa mnom u sobi bili su Miralem, Sead i Fudo. U hodniku su Samir, Edin i Hamza spavali na podu.

Već u jutarnjim satima sunce je ponovo počelo nemilosrdno pržiti. Svi smo se sklonili ispod velike jabuke zasađene iza kuće u kojoj smo bili smješteni.

Neko je u velikoj konzervi donio skuhanu kahvu i tu smo je, uz razgovor, ispijali razglabajući o raznim temama. Odjednom se začu neka huka iznad nas, a zatim odjeknu snažna detonacija.

Ležao sam na zemlji, pa sam se samo prevrnuo ustranu. Komadi gelera i građevinskog materijala letjeli su svuda oko nas. Nisu se dim i prašina ni slegli kad je uz huk i detonaciju preko ceste u krov kuće udarila i druga. Skočili smo svi i potrčali do improviziranog skloništa u garažu pored kuće. Između balvana, koji su kao zaštita bili poredani na vratima, vidjeli smo kako dim i prašina prekrivaju cijelu ulicu i kuću preko puta nas.

Ubrzo je dotrčao momak iz komande i rekao da se spremimo i krenemo prema komandi, gdje se ostali sakupljaju.

Kada smo izlazili na ulicu, sanitet je iz dvorišta preko puta nas iznosio dva ranjena borca. Dva tijela pored ceste bila su prekrivena dekom. Kurir nam reče da je granata pogodila direktno drugi sprat kuće i ranila tri momka, da su dvojica smrtno stradala. Sudeći po krateru na kući i količini razbacanog bloka i crijepa, vidjelo se da je riječ o granati velikog kalibra.

Trčeći uskom ulicom, brzo smo stigli do komande i zatekli parkirana četiri kamiona. Rekli su nam da se ne zadržavamo mnogo zbog granatiranja i da ćemo upute dobiti kad dođemo na odredište.

Otprilike pola sata truckali smo se starim putem koji je tek ponegdje bio nasut bijelim kamenjem. Svaki prolaz kamiona preko tog kamenja dizao je bijeli oblak guste prašine, koja nas je gušila pod ceradom. Uz ovu prašinu i nesnosnu vrućinu ispod cerade, čini se da je pješačenje bila bolja opcija. Uskoro smo, na našu radost, stigli na privremeno odredište.

Ispred nas se uzdizalo veliko brdo prekriveno šumom. Vidjelo se s naše pozicije da ovo brdo dominira okolnim krajolikom. U šumarku smo uočili Hazima i još nekoliko momaka, koji su u jutarnjim satima otišli na izviđanje. Gore, preko ceste, bila je još jedna jedinica iz Srebrenika i Izviđačko-diverzantski vod “Komanči”.

Uskoro su nas upoznali s kompletnom situacijom na terenu i planom napada na ovom dijelu ratišta. Cilj je bio zauzeti kotu Žunovo. Ona je dominirala ovim prostorom. S nje su agresori svakodnevno tukli civilne ciljeve.

Noć je uskoro pala na malu livadu. Zvjezdano nebo obasjavalo je mjesečinom siluete grupica okupljenih na livadi. Naredba je bila da se krene oko četiri sata na polazni položaj, koji je bio nekoliko stotina metara ispred nas.

Ubrzo je došlo vrijeme za pokret. Spremili smo opremu i krenuli na polazni položaj s vodičima.

Kad smo došli na zadano mjesto, komandir nas sve prebroja i izda posljednje naredbe. Polahko krenusmo preko velike ravne njive. Niko u koloni nije govorio, tek se ponekad moglo čuti zveckanje oružja i opreme.

Tiha kolona ušla je polahko u gustu šumu i označenim putićem počela se uspinjati uz brdo. Gore, na maloj zaravni, čekali su izviđači.

Kolona se zakratko zaustavila. Mirza zovnu Samira pokretom ruke. “Evo, izviđači kažu da možemo bez problema doći do njihovih položaja”, reče Mirza. Paleći cigaru, Samir pogleda u njega. “Moram ja to vidjeti”, tiho reče izbacujući dim kroz nos, “zovi mi Hamzu i Mirsada odozdo.”

Dvije siluete odvojiše se od stabala bukvi i krenuše prema Samiru. “Moramo provjeriti taj dio dobro. Jučer je ovdje bio bezuspješan napad naših jedinica, ne vjerujem ja baš da su oni tako naivni”, kratko im reče.

Bacivši cigaretu na zemlju, mahnu im rukom da pođu. Od naše linije do četničkih položaja brzo se stiglo. Puzeći oprezno ka velikom stablu bukve, Samir pokaza Hamzi na bunker ispred njih. A onda mu još dade znak rukom prema lijevo, pa prema desno. S obiju strana bili su visoko podignuti grudobrani s puškarnicama raspoređenim na svaka dva metra.

Puzeći se povukoše nekoliko metara unazad, a onda pogureno napustiše položaj. Brzo su stigli do ostalih. Samir zovnu kurira i reče mu da zove komandire vodova.

“Momci, dobro slušajte, linija je maksimalno učvršćena u odnosu na prije tri dana. Imaju dva BOS-a i mislim na špicu gore 'Browning'. Na lijevoj i na desnoj strani je nemoguće proći, suviše je brisanog prostora. Moramo udariti brzo. Udar mora biti u centar, 'Browning' mora biti neutralisan u prvom udaru. Ako ga ne neutrališemo, desna strana nema nikakvih šansi za povlačenje. Imamo jedan sat da dođemo na položaje za napad. Znači, maksimalna pažnja, ostaviti višak opreme, iznosači ranjenih hoću da su petnaest metara iza nas. Za deset minuta naredite pokret”, izložio je Samir kratki plan.

Ubrzo se kolona užurbano pokrenula. Dok su prolazili pored rovova, ljudi s linije su ih pozdravljali. Starac sijede kose im doviknu: “Momci, nek’ vam je sretno, da vas Allah dragi čuva!”

Nedugo zatim približili su se četničkim rovovima. Mi smo kao podrška bili desetak metara iza njih. Samir podignu ruku. Pokaza im da se rašire lijevo i desno. Dozva tiho Hamzu. “Ti polahko dopuži do bukve i uzmi zaklon. Čim ispališ prvi projektil, Armin će ispaliti iz RB-a drugi, a onda ti ponovo, tad mi krećemo”, objasni mu Samir, pa je polahko otpuzao nekoliko metara, odakle je gledao kako se Hamza i Armin privlače bukvi.

U prsima ga je nešto stezalo, nešto teško kao nikada do tada. Pokušavao je odagnati misli, ali duboko u sebi je nešto slutio. Iako je sve provjerio dva puta, nešto mu nije štimalo.

Ležeći, pogleda na sat. Bilo je ostalo još samo pet minuta do udara.

Ubrzo su svi bili u liniji. Nad Žunovom se počela nazirati prva zraka najavljujući dolazak zore.

Samir se odupre na lakat i dade znak Hamzi. Tren kasnije projektil, koji je poletio ka zemunici, stopi se s jakom eksplozijom. Druga eksplozija iz RB-a došla je odmah iz prve. Stopila se s plamenom i četničkim jaucima u krošnjama okolnog drveća i razlila šumom. Trenutak poslije zatreštaše rafali iz pješadijskog oružja. Komadi balvana razneseni na bunkerima i grudobranima padali su po šumi. Kroz dim se začu povik: “Udriii ih!”

Iz šume su poletjeli prvi borci sa Samirom. Išli su na rovove kao da ne idu na dušmansku pušku. Odjeknu jedan, za njim i drugi “Tekbirrrr”, a onda eksplodiraše ručne granate.

Dim je obavio šumu. Grane su se njihale lijevo-desno od pucnjave i detonacija.

Prvi ešalon jurišao je uz jaku pucnjavu na grudobrane. Mi smo davali podršku dok su oni već ulazili u tranšeje. Dva agresorska vojnika, koja su bila u bunkeru ispred nas, iskačući iz njega bila su pokošena rafalima našeg mitraljeza. Neki od četnika lijevo od nas odmah su se predavali. Za nepunih petnaest minuta ovladalo se kompletnom linijom i kotom Žunovo.

Još nekoliko sati trajale su borbe po šumi s onima koji se nisu htjeli predati.

Oko trinaest sati tog poslijepodneva kota Žunovo bila je u potpunosti pod kontrolom snaga Armije Republike Bosne i Hercegovine.