Na području općine Sapna i šire vjerovatno svi znaju za porodicu Čektalo, ali malo ko zna da im je pravo prezime Husić. Nadaleko su poznati po svom poduzetničkom duhu i hrabrosti, a uz ostale mještane, komšije i rođake, zaslužni su što Zečija kosa, druga najviša kota na ovom kraju poslije Stolice, nije pala u neprijateljske ruke tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Po mnogo čemu Čektale nisu “standardna” porodica. Posjetili smo ih u porodičnoj kući u Vitinici, a razgovarali smo o njihovom porijeklu, porodičnom prezimenu i nadimku, o broju djece i unučadi i, neizostavno, o dešavanjima između 1992. i 1995. godine.

“Čektalo. Naše je porijeklo iz Čektale kod Križevića (općina Zvornik, op. a.). Naš predak, koji se prezivao Husejnović, doselio je u Vitinicu. Ovdje su bili matičari Srbi i onako kako oni upišu, tako se zovete ili prezivate. Mi se sada prezivamo Husić jer je matičaru to bilo lakše napisati. Tako je i ostalo, ali su nas među narodom uvijek zvali Čektalo, prema mjestu našeg porijekla. Djeda Mahmuta i mog oca Mustafu u Zvorniku znali su svi kao Čektalo. Oca je po imenu rijetko ko znao. I naša se prevoznička firma sada zove 'Čektalo'. Ne stidimo se svog porijekla”, navodi Kasim Husić, jedan od sinova rahmetli Mustafe Husića zvanog Čektalo.

Kasim nam priča da ima sedmero djece i troje unučadi. Najstarija kćerka Emina, jedina od njih sedmero, rodila se prije Agresije na Bosnu i Hercegovinu, a ostali su se rađali poslije. Najmlađi su sinovi blizanci.

“Komšije Srbi nekad pitaju kako nas i sada ima ovoliko kada nas je mnogo pobijeno. Znate kako? Moj otac i brat su poginuli, ali ostala smo nas trojica braće i ja – imamo ukupno trinaestero djece. Oni gledaju, čude se... ‘Koliko ti imaš djece?’, pitaju. Ja im kažem da ih imam sedmero. ‘S koliko žena’, opet pitaju, a ja kažem: ‘S jednom, naravno!’ A imamo nas dvojica braće i sedmero unučadi. Samo neka su nam zdravi i živi”, priča Kasim, dodajući da, iako to može, u finansijskom smislu djeci ne pruža previše, a od njih zahtijeva da uče, budu skromni i da pošteno rade.

Razgovor usmjeravamo ka početku ratnih zbivanja, a Kasim nam precizno navodi datume i imena ljudi, slikovito opisujući prilike i ambijent u kakvom se sve to dešavalo.

“Ratovali smo mi ovdje s njima i prije, još 1991. godine, u lovištima. Imali smo velike sukobe tokom lova. Pokušavali su istjerati lovce i čobane i očistiti šumu. Pucali smo jedni na druge po dva sata na Oštrom vrhu, ali to se u tadašnjoj policiji nije ni evidentiralo, što je nama išlo u korist jer bi nam uzeli puške. Inače, mi smo imali pet hiljada metaka pod stepenicama. Tada sam imao dvadeset i pet godina, a otac i braća kupovali su sve oružje do kojeg su mogli doći, sve lovačke puške. Imali smo dvije automatske puške i dva puškomitraljeza. Ti incidenti iz 1991. godine pokazali su nam kakve su im namjere. U okolini, gdje god su ljudi predali oružje, loše su prošli. Da Jusićani nisu predali oružje, kada su im muškarci otišli u šumu, niko ne bi smio ući da ih kolje. Kad bi ko ušao, pitao bi: “Gdje su domaćini?”, ”Eno ih u šumi, čekaju s puškama da vide šta ćete vi raditi”, i neprijatelji bi pobjegli. Ali, nažalost, oni su predali oružje i... I ovdje u Kovačevićima su zamalo predali. Mi iz Vitinice uzeli smo puške da se branimo. Neki su se željeli predati, misleći da im Jugoslavenska narodna armija neće ništa, ali mi smo znali da su oni pravili taj plan devedeset godina. Znali smo šta nas čeka. Kupili smo puške i čekali smo da počnemo s odbranom.

Ko god je imao pušku, branio se i izborio slobodu. Ginuli smo i mi, ali pogledajte okolo nas: Jusići poklani, Klisa poklana, Šetići poklani, Đulići poklani, Bijeli Potok pa sve do Karakaja poklano i poubijano. Svi muslimanski zaseoci, sedam stotina i pedeset ljudi je zarobljeno i ubijeno, a kada danas pitam bilo kojeg Srbina gdje je bio kada su ti ljudi odvedeni, svi kažu: 'Bio ja u Jugoslaviji u to vrijeme.'”

Prvi napad na Vitinicu zaustavljen je uspješno 5. maja 1992. godine. Bilo je to pravo iznenađenje neprijateljskim snagama.

“Petog maja smo napadnuti. Sada znamo da je to bilo dugo planirano četničko zauzimanje ovih prostora. Tenkovi su krenuli iz Sapne, a četnici šumom. Oko stotinu i pedeset četnika došlo je na Rastošnicu 5. maja i mi smo ih zaustavili. Bilo nas je petnaestak na Zečijoj kosi, a do Kovačevića je bilo linija i još naših ljudi. Tog im je dana pješadija otišla za Sapnu nazad. Narednog dana, 6. maja, krenula je velika kolona našeg naroda da bježe. Tu ih je rahmetli otac zaustavio i rekao im je da smo otjerali četnike, koji su kasnije tenkovima pobjegli i iz Sapne i da se moramo udružiti i organizirati.”

“Gdje ćeš, narode”, pita Čektalo... Žene, djeca, starci u strahu kažu da hoće da idu prema Tuzli, jer četnici samo što nisu stigli u selo. “Niko neće ići. Ko krene, pucam. Ja ne idem, ne idu ni moji sinovi, ni žena. Ostajemo ovdje, jer ako zauzmu Zečiju kosu, zauzet će i Sapnu, pa dalje do Kalesije i onda.... Ko krene, pucam, ponavlja Čektalo. I narod ostade”, zapisala je svojevremeno ovaj događaj iskusna ratna reporterka Almasa Hadžić.

Naš sagovornik Kasim nastavlja: “Zašto bi vojno sposobni muškarci bježali u Tuzlu? Moj otac Mustafa bio je s nama, četvoricom sinova: najstarijim sinom Hašimom, pa po starini idem ja, pa rahmetli Hajrudin i najmlađi Emin. Svi treba da branimo, pa ko preživi!

Već 10. maja bila je velika bitka na Zaseoku, kada smo oteli prve tenkove, a oni su debelo stradali. Od tada pa nadalje svake subote bio je napad. Subotom su dolazili 'vikendaši’, a utorkom su napadali ovi ‘domaći’, ali nikada Zečiju kosu nisu uspjeli zauzeti.”

Upravo s ove kote krenula je i odbrana Teočaka.

“Teočak je do jula 1992. godine bio lojalan srpskoj policiji, a rahmetli kapetan Hajrudin Mešić bio je protjeran iz Teočaka od naših ljudi koji su vjerovali Srbima. Dočekao sam ga na Visokoj glavici u ponoć i on je obišao ovaj teren. U Vitinici su ga prihvatili ljudi koji su važili za lole i barabe, ljudi koji su pili i koji su se prije Agresije tukli po Ugljeviku. Kapetan je poslije ponovo došao s trideset i devet ljudi, a pojavio se i heroj oslobodilačkog rata Senad Mehdin Hodžić. Znali su šta će se ovdje desiti. Hajro je bio vizionar i znao je šta četnici spremaju. Bio je komandir policije u Ugljeviku i poznavao ih je u dušu, znao je kakvi su i na šta su sve spremni.

Njegov je cilj bio da se branimo i dolazio je svaki dan na Zečiju kosu. Kada se rahmetli Hajro ovdje stabilizirao, preko Zečije kose krenulo se na proboj za Teočak. Svi su bili uključeni u odbranu. Iako su prvi dani početka Agresije bili teški, do tada smo se već nekako i organizirali. Znali smo na koga možemo računati. Ko je pobjegao, pobjegao je. Ko je ostao, ostao je i zadužio je oružje. Linija od Kovačevića do Zečije kose bila je povezana. Kapetan Hajro išao je preko Visoke glavice, a zatim se spustio kroz Laze u Teočak. Kada se oslobodila Rastošnica, spojila se teritorija Teočaka i Sapne, ali tada su već bile formirane brigade, bili su komandanti... Mi smo pripadali 206. brigadi.”

Kasimov brat Hajrudin poginuo je 2. jula 1992. godine kod Širokih Vrljika. Imao je dvadeset godina.

Otac Mustafa poginuo je 22. marta 1993. godine. Ranjen je na Zečijoj kosi, koti za čije je očuvanje dao život. Operiran je u Univerzitetskom kliničkom centru u Tuzli i činilo se da mu se stanje popravlja.

“Otac je bio ranjen u arteriju i, iako je krvario, nije gubio svijest do bolnice. Operisan je. Operisao ga je doktor Radović, mislim da je on bio i načelnik klinike, a kasnije je otišao u Beograd. Trećeg dana od ranjavanja babo je bio bolje, pitao je odakle nas napadaju. Četvrtog je dana navodno dobio neku infekciju pa je ponovo rađena operacija. Naš narod navalio je u posjetu i to je bila greška. Čuli su da je Mustafa Čektalo ranjen i svi su krenuli da ga vide u bolnici. Sedmog je dana preselio”, sjeća se Kasim.

Nakon što je Mustafa Čektalo preselio, porodica i Vitiničani bili su neizmjerno tužni, no novi napadi im nisu dopuštali bilo kakvo opuštanje.

Najžešće su borbe, navodi naš sagovornik, bile u proljeće 1995. godine, kada su ih četrdeset dana neprijatelji svakodnevno napadali.

“Granatiranja i napadi počnu sa sabahom i završe u akšam. I tako svaki dan, četrdeset dana. Smjenjivale su se njihove jedinice. Nama je tada najviše pomogla 210. živinička. Oni su bili dobri u zaustavljanju prodora jer su neprijateljski vojnici po svaku cijenu željeli da iziđu na Zečiju kosu. Dosta naših je izginulo. Na zadnjoj ofanzivi došli su 'Crni labudovi' da nam pomognu.”

U danima kada su se vodile ključne borbe za odbranu sapnjanskog područja, u skladište na području Kalesije stigle su tzv. crvene strijele.

“Tenkovi su ovdje već bili provalili. Imao sam novu Nivu i u zadnji tren sam dovezao strijele s Međaša. Prije Rainaca desno je bio bratunački magacin. Kada sada malo razmislim o tim događajima, počinjem sumnjati u sve što se u vezi s tim tada dešavalo i nije isključeno da su nas u tome i kontraobavještajci opstruirali. Naši ljudi. Tražio sam deset, a dobio sam pet strijela. Zatim, umjesto benzina, dali su mi naftu. Počeo sam psovati! Kada su mi dali drugi kanister, prvo sam dio sadržaja istresao na zemlju, da vidim je li benzin ili nafta. Da sam u brzini u rezervoar nasuo naftu, krenuo bih i sa strijelama ostao nasred puta. Da li mi je taj komandant to namjerno dao, ne znam, ali sumnja postoji. Inače, strijele kojima se gađaju tenkovi proizvode temperaturu od šest hiljada stepeni i prvi put smo ih mi koristili.

One ne da osposobe tenk nego sve spale. Tenk se rastopi. Mislim da smo to dobili preko Malezije, te crvene strijele. I one su spasile ovaj kraj. Četnici nisu znali ni šta je to. Kada im pogodite četiri-pet tenkova, ostali bježe izbezumljeni. Kada je kasnije presuđeni ratni zločinac Vinko Pandurević došao ovdje na razmjenu, tražio je da vidi šta je to. Poslije rata, jedan Srbin mene u Đulićima pita: ‘A gdje si ti bio na Zečijoj kosi 22. marta?’, a ja uzvratim pitanjem: ‘A đe si ti tada poš’o?’ On se zbuni: ‘Znaš, bio sam ja tamo...’, ’Pa što ne prođe?’, pitam ga, a on kaže: ‘Pa ne date.’ Te su četiri godine bile takve da se moglo napisati tolika knjiga čije bi stranice, da se poredaju jedna za drugom u kolonu, išle do Stambola i nazad, ali nisam imao vremena za zapisivanje i vođenje dnevnika”, pojašnjava Kasim.

U razgovor se uključuje i supruga Fata, koja je također imala ratna zaduženja.

“Tačno, nije imao vremena da zapisuje. Oni nisu mogli ni odmarati. Mi žene smo također ovdje bile s djecom sve vrijeme. Pomagale smo. Ko god bi naišao, odakle god, iz Teočaka, iz Sapne, jeo je i pio što smo i mi imali. Doktorica Hanifa, čije sam prezime zaboravila, ali znam da je s Diviča, dežurala je i prihvatala ranjenike. Iz Tuzle je donosila lijekove, nosila je kahvu borcima. Bez obzira na to što puca na sve strane, ona je govorila: ‘Daj da ja njima odnesem kahvu, da vidim kakvi su, to će im dati morala.’ Onda ja ostanem sama. Ali nije me bilo strah, jer sva vojska iz Kladnja, Živinica i Srebrenice, svi su mi bili kao braća. Odmah ih pitam jesu li gladni, dam im da jedu. Oni kažu: ‘Nema šećera, kako ćemo piti čaj?’, a ja im šapnem: ’Ima meda.’

Rahmetli svekar bavio se pčelarstvom i imali smo mnogo meda, koji sam im sipala u kantu kada bi polazili dalje. Kada je nestalo meda, jeli smo pekmez, jer je voće dobro rađalo. Oni koji su preživjeli i sada nam dolaze, pozdravljaju nas. Uz doktoricu Hanifu dosta sam toga naučila. Kada ranjenike dovezu iz Teočaka na konjskim kolima, oni odmah traže vode, bili su žedni, ali ona mi kaže da im naprimjer dam mlijeka ili da nekima samo malo nakvasim usne mokrom gazom. A oni, duše drage, bez noge, bez ruke, pa im poturimo jastuk ispod, da im bude mekše tokom transporta. Ovdje ga čeka sanitet, ali do Tuzle je put bio loš i sve se trese, a oni trpe strašne bolove i svaki pokret im je bolan. Kada smo razdijelili sve jastuke i deke, onda sam ih počela šiti. Imali smo ovce pa sam češljala vunu za jastučiće”, prepričava Fata.

Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, Kasim je odmah počeo raditi. U Tuzli je u septembru 1995. godine položio vozački ispit za autobus i pred sami kraj rata pokrenuo liniju Vitinica – Tuzla. Danas je ovo prosperitetna porodična firma, a autobusima “Čektalo prometa” putnici se prevoze širom Bosne i Hercegovine, evropskih zemalja i Republike Türkiye.

“Imam dovoljno godina, iskustva i znanja da kažem da se mi Bošnjaci nećemo opametiti dokle god budemo govorili: ‘Neće to tako biti, nismo nikom ništa skrivili.’ Ne valja ovakvo stanje i razmišljanje. Moramo uvijek kazati da ne damo svoje, da ne diramo nikog, jer mi i nismo pravili ratne zločine, etničko čišćenje, nismo rušili bogomolje, nismo uništavali groblja. Nismo brisali ni zatirali ničiji identitet. Oni su minirali i razrušili sve podrinjske džamije. U Zvorniku, Diviču, Kozluku, Bijeljini i Janji nije bilo sukoba, Bošnjaci su ondje živjeli kada su sve džamije počupane i nijedna nije ostala, ali napravili smo mi više nego što ih je bilo. Ovdje blizu nas, u Rastošnici, bile su dvije crkve i nijednu nismo pipnuli, čime se možemo i trebamo ponositi”, kazuje Kasim Husić na kraju razgovora.