Kraj je juna 1992. godine. Jako sunce pržilo je to prijepodne držeći nas u hladovini ispod krošnje velikog hrasta. U Srebreniku smo od jutarnjih sati. Čekamo naredbu da krenemo za Brčko. Čuli smo od vojnika pristiglih jutros sa smjene da se ondje vode velike borbe, a i s radija su dolazile vijesti o teškim agresorskim napadima na linije odbrane koje su držali pripadnici Teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine. Pored mene na travi ležali su Dino, Salih i Ado. Gledamo djecu, njih desetak, kako preko puta uz smijeh igraju fudbal. Bio je neočekivani trenutak odvajanja misli od svakodnevnog ludila rata i ubijanja kroz koje je tih dana prolazio naš narod.
Uskoro nam je prišao komandir manevarske jedinice policije iz Srebrenika. Najavio nam je da bismo do 12 sati trebali krenuti skupa s njima za Posavinu. Rekao je da se najvjerovatnije radi o dijelu ratišta na Omerbegovači. Tu im je bila prijeko potrebna svaka moguća pomoć. Došao je neko od logističara, podijelio nam cigarete i suhi obrok, napominjući da ćemo ostatak municije i ostalih materijalno-tehničkih sredstava dobiti kad stignemo na odredište.


Pokraj nas, u manjoj zgradi, bila je komanda srebreničke Teritorijalne odbrane. Naši su komandiri ondje od jutros. U jednom se momentu, uz škripu guma, ispred komande zaustavila crna Lada Niva, iz koje su istrčala dva policajca. Bilo je očigledno da se nešto dešava. “Ma, joj, neko im sigurno opet napravio probleme gore na punktu na Ormanici, a vazda je to tako. Narod hoće da hoda i radi i ne razmišlja šta im se može desiti”, dobacio je Dino podigavši se na laktove i naslonivši glavu na svoju transportnu vreću.
Iz zgrade izleti komandir rezervnih policajaca i otrča preko ceste do svojih momaka. Bili su na poligonu oko vozila. Vidjeli smo, po njihovom komešanju i reakcijama, da nešto nije uredu.
Ubrzo je stigao i Ramiz. Prilazeći nam, viknu: “Idemo, momci, pakujte stvari brzo! Pokret s vozilima za pet minuta!” Nikome nije bilo jasno šta se događa. Čekamo jutros od devet sati i sad najednom tolika žurba.
Došavši do nas, vidno uznemiren, nervozno poče trljati čelo. “Vidite, momci, ne idemo u Brčko, nego u Gradačac”, reče. Svi su ga gledali s nevjericom. Objasnio nam je da su četnici na magistralnom putu Ormanica – Gradačac iskoristili slabo branjeni prostor, te su iz smjera Avramovine izašli na ovaj putni pravac s namjerom da Gradačac odsijeku od ostatka slobodne teritorije. Niti znamo kolike su naše snage ostale u ovom međuprostoru, niti koliko ondje ima civila. Jedino što nam je poznato jeste da su jake agresorske snage s dva tenka i nekoliko transportera uspjele prodrijeti kroz naše linije i presjeći komunikaciju.
Nismo mogli vjerovati šta se desilo. Jasno je bilo da je situacija ozbiljna, ali i to da može postati još i gora. Ako neprijatelj uvede friške snage, Gradačac ostaje zatvoren, a to će biti veoma teško vratiti.
Brzo smo se ukrcali u kamione i krenuli. Bilo nas je stotinjak s policijom. Rekli su da će dva vozila ići naprijed jer ne znaju pouzdano šta se dešava i šta se može promijeniti do našeg dolaska.


Čim smo prošli Ormanicu, nekoliko kilometara naprijed, pridružila su nam se još dva kamiona puna vojnika. Uskoro smo stigli na punkt gračaničke policije postavljen da neko u neznanju ne bi upao u zasjedu. Odatle smo krenuli s njima.
Bilo je oko dva sata poslije podne. Sunce je žestoko pržilo. Mi smo žurili gotovo trčeći. Ispred nas je odjekivala jaka pucnjava iz pješadijskog naoružanja. Ubrzo smo došli na liniju koju su zaposjeli momci pristigli samo dvadesetak minuta prije nas. Jedan od njih objasnio nam je da su četnici ušli između Vučkovaca i Mahmut Mahale na liniji odbrane koja nije bila spojena. Razlog tome bio je nedostatak iskustva i neshvatanja ozbiljnosti situacije. Agresor je ušao s nekoliko transportera i s većim brojem vojnika.
Dolje, na maloj uzbrdici, izlijetao je iza krivine transporter koji je tukao teškim mitraljezom po šumici u kojoj smo se mi nalazili.
Jedan od komandira pokazao nam je put usječen u brijeg. “Eno, dolje su neki dijelovi naših jedinica. Oni će napasti na ovaj centralni dio, ondje gdje je transporter i gdje su njihovi vojnici. Uporedo s ovim napadom, mi bismo trebali krenuti ivicom šume i doći im s boka. Time ćemo ih ukliniti i moraju se ili povući ili izginuti. Mi komunikaciju moramo do večeri osloboditi, druge nam nema. Ako oni večeras dovuku ovamo pojačanja, e onda smo u gadnom problemu”, objasnio nam je.
Nekoliko trenutaka poslije odjeknule su ispod nas detonacije. Vidjeli smo kako naši prelaze preko ceste i uskaču u kanal na lijevoj strani puta. Ramiz nam viknu da krenemo.
Pošli smo trčeći ivicom šume. Dolje, lijevo, na velikoj livadi, transporter je pucajući išao u rikverc. Pored njega trčalo je dvadesetak četnika. U vrhu livade bila su još dva transportera koja su pucala po našim momcima.
Sad smo već trčali koliko nas noge nose kroz gustiš i šiblje ivicom šume. Niko nas nije primjećivao, a skoro smo bili došli do seoskog puta koji se spuštao ka livadi na kojoj su bili agresori. U momentu je proključalo od vatre iz pješadijskog naoružanja. Na agresorske položaje počele su padati naše minobacačke granate. U trenutku kada smo zapucali s naše strane prema četnicima, vidjelo se da su bili iznenađeni. Dva transportera okrenula su se i uputila ka cesti. Stisli smo ih još jače i sve više napredovali prema njima. Vidjeli smo da se svi povlače pucajući. Brzo smo došli na položaj koje su upravo bili napustili i ondje zatekli nekoliko mrtvih četnika.
Sastavili smo se s jedinicom koja je prva zauzela komunikaciju i time potpuno deblokirali magistralni put Ormanica – Gradačac. Za nepuna dva sata ovladali smo prostorom koji su agresori prethodno bili zaposjeli, a združene jedinice TO Gradačac i TO Srebrenik pristizale su da popune položaje između Vučkovaca i Mahmut Mahale.


Sišli smo na cestu. Prošavši krivinu, naišli smo na strašan prizor. Po cesti i livadi bila su izrešetana auta, a okolo su ležala izmasakrirana tijela. Svi koji su se našli na magistralnom putu u momentu presijecanja bili su ubijeni. Neki od ubijenih civila bili su potpuno razodjeveni. U jednom kamionu našli smo šest mrtvih teritorijalaca dočekanih iza krivine u zasjedu. Bez ikakvog poziva na predaju, kukavički su izrešetani u vozilu. Njihova tijela bila su svuda po cesti. Okolo se širio ružan miris paljevine.
Pred večer su nam rekli da je ubijeno i izmasakrirano 26 civila i šest pripadnika TO Gradačac.
Bila je ovo grozna slika zločina koja se teško ikada može zaboraviti. Na svu sreću, brzom konsolidacijom naših jedinica i pravovremenom reakcijom spriječen je daljnji četnički prodor, što je moglo imati nesagledive posljedice po obližnja sela koja nisu imala nikakvu odbranu.
Nakon rata, na ovom mjestu sagrađen je spomenik na koji su upisana imena svih nevino ubijenih žrtava. Svake godine na ovom mjestu narod Gradačca sjeća se pokolja na magistralnom putu u Kerepu.