Fehim ef. Spaho se svojski starao da svog mlađeg brata Mehmeda, koji bješe navršio trideset godina i već se isticao u javnom i kulturnom životu šehera, uvede u značajni krug ljudi. To bješe i Mehmedova želja. Mehmed je pravne nauke završio u Beču, gdje je kasnije promoviran i za doktora prava. Ovdje, u rodnom gradu, radio je u Okružnom sudu a od prije četiri godine je sekretar Trgovinske komore. Osjetljiv na otvorenu pljačku i ugrožavanje muslimanskog naroda te rad da mu pomogne u nacionalnom osvješćenju, tražio je put da se uključi u borbu za to. Imao je sve preduvjete, punu intelektualnu i fizičku snagu. Bješe iskren, energičan, odvažan... zadivljujuće bistrine uma i istrajnosti volje. Od svojih mladićkih dana spremao se uključiti u politički život pokrajine. Krasio ga je i spoljni izgled. Bješe visok, snažnog stasa, a svijet je posmatrao vedro, nemirnim crnim očima.

               Fehimu Spahi, istaknutom radniku iz kruga naprednih Muslimana, a koji je već stekao širok ugled kao izvrstan islamolog, šerijatsko-pravni stručnjak, prevodilac, publicista, socijalni radnik i prosvjetitelj, nije bilo teško da brata uvede u visoko političko društvo.

               Onog časa kad je stigla vijest da je Hadži Mehmed ef. Čaušević izabran za reisu-l-ulemu, braća su se nalazila upravo u kući ovog visokog islamskog naučnika. Vijest im je prekinula razgovor o tekućem stanju u muslimanskom svijetu. Sva tri su se oveselili, a braća su prvi čestitali domaćinu na visokoj časti. Ujedno, mlađem Spahi ovo je bio drag išaret da mu je ovo prvi korak ka vlastitoj promociji u višem društvu.

               Četvrtak, 26. dan marta, u Sarajevu je bio blag, pun svjetlosti i veoma svečan. Lijep, jer se zadojio mirisom prispjelog proljeća a drag zato što se u Carevoj džamiji uručuje menšura novom reisu.

               Već od ranih jutarnjih sati, sa buđenjem jasnog, prozračnog dana, šeherlije su vedrih lica i u svečanim odijelima pristizali pred džamiju i za kratko vrijeme popunili cio njen trg te cijelu Carevu ulicu. Uz svjež i topao dan proljetnog jutra u zraku se osjećao i miris nagizdanog svijeta. Za njim je domarširala vojna glazba i smjestila se pored ulaza u vjerski hram. Džamijski harem je blistao u raskoši, sav iskićen raznobojnim ćilibarima i zelenim zastavama koje su lepršale oko mladeži muslimanskih nastavnih institucija.

               Desnu stranu džamije popunili su članovi hodžinske kurije, ulema medžlisa i vakufskog sabora. Ispred njih je bio podignut baldahin za zemaljskog poglavara Oskara Potioreka, kraljevog izaslanika za svečani čin ustoličenja. Uz baldahin poredali su se muslimanski ajani i predstavnici državnih i narodnih ustanova, među kojima su se isticali saborski predsjednik doktor Safvet- beg Bašagić, načelnik Fehim ef. Ćurčić, vakufski direktor Šerif ef. Arnautović, okružni predstojnik Defterdarević, turski konzul Resul-efendija, patrijarh Letica, odaslanstvo Franjevaca i mnogi drugi. U posebnoj grupi su reisovi stari prijatelji i saradnici iz kulturnih institucija: Osman Nuri Hadžić, Edhem Mulabdić, Abdurezak Hivzi Bjelevac, Ademaga Mešić, Musa Ćazim Ćatić, Fehim Spaho i Fehimov brat Mehmed Spaho, koji je u ovom društvu odskora.

               Reis je prijatelje gledao toplo, s izrazom otvorene ljubavi, prilazio im povremeno i kratko razgovarao, da bi na kraju uz svoj uobičajeni široki smiješak rekao:

               - Ostanimo, prijatelji, ovako zajedno i nakon inaugurancije. Meram mi je da vas se rahat nagledam i ispričam s vama.

               Poglavar Potiorek pojavio se u pratnji svojih ađutanata i generalskog zbora. Tog časa je vojna glazba odsvirala carevku a sa Žute tabije odjeknuli su počasni hici iz artiljerijskih oruđa. Poglavar je ušao u džamiju u pratnji novog reisa Džemaludina ef. Čauševića odjevenog u svečanu odoru mule, i smjestio se pod baldahin.

               Slijedio je svečani čin. Pročitan je tekst na njemačkom jeziku, zatim njegov prijevod, nakon čega je poglavar kratko pozdravio novog reisa i predstavio ga kao novog vjerskog vođu muslimana u Bosni i Hercegovini.

               Svečani govori zaključeni su čitanjem diplome što ju je reisu dodijelio vladar Monarhije i čitanjem same menšure.

               Ceremonija je završena učenjem dove imama, a reisu-l-ulema dr. Čaušević se zahvalio državnom poglavaru Potioreku kazavši kako očekuje od državnih vlasti da mu pomognu što izdašnijom potporom vladara i Zemaljske vlade.

               I na poglavarevom ispraćaju odsvirana je carevka, a nad gradom se ponovili slavljenički hici sa Žute tabije.

               Mada su zvučale svečano himna i slava s gradine, zvuci nisu stizali do srca reisovog društva: ni samog reisa ni njegovih prijatelja. Muzika je na sve ostavila jedinstven utisak: svečanost je naša, muslimanska, ali su tonovi tuđi, njemački, te još prenaglašeni; sve vrijeme ceremonije osjećao se duh hladne tuđine i vidjela nadmenost njenih ljudi; njen ledeni dah i ustajali miris. Niko se u tim časovima nije mogao oteti utisku da je tuđi podanik i da mu raspoloženje zavisi od milosti gospodara. Stoga njihova radost, ispoljena lijepim riječima i osmjesima na vedrim licima, nije izazvana nastalom muzikom niti svečanim salvama, nego je proistekla iz zadovoljstva što je ostvarena davnašnja težnja da reisa bira domaće sveštenstvo, u čemu su prvi put osjetili jaku vlastitu snagu.