U subotu, 15. jula 2023, obilježena je sedma godišnjica pokušaja državnog udara u Republici Türkiye. Zapravo, cijela prošla sedmica protekla je u podsjećanju na sudbonosnu noć 15. jula 2016. godine, koju je nemoguće zaboraviti. Glavna tema tih podsjećanja i komemorativnih govora bila je “da se ne zaboravi i da se ne dozvoli nikom da to sjećanje izbriše”.
Predsjednik Türkiye Recep Tayyip Erdoğan u svom govoru na programu obilježavanja Dana demokratije i nacionalnog jedinstva, kako je 15. juli zvanično nazvan, citirao je prvog predsjednika Bosne i Hercegovine Aliju Izetbegovića “Zaboravljeni genocid će se ponoviti” i pjesnika Mehmeta Akifa Ersoya, koji je upozorio da će se “historija ponoviti za one koji ne izvuku lekciju”.
Savremenici tog, malo je reći historijskog događaja, kojima je taj datum postao dio lične historije, svakako ga neće zaboraviti. No, ne treba živjeti u iluziji da ne postoje snage koje bi željele da se taj datum zaboravi i izbriše.
“Zabilježili smo ko je gdje stajao te historijske noći kada je odlučnost nacije spasila nezavisnost nacije. Kako što znamo, FETÖ izdajnike neizbrisivo smo zabilježili u sjećanju žarišta koja su podržavala izdajnike. Nismo zaboravili i nećemo zaboraviti one zlobne ruke koje su aplaudirale izdajnicima dok je narod po cijenu života odolijevao puču, kukavice koje su se nagodile s pučistima i pobjegle između tenkova, niti jadnike koji su nazdravljali ubicama djece od samo 15-16 godina”, rekao je predsjednik Erdoğan tom prilikom.
Mnogi se mogu prepoznati u tim riječima. Pri tome ne mislim samo na Kemala Kılıçdaroğlua, predsjednika najveće opozicione Republikanske narodne partije (CHP), koji je osim te reference na bijeg između tenkova s istanbulskog aerodroma kasnije u govoru imenovan, nego naprimjer i na gradonačelnika Istanbula i suprugu mu, koji su tvitovali praktičnu podršku puču iz inostranstva.
Kako godine prolaze, optika kojom se posmatra 15. juli 2016. postaje oštrija i u tom procesu smisao događaja jasniji. Prošle godine sam napisao da “svako sjećanje / razmišljanje na temu 15. jula neizostavno vodi do misli o mogućim posljedicama da je najbrutalniji teroristički napad na Türkiye uspio. One su nesagledive. Ono što se između ostalog “zaboravlja” na Zapadu (a opozicija pokušava da ignorira) je da to nije bio vojni puč kakvi su bili 1960, 1971, 1980 i 1997, u kojima je “samo” smjenjivana civilna vlast i poslije kojih su se političke “korekcije” prema želji Zapada dešavale, ali je teritorijalni integritet ostajao netaknut. Ne, ovo je bila egzistencijalna opasnost za Türkiye, koja se ne može precijeniti.
Ove godine sve se češće za 15. juli 2016. koristi riječ “invazija”. Upotrijebio ju je i predsjednik Erdoğan. Više puta. Činjenica je da se taj događaj ne može uokviriti u samo jednu riječ, jer to jeste bio i pokušaj puča i izdaja i teroristički napad i invazija.
S druge strane puču, izdaji, terorističkom napadu i invaziji suprotstavio se goloruki narod “naoružan” samo zastavama i, kako reče predsjednik, napisao “veliki ep koji će se pričati s koljena na koljeno, sa slavom, čašću i ponosom kao narod. Napisali smo ovo zajedno. Izjavili smo cijelom svijetu da se nacionalna volja ne može pokleknuti pred tenkovima, artiljerijom, puškama i avionima koji bacaju bombe na civile. Vrlo jasno smo podsjetili osvajače i njihove pijune da je Türkiye neosvojiva. Kao nacija, pokazali smo cijelom svijetu kako da ustanemo, kako da budemo ujedinjeni, kako da postanemo jedno srce. Pokazali smo kako ljudi svih uzrasta, iz svih grupa i svih političkih stavova mogu da se okupe preko noći kada je u pitanju njihova nezavisnost. 15. juli je naša čast, naše dostojanstvo, naša medalja časti. 15. juli je deklaracija narodne volje, proglašenje nezavisnosti.”
Da, sa (svega) sedam godina historijske distance se može vidjeti da je 15. juli prelomni trenutak novije turske historije, trenutak koji je oblikovao budućnost Türkiye i poslije koga su uslijedile ogromne promjene kako na unutrašnjem, tako na spoljašnjem planu. Burhanettin Duran argumentovano piše da je 15. juli kamen temeljac vijeka Türkiye: “Rezultirajuća transformacija nije bila ograničena na suzbijanje FETÖ-ove države u sjeni i privođenje pravdi zavjerenika. To je također podrazumijevalo usvajanje predsjedničkog sistema i ohrabrilo Türkiye da vodi aktivniju nacionalnu sigurnost i vanjsku politiku. S tim u vezi, zemlja je došla da definiše nezavisnost i suverenitet na novi način. To što se Türkiye uključila u Siriju, Libiju i Karabah tek nakon pokušaja državnog udara 15. jula nije bila puka slučajnost. Zaista, vizija „Vijek Türkiye“ i ideal osovine Türkiye također odražavaju taj duh.
„Oni koji ne razumiju duh 15. jula ne mogu razumjeti Çanakkale, Sakarya i Dumlupınar (Sakarya i Dumlupınar su bile odlučujuće bitke u ratu za nezavisnost, op. a.). Oni koji ne razumiju duh 15. jula ne mogu razumjeti ljubav prema nezavisnosti u kodu naše nacije. Oni koji ne mogu da shvate 15. juli ne mogu da shvate značenje stiha 'Nezavisnost mog naroda koji obožava Pravo i Istinu.' Oni koji ne mogu razumjeti 15. juli ne mogu razumjeti sinove ove nacije koji su u prvim satima pokušaja puča poput poplave krenulı iz anadolskih gradova u Ankaru govoreći: 'Taj koji bombarduje Ankaru ne može biti jedan od nas.' Oni koji ne mogu razumjeti 15. juli,ne mogu razumjeti naše majke koje govore: 'Neka Allah ne naudi državi i narodu.' Oni koji ne mogu razumjeti 15. juli ne mogu razumjeti plemeniti stav ovog naroda koji ne zahvaljuje pljačkašu, šakalu, hunti. Oni koji ne mogu razumjeti 15. juli ne mogu shvatiti da svoje postojanje dugujemo našim šehidima i veteranima”, rekao je o duhu 15. jula predsjednik Erdoğan.
Osim manjinskog segmenta turskog društva koji odbija da razumije duh 15. jula, zapadni svijet ne razumije, ne pokušava da razumije i odbija da razumije. Možda je razumljivo da neće da se podsjeća (prljave) uloge u svemu tome. No, ako ćemo o sjećanju, Haşmet Babaoğlu u kolumni od 13. jula u Sabahu podsjeća na riječi koje je napisao mnogo ranije: “Dovoljna je samo jedna riječ za mjesto NATO-a u pokušaju državnog udara 15. jula i njegovu neposrednu reakciju. Pišem tu riječ velikim slovima: GAĐENJE.
Veza FETÖ i NATO-a još uvijek nije dovoljno javno objavljena. Ali mnoge stvari koje znamo, počev od korištenja zračne baze Incirlik te noći do NATO baza koje su utočište za odbjegle članove FETO-a, dovoljno je da shvatimo ovu sramotu.” Dalje u tekstu podsjeća kako su tadašnji komandant američke centralne komande (CENTCOM) Joseph Votel i direktor američke nacionalne obavještajne službe James R. Clapper kukali kada su njima bliski oficiri i/ili obavještajci pali u post-15. juli čistkama.
Ovdje valja ponoviti Duranovu rečenicu: “To što se Türkiye uključila u Siriju, Libiju i Karabah tek nakon pokušaja državnog udara 15. jula nije bila puka slučajnost.” To potvrđuje u prvom intervjuu nakon penzionisanja generalpukovnik Zekai Aksakallı, nesporni heroj 15. jula 2016, koji je spriječio da pučista Semih Terzi osvoji Komandu specijalnih snaga, naredivši legendarnom šehidu Ömeru Halisdemiru da ga ubije, što je promijenilo tok događaja. “Po mom mišljenju, NATO je odugovlačio i ometao razvoj turske vojske prema zahtjevima vremena”, jedan je od blažih stavova iz tog intervjua.
Razvoj događaja nakon 15. jula 2016. godine, kako na unutrašnjem, tako na spoljnopolitičkom planu, zapravo pokazuje da je to bio katarzičan i oslobađajući događaj. Zato Erdoğanove riječi: “15. juli je deklaracija narodne volje, proglašenje nezavisnosti” rezoniraju istinitošću.
“Autonomna vanjska politika koju je Türkiye vodila nakon otpora 15. jula utjelovljuje volju turskog naroda na rubu 'Vijeka Türkiye'. Tako je naša zemlja postala jedna od rijetkih srednjih sila s globalnim utjecajem. Tvrdio bih da svako ko taj otpor ne vidi kao odlučujući trenutak neće moći dobiti podršku turskog naroda u narednim decenijama”, piše Duran.
Ističući da niko neće moći da okalja otpor od 15. jula 2016. godine, predsjednik Erdoğan je rekao: “Nepažljivi ljudi koji su klevetali 15. juli kao 'kontrolisani državni udar' nisu kadri da izmjere mudrost naše nacije, koja je stavljena na kušnju i položila test svojim životima. Ni mi ni naša nacija nećemo dozvoliti da se 15. juli razvodni. Sve dok postoji Türkiye, naš ep od 15. jula nastavit će se prenositi kao pobjednička pjesma.”
