Očekivano dominantna tema prošle nedjelje u turskim TV pričaonicama bila je predstava “Poziv u drugi vijek”, koju je 3. decembra 2022. izvelo rukovodstvo najveće opozicione partije u Republici Türkiye – Republikanske narodne partije (CHP), o kojoj sam pisao prve utiske u prošlom broju. Priredba je trebala predstaviti CHP viziju za naredno stoljeće, a zapravo je pokazala kompleks inferiornosti u odnosu na Zapad od koje hronično boluju bijeli Turci.
Omanju bombu u medijski prostor bacio je bivši zastupnik CHP-a Mehmet Sevigen tvrdnjom da je američki ambasador u Ankari Jeffrey Flake predložio (naredio?) lideru CHP-a Kemalu Kılıçdaroğluu da uzme za savjetnika Jeremyja Rifkina, te da prezentirana “vizija” nije napisana/konstruirana u samom CHP-u, nego samo data na čitanje. Shodno tome, osim najužeg kruga oko Kılıçdaroğlua, i sam ostatak vrha partije ju je čuo prvi put tada.
ZAVJERE I LAŽNA DEMOKRATIJA U CHP-U
Mehmet Sevigen u periodu između 1992. i 2010. godine bio je zastupnik iz Istanbula u četiri saziva Turskog parlamenta i četiri mjeseca državni ministar (1995–1996) u vladi Tansu Çiller. Bio je jedan od najutjecajnijih ljudi CHP-a u vrijeme kada je partiju vodio Deniz Baykal. Izbačen je iz partije krajem prošle godine, nominalno zbog pojavljivanja na CNN-Türk televiziji – televiziji koju CHP bojkotuje, a ustvari zato što je kritikovao pravac u kome se partija pod Kılıçdaroğluom kreće – “otvorenog namigivanja FETÖ-u i PKK-u” (FETÖ – teroristička organizacija fetulahdžija).
Skoro trideset godina partijskog staža, od čega 20 u samom njenom vrhu, čini Sevigena izvjesnom “crnom kutijom” partije. Nije jedini i nije jedini koji je odstranjen. Ti su renegati dragocjen prozorčić u funkcioniranje CHP-a, prije svega kao autoritarne partije (dok propovijeda “demokratiju”). Bliskost Sevigena s Baykalom, koji je FETÖ zavjerom skinut s pozicije CHP lidera, te svjesnost o toj zavjeri, koja je opet otvorila put (projektu) Kılıçdaroğluu, svakako ga čini neprijatnim svjedokom. Uzgred, da je sklanjanje Baykala “seks” videokasetom FETÖ plot, što je teroristička organizacija uvijek negirala, potvrđeno je nedavno (nehotice?) u intra-FETÖ kavzi na Twitteru od odbjeglog vısokorangıranog fetulahdžije Öndera Aytaça.
No, vratimo se Sevigenu, tvrdnje koje je iznio, bar meni, izgledaju tačnim. Uostalom, samo dan nakon predstave “Poziv u drugi vijek”, kada sam pisao tekst za prošli broj Stava, izrazio sam sumnju u autorstvo.
Kakav je to zaokret za CHP, piše Nedim Şener, kolumnista Hürriyeta: “Na ovom sastanku Kılıçdaroğlu je izjavio da CHP više nije nacionalistički, već globalistički. Kad kažem 'globalista', mislim na 'biti u rukama globalnih moći', a ne 'misliti univerzalno'. To je upravo uloga koju Kılıçdaroğlu igra...”
Burhanettin Duran, kolumnista Sabaha, naziva viziju “koktelom”. Saglasio bih se s karakterizacijom samo ako je umiješani koktel tipa “smuti pa prospi”. “U međuvremenu, prezentacije nisu mogle razjasniti kako rukovodstvo CHP namjerava premostiti jaz između neoliberalne politike i popularnih preporuka, te kako su predstavljale fragmentirane prozore u svoju viziju. Drugim riječima, izgledalo je kao 'koktel'”, piše Duran.
MAGLA O EKONOMSKOM RAZVOJU
Kada je ekonomski model (?) “vizije” u pitanju, sam Kılıçdaroğlu nije u stanju da ga smisleno imenuje. U YouTube emisiji jednog turskog dnevnika, inače medijskog slijepog crijeva u kojem su koncentrirani svi kriptogulenisti i die hard davutoğluovci, upitan da imenuje sistem, Kılıçdaroğlu je izmislio nešto što bi mu možda u budućnosti moglo donijeti Nobela iz ekonomije – ekonomija socijalne mudrosti! “Ne koristite koncept tržišta?”, insistirao je novinar. “Pa možete nazvati tržište društvenim tržištem”, nije se dao Kemal.
Uopšte, cijela ta emisija (od dva sata) je bila smjehotresna. Kılıçdaroğlu je majstor da s mnogo riječi kaže ništa i zamuti inače bistru vodu. Vrhunac je, bar meni, bio kada ga je novinarka upitala zašto su se Jeremy Rifkin i Daron Acemoğlu (ekonomista koga sada svi kriptogulenisti kuju u zvijezde) javili videolinkom umjesto da budu prisutni, Kılıçdaroğlu je odgovorio: “Zaboga, neka naša nacija vidi tehnologiju”, te bez trunke ironije..., stida..., bilo čega, stade da objašnjava kako je fantastično da on i nekoliko hiljada ljudi sjedi u Istanbulu i sluša i gleda prezentaciju Acemoğlua sa sve grafikonima, koji je u Americi! Na potpitanje da li je to (neprisustvo) pomenutih bilo po “dizajnu” priredbe, K. K. je odgovorio potvrdno.
Na stranu da je ta fantastična tehnologija, s kojom su upoznati svi vlasnici mobitela, bila kilava na CHP predstavi. Dok je Rifkin izlagao, emitovanje je nakratko prekinuto, a onda se konekcija ponovo uspostavila. Također nastranu da tehnološki orijentirani CHP nije podijelio slušalice publici, te većina nije mogla pratiti Rifkinovo izlaganje. A na posebnu stranu činjenica da je Gürsel Tekin, Kılıçdaroğluov potpredsjednik razotkrio (nehotice) laž o dizajnu, priznajući da je Rifkin imao neki izgovor da ne dođe (znači da je bio pozvan).
“Vidjet ću se s njim u Njemačkoj, inšallah”, reče Kılıçdaroğlu u emisiji. Na pitanje kada i gdje, reče da ne zna, “Rifkin još planira”. Što je sa svim do sada navedenim fenomenalna ilustracija odnosa.
“Da bude jasno, glavna opoziciona stranka već neko vrijeme pokušava da se transformiše, postajući neka vrsta koktela diskursa, vizija i političkih prijedloga različitim društvenim grupama. Naprimjer, CHP ne može reći ništa progresivno o jednakosti prihoda iz straha da će otuđiti strane investitore i veliki biznis. Shodno tome, ne uspijeva dati nove i ambiciozne političke prijedloge za narod”, piše Burhanettin Duran.
SKUPINA POLITIČKIH PATULJAKA
Riječ koktel može se zamijeniti haosom. Prije svega u glavama. “Poziv u drugi vijek” šou ne može se posmatrati van konteksta drugog (putujućeg) cirkusa i također dominantne teme – stola za šestoro – odnosno proširenog Nacionalnog saveza, koji je okupio CHP, Dobru partiju (İP) i Saadet partiju (SP) za isti sto s Demokratskom partijom (DP) i mikropartijama AKP renegata: Partiju budućnosti (GP) i Partiju demokratije i napretka (DEVA). Sedam mjeseci prije izbora i bezbrojnih okupljanja u dvije runde ova skupina političkih patuljaka nije se uspjela dogovoriti oko zajedničkog kandidata. Babacan (Deva) kaže da će, kada se dogovore, iz “dimnjaka pokuljati bijeli dim”, ostavivši “analitičarima” da mozgaju šta mu znači ta referenca na vatikanski izbor pape.
Međutim, neobično, ali istinito, dogovorili su se o amendiranju Ustava! Prijedlog koji su predstavili krajem prošlog mjeseca odražava pomenuti haos u glavama. Mantra opozicije od prelaska na predsjednički sistem jeste da Türkiye treba “ojačani parlamentarni sistem”. Šta to tačno znači, nikad nije smisleno definirano, a u prijedlogu je još manje jasno.
Naime, kako predviđaju, lumeni predsjednik države će se i dalje birati neposredno i za izbor (u prvom krugu) će biti potrebno da osvoji 50 posto plus jedan glas. Međutim, uloga predsjednika će, kažu, biti simbolična. Primjećujete li šizofreniju? Kako uloga nekoga ko osvoji više glasova od bilo koje partije, jer trenutno nema partije koja može osvojiti polovinu glasova, može biti “simbolična”? Može, samo u glavama politikanata.
Svjesni da ne mogu narodu ukinuti neposredan izbor predsjednika – demokratska tekovina Partije pravde i razvoja (AKP) – izmišljaju sistem koji ne postoji nigdje u svijetu. Baš kao “ekonomija socijalne mudrosti”.
“Pokušaj vezivanja ruku predsjedniku kojeg je narod izabrao je dinamit podmetnut u funkcioniranje države. To je zamka. To je priprema terena za sukob između predsjednika kojeg bira narod i parlamenta”, piše Hüseyin Gülerce za dnevnik Star. Da, ako se prijedlog uzme ozbiljno.
Ozbiljnost narednih izbora u Republici Türkiye neupitna je i Bidenova prijetnja iz 2019. godine da Erdoğana treba zbaciti “ne pučem, nego izborima” lebdi nad njima. No, opozicija koju bi on da “pomogne” zvuči kao raštimovani orkestar kojem su podijeljene različite partiture. Racionalno gledano, jasna vizija (i prethodna postignuća) morala bi donijeti pobjedu.
