Sastanak predsjednika Republike Türkiye Recepa Tayyipa Erdoğana s predsjednikom Azerbejdžana Ilhamom Aliyevim u ponedjeljak 25. septembra osim daljeg unapređenja inače izuzetno dobrih odnosa “jednog naroda, dvije države” sadrži mnogo simbolike. Prije svega time što je održan u azerbejdžanskoj eksklavi Nahičivan, a zatim po tajmingu, neposredno nakon uspješne protuterorističke operacije Azerbejdžana u Karabahu, regionu koji je vraćen od Armenije i koji je prošle sedmice očišćen od armenskih separatista.

Osim polaganja kamena temeljca za plinovod Iğdir (istočna Türkiye) – Sederek (sjeverozapadni Nahičivan), potpisana su tri sporazuma između Azerbejdžana i Türkiye. Potpisan je protokol o projektu izgradnje željezničke pruge Kars – Nahičivan, zatim ugovor o izgradnji stambenih zgrada, osnovnih škola, vrtića i kulturnih centara u pokrajini Kahramanmaraş u Republici Türkiye, te sporazum o nastavku dosadašnje saradnje u oblasti električne energije.

Potreba za plinovodom Iğdir – Nahičivan u neku je ruku ilustracija kompleksnosti odnosa i politika blokade južnog Kavkaza. Nahičivan, eksklava Azerbejdžana, okružen Armenijom na sjeveru i istoku, s granicom prema Türkiye na zapadu i Iranom na jugu bio je petnaest godina (1992–2007), kako je podsjetio predsjednik Aliyev, bez prirodnog plina. To je donekle ublaženo plinovodom iz Irana, što samo pokazuje apsurd – zemlja prebogata ovim resursom bila je primorana da snabdijeva svoju eksklavu plinom susjedne i ne uvijek jako prijateljski nastrojene zemlje.

Istovremeno, to je ilustracija koliko su promjene, mada ponekad na terenu nagle, brze i dramatične, kao prilikom drugog rata u Nagorno Karabahu 2020. godine i/ili prošlosedmične antiterorističke operacije, u suštini, kada su prepuštene diplomatiji, spore. Naime, plinovod je usmeno dogovoren između dva predsjednika u februaru 2020. godine, dakle prije drugog rata u Nagorno-Karabahu, koji je okončan novembra iste godine. Protokol o izgradnji plinovoda potpisan je u decembra 2020. Tadašnji turski ministar energetike i prirodnih resursa Fatih Dönmez tom je prilikom između ostalog rekao: “Plinom, koji će se u region isporučivati preko Iğdira, jedna od rana nanesenih okupacijom Karabaha bit će zaliječena. Tako će Nahičivan biti siguran kao i prije okupacije Karabaha.”

Danas nema više okupacije Karabaha, ali ne treba zadržavati dah da će Armenija prestati da igra ulogu “koske u grlu”. Uostalom, jedna od neispunjenih tačaka tripartitne deklaracije kojom je uspostavljeno primirje 9. decembra 2020. godine, a koju su potpisali Azerbejdžan, Armenija i Rusija, upravo govori o deblokadi: “Sve ekonomske i saobraćajne veze u regionu bit će deblokirane. Republika Armenija garantuje sigurnost transportnih veza između zapadnih regiona Republike Azerbejdžan i Autonomne Republike Nahičivan kako bi se osiguralo nesmetano kretanje lica, vozila i tereta u oba smjera. Služba granične straže ruske Federalne službe sigurnosti odgovorna je za nadzor transportnih veza. Prema dogovoru između strana, bit će izgrađene nove saobraćajne veze za povezivanje Nahičivanske Autonomne Republike i zapadnih regiona Azerbejdžana.”

Kao što to nije ispunjeno, tako ni povlačenje 10.000 armenskih vojnika iz Karabaha nije ispunjeno, a napori Azerbejdžana da integriše oslobođene teritorije konstantno su sabotirani terorističkim aktivnostima.

Licemjerje zapadnih političara i medija opet eksponirano u punom svjetlu. Čak i kada su navodili činjenicu da se antiteroristička akcija provodi na teritoriji Azerbejdžana, pa je samim tim unutrašnje pitanje te zemlje, teško bi prosječan konzument vijesti došao do takvog zaključka. To se gađa izrazima poput “etničko čišćenje”, “ofanziva”, “genocid” (najčešće citiranjem Armenaca), a nedostatak činjenica i bazične objektivnosti nadoknađuje se emotivnim loženjem.

Azerbejdžan je imao sve razloge – legalne, sigurnosne i političke – da okonča postojanje “SAO Artsakha”, tzv. republike koju ni matica Armenija nije priznavala.

Ako trideset godina nije bilo dovoljno da se provede rezolucija Savjeta sigurnosti Ujedinjenih nacija 822. iz 1993. godine, kojom se zahtijeva bezuslovno povlačenje svih okupacionih snaga s teritorije Azerbejdžana, zahtjev koji je ponovljen u rezolucijama 853, 874 i 884, nada je bila da će tri godine pregovora, nakon armenskog poraza novembra 2020. godine, omogućiti mirnu reintegraciju okupiranih teritorija.

Međutim, iako su prošle tri godine od tripartitne deklaracije, armenske oružane snage nisu napustile region niti su ih uklonile ruske mirovne trupe ili Armenija. Što jasno govori da nisu ispunjeni uslovi rezolucija Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija usvojenih 1993. godine i tripartitne deklaracije od 10. novembra.

Ono što je svakako bila prekretnica u tim pregovorima jeste činjenica da je Armenija 6. oktobra 2022. godine u Pragu priznala suverenitet Azerbejdžana nad Nagorno Karabahom. To je potvrđeno i u maju ove godine, kada je, tokom tekućih mirovnih pregovora, armenski premijer Nikol Pašinjan javno priznao teritorijalni integritet Azerbejdžana, uključujući Karabah.

To je bio važan korak koji zapadni mediji ne žele previše reklamirati iz jednostavnog razloga što bi to pojasnilo mnogo stvari koje su prethodile operaciji od 19. septembra kao i one tokom nje i sada, poslije nje. Prije svega ponašanje ruskih mirotvoraca, na koje sad Jerevan pokušava svaliti svu krivicu za poraz separatista, kojima (mudro) sam nije pritekao u pomoć. Naime, to je priznanje (koje je, uzgred, u skladu s cijelim svijetom), prema riječima ministra vanjskih poslova Lavrova, “promijenilo temeljne uslove pod kojima su čelnici Rusije, Azerbejdžana i Jermenije potpisali svoju Izjavu od 9. novembra 2020. godine, kao i status Ruskog mirovnog kontingenta (RPC).” Drugim riječima, antiteroristička operacija u nadležnosti je Azerbejdžana.

Sigurnosne razloge za operaciju ne treba posebno objašnjavati. Miniranje novih puteva građenih u cilju reintegracije ljudi i teritorija nakon skoro tridesetogodišnje okupacije nije nešto što bilo koja država može tolerisati. Isto važi i za prisustvo ilegalnih oružanih snaga.

Iako je Armenija priznala Karabah kao teritoriju Azerbejdžana, tražila je uspostavljanje međunarodnog mehanizma za zaštitu prava i sigurnosti Karabaških Armena. To je podrazumijevalo želju da se suverenitet Azerbejdžana u regionu prenese na međunarodni entitet. U suštini, Armenija je imala za cilj da oživi mehanizam sličan staroj Minsk grupi kako bi podstakla ove zahtjeve. Zapravo, ilegalne oružane snage žestoko su se protivile direktnim pregovorima između Bakua i Armena Nagorno Karabaha, koji su počeli nakon odluke donesene u Pragu 2022. godine i dobili podršku na drugim međunarodnim platformama. Praktično držeći to stanovništvo kao taoce. U suštini, i Armenija i separatistički elementi u Karabahu uporno su zanemarivali dogovorene odluke i koristili ilegalne oružane snage kao zaštitni štit. Nedavno održani “izbori” u Karabahu i Pašinjanova čestitka izabranima govore sve o dvostrukoj igri Armenije i podrivanju onoga što je potpisano 9. decembra 2020. godine.

Sada, nakon drugog poraza u tri godine, jedino što joj preostaje jeste da igra na gorespomenutu kartu emocija. Naravno, slike izbjeglica nikome normalnom nisu prijatne. Međutim, ponovit ću nešto što sam napisao prije tri godine: “Slike dugih izbjegličkih kolona treba da izbrišu ionako suviše blijedo (ne)sjećanje svjetskog javnog mnijenja da su teritorije s kojih se ilegalno naseljeni povlače bile prethodno etnički očišćene i pod ilegalnom okupacijom 28 godina.”

Azerbejdžan nikoga ne protjeruje niti silom zadržava. Zapravo, Armenija je etnički očistila Azerbejdžance još tokom 1989. godine, mnogo prije početka rata u Nagorno Karabahu. Dan-danas ima Armenaca u Bakuu, dok se obrnuto teško može reći za Jerevan. To su stvari koje Zapad “zaboravlja” ili ne želi vidjeti.

Predsjednik Erdoğan, govoreći nakon sastanka s Aliyevim, izrazio je nadu da će Armenija “prihvatiti pruženu ruku mira” i “od sada preduzimati iskrene poteze”. On je napomenuo da su dešavanja u regionu “otvorila novi prozor mogućnosti” za normalizaciju u širem regionu.