STAV OSMANLIJA PREMA NACIONALNOM

Da bi se u pravom svjetlu razumjela buna Husein-kapetana Gradaščevića kao bošnjačka, dakle nacionalna buna, svakako najprije treba razumjeti u kakvoj se državi ta buna dešava, šta nacionalni element znači za tu državu. Predmet čuđenja za mnoge koji se bave u nekom aspektu osmanskom historijom predstavlja činjenica njene dugotrajnosti, uprkos tako snažnim neprijateljima i njihovim pretenzijama. Justin McCarthy o ovoj dugotrajnoj vladavini razmišlja na sljedeći način: “Da bi se mogla razumjeti Osmanska Država, poučno je pogledati kartu svijeta iz 1900, kojim počinje period od zadnjih dvadesetak godina Osmanlija. Broj država kojima ne upravljaju Evropljani ili njihovi potomci mogu se nabrojati prstima jedne ruke: Japan, Tajland, Liberija, unutrašnje oblasti Azije do kojih Evropljani nisu mogli ili nisu htjeli doći, i Osmanska Imperija.” Za razliku od drugih, Osmanska Imperija posjedovala je toliko željenu teritoriju da je njen ostanak nezavisnom u 1900. pravo čudo. Ona se nalazila na životno važnim trgovačkim putevima, u njoj su se nalazili najvažniji kršćanski grobovi i spomenici, za tržišta bilo kojeg imperijalnog gospodara posjedovala je ozbiljne potencijale kao proizvođač poljoprivrednih proizvoda i drugih sirovina. Nije pitanje zašto su Osmanlije ekonomski i vojno nazadovale. Pitanje je kako su Osmanlije tako dugo mogle ostati na nogama. Jedan od najvažnijih faktora njene dugovječnosti leži u činjenici da je Osmanska Država, kao istinska multikulturalna imperija, poštivala vjerski i etnički identitet svakog naroda i nije preduzimala ništa da im natura neki drugi identitet, bilo da se radi o nemuslimanskom ili muslimanskom narodu: Za vrijeme vladavine Osmanlija nije nestao nijedan historijski narod kojeg su zatekli i potčinili svojoj vlasti. Tako je ostao narod Fars (Ažem) – Perzijanci, Arap – Arapi, Durz – Druzi, Rum – Grci, Kurd – Kurdi, Gürcü – Djurdistanci (Gruzijci), Tatar – Tatari, Arnaud – Arnauti (Albanci), Bulgar – Bugari, Srp – Srbi, Ungurus – Ugari (Mađari), Bošnjak – Bošnjaci... Oznake za Bošnjake u zvaničnim osmanskim dokumentima su od suštinskog značaja i nepogrešivo identificiraju taj narod, razlikujući ga od sebe samih, tj. Turaka i svih drugih naroda koji su živjeli u Carstvu. Izuzetna multikulturalnost, prijestolnica koja je u pojedinim periodima imala više nemuslimanskih nego muslimanskih stanovnika, nekolonijalni karakter bez kolonija i matice, mogućnost napredovanja u društvu bez obzira na etničko ili neko drugo porijeklo, ekonomski status ili nešto drugo, nenacionalni karakter, činilo je Osmansku Državu jedinstvenom u svom vremenu. Što se tiče nenacionalnog karaktera, to podrazumijeva da nije bila “turska” država: Sažeto, država nije bila turska nego islamska imperija. Iako su zapadnjaci, počevši od krstaških ratova, Anadoliju, Tursku i njene borce nazvali “turskim” u osmanskim hronikama, Anadolija i Rumelija se prije spominju kao Memalık-i Islam, kasnije kao Memalık-i Osman. I ime države jeste Devlet-i Ali Osman. Najzad, sredinom 19. stoljeća, u okviru ponuđenih reformi usmjerenih na formiranje jednog osmanskog naroda, slobode koje su priznate narodima (zajednicama) na vjerskom i socijalnom planu ovaj su put detaljnije određene.   

U takvoj jednoj državi isticanje nekog etničkog, nacionalnog u nekom segmentu postaje vrlo opasno jer može izazvati reakcije kod desetina drugih naroda da zahtijevaju isto. To znači kraj takve države. Kod takvih država etničko, odnosno nacionalno nema nikakvu važnost, jer u suprotnom ne bi ni mogla da bude takva.

Da bi ovaj oblik multikulturalnosti bio jasniji i da bi se jasnije razlikovao od drugih oblika, možemo navesti primjer Bosne i Hercegovine. BiH nije multikulturna država u ovom istinskom svijetlu. Ona je multietnička i multikonfesionalna na način da je etničko izrazito važno. Ona je država svojih konstitutivnih naroda i sve u njoj uobličeno je prema konstitutivnim narodima, od Ustava do nižih nivoa. Za rješavanje svakog važnijeg pitanja potrebna je saglasnost konstitutivnih naroda. Najveća opasnost za ovakvu državu jeste kad jedan narod traži dominaciju i izaziva reakciju drugih naroda.

Još jedan oblik gdje nacionalno nije poželjno jesu današnje nacionalne države nastale od pripadnika različitih naroda. Tipični primjeri jesu Sjedinjene Američke Države i Republika Turska. Kod njih postoji nacionalni nadidentitet, američki i turski, ali postoje i podidentiteti naroda od kojih su nastale.

SAD su naseljavali oni koji su uglavnom iz evropskih kršćanskih zemalja dolazili dobrovoljno, u potrazi za boljim životom. Bol i patnju su doživjeli domoroci, američki Indijanci. Značajan dio stanovništva Republike Turske na njenu teritoriju došao je u bolu i patnji, jer su pod progonima i pritiscima prognani od Krima do Bosne i došli da na njenom teritoriju nastave život. SAD su postale kršćanska država s heterogenim kršćanskim stanovništvom, koje vodi porijeklo pretežno iz evropskih zemalja. Turska je postala muslimanska zemlja čiji dio stanovništvo vodi porijeklo iz različitih zemalja koje su bile pod osmanskom vlašću.

Kada u takvim državama neka grupa počne da ističe svoj “podidentitet”, na osnovu toga počne zahtijevati svoja nacionalna prava, to izaziva reakcije onih s drugim podidentitetima i dolazi do različitih sukobljavanja i nesporazuma i na taj način do slabljenja jedinstva države.

U Bosni i Hercegovini postoji dio bošnjačkih intelektualaca koji je uvijek spreman da ističe kako u Republici Türkiye treba nekome dati neka etnička prava, naprimjer pravo na jezik ili neki drugi vid autonomije Kurdima, ali ne ističu šta to znači za druge državljane Republike Türkiye koji imaju drugačije etničko porijeklo. Kada bi i ti drugi počeli zahtijevati isto za sebe, Republika Türkiye došla bi u velike poteškoće. Kada bi jedna grupa u SAD-u ističući svoj “podidentitet” tražila neku svoju etničku autonomiju, jezičku, obrazovnu ili neku drugu, naprimjer oni koji su porijeklom Hispanoamerikanci, SAD bi došle u velike neprilike jer bi i drugi imalo pravo to tražiti. Naravno, onima koji u Bosni i Hercegovini pričaju da bi u Republici Türkiye jednoj grupi trebalo dati neka etnička prava ne pada napamet da nešto takvo izjavljuju za, naprimjer, građane SAD-a hispanoameričkog ili nekog drugog podidentiteta, da spomenemo samo one po poznatijim četvrtima, italijanskog, kineskog, irskog ili nekog drugog, ili da tamo u SAD-u gdje sada ima Bošnjaka u većem broju traže za njih neka posebna prava. Zašto se u slučaju Republike Türkiye ponašaju drugačije, to oni znaju. Ako je zbog neznanja šta se time uzrokuje, imaju priliku da saznaju. Ako su svjesni šta time uzrokuju, onda se radi o čistoj zlonamjernosti. Ne bi trebali da zadiru u takva pitanja i da isticanjem “podidentiteta” naspram nacionalnih “nadidentiteta” izazivaju probleme u navedenim državama.

Kao što se vidi, najopasniji oblik predstavlja isticanje nacionalnog u istinskim multikulturalnim državama kakva je bila Osmanska Država, gdje nacionalno uopće nije bilo bitno, ni u obliku nacionalnog identiteta, ni “nadidentiteta” ili “podidentiteta”. Za svaku državu bune se opasne, ali za državu poput Osmanske među najopasnijim jesu bune koje imaju nacionalni karakter, kakav se pridaje buni Husein-kapetana Gradaščevića.

Bošnjaci nisu imali niti jedan razlog da budu nezadovoljni svojim položajem u Osmanskoj Državi. U odnosu na veće narode, imali su mnogo više svojih predstavnika u vrhu vlasti nego bi ih po brojnosti zapadalo. Ako se uzmu veliki veziri kao pripadnici određenih etničkih grupa, treba najprije spomenuti da su kod Turaka u predosmanskom razdoblju svi veliki veziri bili Turci. Osmanski period može se podijeliti na tri razdoblja:

- Doba uspona Osmanske Države od 1453. do 1611, u kojem su dominirali veliki veziri bošnjačkog porijekla;

- Period od 1611. do 1794, u kojem su dominirali veliki veziri albanskog porijekla;

- Period od 1794. do 1922, u kojem su dominirali veliki veziri turskog porijekla.

Na vrhuncu Osmanske države, u vrijeme sultana Sulejmana Zakonodavca, ni jedan vezir nije bio Turčin. Također: “Bošnjaci i drugi na islam obraćeni narodi nisu izgubili nacionalni identitet. Mogli su se slobodno iskazivati... Njihov položaj među crkvama (pravoslavnom i katoličkom, op. a.) je učvršćen... Uvažavane su riječi njihovih vezira i velikih vezira.”

Ako se za neku pobunu muslimana tvrdi da je imala nacionalni karakter, mora se utvrditi šta je nacionalno značilo u islamskoj državi, kako su se generalno muslimani odnosili prema tom pitanju. To bi bila osnova od koje se polazi u analizi pobune muslimana u islamskoj državi. Bez uvažavanja ovih elemenata, analiza takve pobune bit će nedovoljna. Tu nikakvu ulogu ne igra to da li je neki autor i sam vjernik, ateista, da li slijedi ovakvu ili onakvu ideologiju. Takav pristup jednostavno je neizbježan. S obzirom na to da se buni Husein-kapetana Gradaščevića daje nacionalni značaj, odnosno karakter borbe za nacionalno pitanje, najprije treba objasniti kakav je bio odnos Osmanske Države, protiv koje su se pobunili prema različitim etničkim identitetima, a time i prema Bošnjacima kao narodu. Treba uzeti u obzir kako je takav odnos prema etničkom utjecao na svijest tadašnjeg bošnjačkog naroda o važnosti etničkog identiteta i da li je ta etnička, odnosno nacionalna svijest bila dovoljno raširena među tadašnjim bošnjačkim narodom da bi ga usmjerila na ostvarenje nacionalnih ciljeva i borbu protiv Osmanske Države čiji su dio bili. Bez toga je nemoguće razumjeti bunu Husein-kapetana Gradaščevića i njenu eventualnu nacionalnu dimenziju.

Stav Osmanlija prema etničkom zasnivao se prvenstveno na vjerskim osnovama, to jest odnosom islama prema ovom pitanju. Za analizu ovog odnosa najvažniji su Kur’an i hadis, odnosno praksa Muhameda, a. s, kao osnovni izvori islamskog prava i svih drugih stavova prema različitim društvenim pojavama. Osmanski vladari, a i drugi službenici Carstva bili su veoma obrazovani, što je načelno određivalo njihove stavove i prema etničkom pitanju, to jest postojanju različitih etničkih grupa općenito, a i konkretnih grupa pod njihovom vlašću. Kur’an ne posvećuje posebnu pažnju etničkom identitetu pojedinih naroda. Samo postojanje pojedinih naroda, odnosno svrha njihovog postojanja izražava se na sljedeći način: “O, ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji...”

Ovim ajetom svrha stvaranja različitih naroda jeste “da biste se bolje upoznali”. Dakle, nikakvo isticanje pojedinih naroda zbog njihovog etničkog identiteta, nikakvo pridavanje važnosti etničkoj komponenti. Ovaj ajet određuje i da nema izabranih naroda.

Definiranje pozitivnog nacionalizma koji podrazumijeva ljubav za svoj rod, odnosno narod, i negativnog nacionalizma, odnosno šovinizma, koji podrazumijeva umanjivanje vrijednosti drugog i napade na njega, izvršeno je na sljedeći način: “Božiji poslanik (Muhamed, a. s.) je upitan: 'Da li je ljubav prema svom narodu nacionalizam/rasizam?' Božiji poslanik je ovako odgovorio: 'Ne, međutim, ako neko pomaže svom narodu u činjenju nasilja, onda je to nacionalizam/rasizam.'”

U predislamsko doba kod pojedinca odnos prema svom plemenu/narodu imao je primat i bio je najvažniji u odnosu prema drugima. Međutim, kod onih koji su prihvatili islam i koji su time prihvatili i gore navedene kur’anske ajete i hadise došlo je do promjene: “Islam primat ne daje plemenskom (nacionalističkom) jedinstvu nad muslimanskim jedinstvom. (Kur’an 28:15 i 49:13), jer nacionalizam pogrešno vodi ljude da pomažu svojoj vlastitoj naciji u borbi za nepravednu stvar... Otuda ni jedan musliman ne bi trebao potcijeniti drugog muslimana po bilo kojem osnovu, čak kada je u pitanju i idžtihad, samo na osnovu etničke pripadnosti.” Dolaskom islama odmah je došlo do potiskivanja individualnog identiteta i davanja prednosti pripadanja cjelokupnom “ummetu”– zajednici, nad pripadanjem pojedinom plemenu ili narodu: “Nakon prihvatanja islama od pojedinca se više nije očekivalo da žrtvuje svoj život i sve što mu pripada za čast, ugled i sigurnost svog plemena; on se više nije vladao po plemenskim zakonima i običajima. Umjesto toga, njegovim životom dominira ideja o jednoći Allaha i poslanstvu Muhameda (neka je mir i spas na njega!). On sada ima nove vrijednosti i zakone po kojima upravlja svoj život; muslimani su pozvani da žive iznad predodređenog plemenskog identiteta.”

Samo imenovanje Osmanske Države pokazuje njen osnovni karakter, a to je da etničko nije bilo važno. Ona ni u svom nazivu nije imala tursku odrednicu. Kao i kod svih drugih muslimanskih naroda u odnosu na etničko, prednost je davana vjerskom.      

Što se tiče Bošnjaka, o tome nam nekada poznati muslimanski javni radnik Osman Nuri-beg Firdus kaže: “Biti u isto vrijeme musliman i osjećati se nacionalno to nije moguće. Islam je preči od narodnosti.”

Stjepan Radić 1921. godine u osnovi pravilno donosi zaključak u vezi osjećaja i stavova vjerujućih muslimana: “Onaj pojam da islam ubija narodnost nastao je od toga što mi nemamo ni pojma o neodoljivom uplivu islama u praktični život, tako da svi muslimani sačinjavaju jedno bratstvo, jednu višu etničku cjelinu, koju mi kršćani nastojimo postići tek razvojem i međusobnim zbližavanjem pojedinih naroda.”     

Šta je onda predstavljalo isticanje bošnjaštva u pobuni Husein-kapetana Gradaščevića u islamskoj državi u kojoj nacionalno nije bilo važno ni za mnogobrojnije narode poput Arapa, koji su u svjetskoj historiji odigrali mnogo zapaženije uloge od Bošnjaka?

O situaciji velikih muslimanskih naroda početkom 20. stoljeća piše Hans Kohn sljedeće: “Samo prije dvadeset pet godina, Turci, Arabljani i Egipćani su sebe, na prvom mjestu, opisivali kao muhamedance. Oni još nisu bili etničkih određenja, ili su im pridavali samo drugorazredni značaj.”

Ustvari, treba istaći da je situacija bila obrnuta. Osmanska Država primala je utjecaj ovih velikih naroda: Ovi narodi su izvršili ogroman utjecaj na čitavu državu. To pokazuje značajan broj riječi koje su se upotrebljavale u tursko-osmanskom jeziku, pogotovo u islamskom kontekstu i u nazivima državnih institucija, ali i u svakodnevnom govoru običnih ljudi. Treba podsjetiti da je na primjer Mesnevija, svjetski poznato književno djelo Dželaluddina Rumija Mevlane, napisana na perzijskom jeziku. Namik Kemal, s čijom mišlju historičari označavaju početke formiranja modernog turskog identiteta, sažeto je konstatirao: “Historija svjedoči da, uprkos određenim razlikama koje su se pojavile među muslimanskim narodima, svi su uspjeli sačuvati svoje nacionalne identitete.”

Da li neko od bošnjačkih historičara može tvrditi da su Bošnjaci početkom 19. stoljeća bili nacionalno “svjesniji”i usmjereniji od Turaka, Arabljana i Egipćana početkom 20. stoljeća i da nisu etničkom pridavali “samo drugorazredni značaj”?

Bili su vjerovatno više svjesniji svog etniciteta zbog susjedne Srbije i Hrvatske i njihovog ulaska u fazu nacionalizma. Međutim, Bošnjaci muslimani u Bosni u vrijeme Husein-kapetanove bune zaista vjeruju u islam, a time i njegovo davanje prednosti ummetu u odnosu na etničko.

Možda je Husein-kapetan Gradaščević lično i imao posebno izražen bošnjački etnički osjećaj koji je bio jači od vjerskog osjećaja, ali Bošnjaci zasigurno nisu. Imali su uobičajen etnički osjećaj kao i svi drugi. Znali su ko su i šta su odvajkada, voljeli su svoj jezik i kulturu. Međutim, ako je drugim muslimanskim narodima u tom periodu u pitanju samoidentifikacije vjersko bilo značajnije od etničkog, bilo je i Bošnjacima kao narodu.

Ako se za primjer uzme Mostar i analiziraju događaji pola stoljeća nakon bune Husein-kapetana Gradaščevića, također se vidi da su i lokalni upravljači i bošnjački narod imali prvenstveno islamski odnos prema tim događajima.

Dolaskom Austro-Ugarske Ali-Fehmi ef. Džabić i njegov pokret za Bošnjake traže vjersko-prosvjetnu autonomiju i žele da na ovom planu održe vezu s osmanskim hilafetom. Oni ne traže nešto što liči na bošnjački nacionalni zahtjev koji bi se zasnivao na takvoj osnovi.

U nesretnim događajima vezanim za mostarskog muftiju Mustafu Sidkija Karabega oni koji su zagovarali oružani otpor protiv Austro-Ugarske tražeći podršku od mostarskog naroda isticali su vjerske, a ne nacionalne argumente. Vođe otpora vršile su ovakvu agitaciju: “Pri ovome su se služili ajetima, hadisima, navodeći također i razne događaje iz starije i novije povijesti islamske... Sarajevski ustanici poslali su tih dana jednog čovjeka, kome je bio glavni zadatak da svojim stalnim govorima buni svijet i potiče ga na borbu. Kada je ovaj stigao u Mostar, počeo je odmah po svim mostarskim džamijama držati predavanja, u kojima je stalno pomoću ajeta, hadisa i raznih momenata iz islamske prošlosti dokazivao dužnost rata.”

Dakle, pola stoljeća nakon bune Husein-kapetana u Sarajevu i Mostaru veza s narodom i podrška od njega traži se isključivo na vjerskoj osnovi. Ovo pokazuje da buna Husein-kapetana Gradaščevića nije mogla imati nacionalni značaj, niti joj je bošnjački narod takav značaj davao. Vezano za bunu Husein-kapetana Gradaščević kao borbu za bošnjačko nacionalno pitanje, rado se ističe jedan primjer: “Već je u legendu ušao dijalog Zmaja od Bosne i osmanskog beglerbega: - Nema više Bosne, a neće biti ni Bošnjaka, Huseine, gineš za državu koja nikada nije ni postojala, niti će. – Ima Bosne, beglerbeže, i Bošnjaka u njoj, bili su prije vas i ako Bog da bit će i poslije vas.”

Ovo je napisano i ponavlja se kao nekakva zluradost beglerbega u pogledu Bošnjaka. Međutim, beglerbegova tvrdnja je zasnovana upravo na nevažnosti etničkog u islamskoj Osmanskoj Državi. Nisu bili važni ni Bošnjaci, ni Albanci, ni Čerkezi, ni Pomaci, ni Arapi, a ni ostali. Bili su važni podanici islamske Osmanske Države, ko su da su. Beglerbeg je vjerovao da će islamska Osmanska Država još dugo trajati. Osmanska Država nikada nije protiv Bošnjaka kao naroda vodila neke posebne akcije. Akcije protiv Bošnjaka vršene su u vrijeme njihovih pobuna, kao što su vršene protiv bilo kojeg drugog naroda ili skupine koja je vršila pobunu protiv države. Bošnjaci su uvijek dobro kotirali u Osmanskoj Državi, imenovani su na najviše položaje i dobivali priliku ne samo da upravljaju Bosnom, već da kao veliki veziri upravljaju islamskom državom na tri kontinenta.

Nakon poraza Husein-kapetan Gradaščević bježi svojim saveznicima u Austriju. To je vjerovatno i najjadniji potez mladog kapetana. Bježati od sultana koji je i kalifa, od šejhul islama koji je vrhovni vjerski autoritet, bježati od muslimana pod austrijsku vlast, pod vlast onih koji su nakon Bečkog rata počinili prvi zabilježeni genocid nad Bošnjacima, zasigurno nije za bilo kakvu pohvalu. U vezi sa spomenutim prvim genocidom nad Bošnjacima, Muharem Omerdić ističe sljedeće: “Ova kolektivna tragedija muslimana zbila se u toku i neposredno nakon tursko-austrijskog rata poznatog pod imenom 'Bečki rat'. Svi oni muslimani koji se s navedenog područja nisu uspjeli povući bili su nemilosrdno istrijebljeni ili pokatolčeni. Svi tragovi islamske kulture bezobzirno i sustavno bili su uklonjeni.” Nezadovoljan boravkom u Austriji, Husein-kapetan je od sultana tražio oprost, a sultan mu je oprostio: “Husein-kapetan, koji se sklonio u Austriju, tamo nije našao život koji je želio i izvinivši se Istanbulu zatražio je oprost. Sultan Mahmud II je na sadrazamov zahtjev prihvatio izvinjenje. Sultan je poslavši ferman beogradskom muhafizu oprostio Husein-kapetanu, naredio da mu se, dok se nalazio u Austriji, to saopći i da se izvrši nadzor nad njegovim dolaskom u Istanbul.”

Ovdje se neizbježno postavlja pitanje kako se najvećom nacionalnom vrijednošću u smislu borbe za Bosnu i Bošnjake može predstavljati buna radi koje je vođa bune tražio oprost i dozvolu za povratak od vladara države protiv koje se bunio?

Graditelji predstave o Husein-kapetanu Gradaščeviću svakako bi trebali dati odgovor na ova pitanja.      

(Nastavit će se)