Bomba kojom se samoeksplodirao PKK terorista ispred Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Türkiye 1. oktobra, na dan otvaranja Narodne skupštine nakon ljetne pauze, zahvaljujući prisebnosti, brzini i hrabrosti u tom napadu ranjenih policajaca Erkana Karataşa i Alima Reisa, nije odjeknula onako kako su to teroristi priželjkivali. Drugim riječima, napad nije rezultirao žrtvama u srcu države, niti je poremetio ceremoniju otvaranja ministarstvu vrlo blizu Skupštine.
Međutim, da je napad bio prekretnica u borbi države protiv PKK-a i njenih derivata u Siriji i Iraku, bilo je ubrzo veoma jasno, kada je Hakan Fidan, ministar vanjskih poslova, izjavio: “Zažalit će što su počinili takvu akciju. Od sada su sva infrastruktura, nadgradnja i energetski objekti koji pripadaju PKK/YPG u Iraku i Siriji legitimna meta naših sigurnosnih snaga. Preporučujem da se treće strane klone objekata i pojedinaca PKK/YPG.”
“Treće strane”, iako ima više kandidata za tu “titulu” – odnosno to su svi koji imaju vojno ili paravojno prisustvo na sjeveru Sirije – nedvosmislena je referenca na američke vojne snage koje ilegalno okupiraju trećinu Sirije. Ta indirektno prozvana treća strana poslije napada se prosto topila od “empatije”: “Türkiye je naš NATO saveznik. Najoštrije osuđujemo jutrošnji teroristički napad na Türkiye. Povrijeđenima želimo brz oporavak. Solidarni smo s Türkiye protiv terorizma”, pisala je Američka ambasada na platformi ranije poznatoj kao Twitter. Američki državni sekretar Antony Blinken također je osudio teroristički napad i rekao: “Mi smo uz našeg NATO saveznika Türkiye i turski narod.”
Stajati “uz saveznika” i istovremeno štititi, naoružavati i obučavati teroriste koji terorišu tog saveznika nije moguće bez mnogo laganja i kognitivne disonance. Istraga, koja nije završena, vrlo brzo pokazala je da su i ovog puta, kao i u prethodna dva teroristička napada PKK-a u Istanbulu i Mersinu, teroristi došli iz Sirije, gdje uživaju zaštitu SAD-a. Ta činjenica stavlja američke zvaničnike u (tragi)komičnu situaciju da papagajski ponavljaju osude PKK-a, podršku “cijenjenom NATO partneru” i šibicarski se pozivaju na fokusiranje na borbu protiv “uskrsnuća” ISIL-a.
Gnjev turske javnosti ušao je i u zapisnik pres-konferencije State Departmenta 3. oktobra, kada je dopisnik Anadolu Agency upitao glasnogovornika Matthewa Millera: “Možda ste vidjeli da su mnogi turski korisnici na Twitteru jučer reagirali na Blinkenov post, optužujući Sjedinjene Američke Države za obuku i naoružavanje YPG-a, sirijskog ogranka PKK-a. Pitam se kako se Sjedinjene Američke Države mogu pozabaviti zabrinutošću turske javnosti o svojoj podršci YPG-u, ili šire, SDF-u? Kako Sjedinjene Države planiraju nastaviti svoje odnose s entitetom koji je njihov NATO saveznik Türkiye definisao kao terorističku grupu?”
Miller, koji neodoljivo podsjeća na mašinu, dao je sljedeći odgovor, ne spominjući ni PKK/YPG, ni sirijski ogranak SDF, ni pomoć koju su pružili terorističkoj organizaciji: “Odlučno stojimo uz Türkiye i turski narod u njihovoj borbi protiv PKK i nastavit ćemo to činiti. Svjesni smo sigurnosne prijetnje koju PKK predstavlja za Türkiye i pozivamo Türkiye da nastavi zajedničku saradnju u borbi protiv terorizma s Irakom na način koji podržava i poštuje suverenitet Iraka.” Iako ga niko nije pitao za Irak, što je samo bio znak da se State Department najviše plaši kopnene antiterorističke operacije na teritorijama Iraka ili Sirije. Tada su, 3. oktobra, već bili počeli vazdušni napadi na, kako je Fidan obećao, infrastrukturu, nadgradnju i energetske objekte koji pripadaju PKK/YPG u Iraku i Siriji.
Vijest da je američki lovac F-16 oborio tursku bespilotnu letjelicu Akınci u četvrtak 5. oktobra izazvala je šok. To je prvi put u historiji da NATO saveznik obori letjelicu drugog NATO saveznika. To što letjelica nije vlasništvo turske avijacije ne mijenja na stvari (može biti vlasništvo žandarmerije ili obavještajne službe). Američka priča o tome da su se vojnici uplašili, da, iako nije bilo indikacija, prisustvo naoružanog drona na pola kilometra od njihove baze predstavlja prijetnju, te su je u “samoodbrani” oborili, nekoherentna je i puna kontradiktornosti. Jedno od (logičnih) pitanja jeste: ako je bila tako blizu, lako je mogla biti oborena sa zemlje, zašto je bilo potrebno dizati avione iz Mosula? No, to su već detalji.
Telefonski saobraćaj na liniji Ankara – Washington bio je intenzivan tog dana. Prvo su razgovarali ministri vanjskih poslova Hakan Fidan i Antony Blinken, a zatim ministri odbrane Yaşar Güler i Lloyd Austin.
Očigledna želja na tom visokom nivou da se kriza deeskalira ubrzo je poremećena saopćenjem američke tzv. Centralne komande (CENTCOM): “U posljednja 24 sata izvedeno je više nekoordiniranih vazdušnih udara u neposrednoj blizini američkih snaga u Siriji. Protivimo se akcijama koje ugrožavaju regionalnu stabilnost i sigurnost; koje ugrožavaju sigurnost naših snaga, partnerskih snaga i civilnog stanovništva i odvraćaju pažnju od naše zajedničke posvećenosti trajnom porazu DAEŠ-a. Zadržavamo naše inherentno pravo na samoodbranu u bilo kojem trenutku kada smo suočeni s prijetnjom koja dovodi naše snage u opasnost.”
Podsjećanja radi, CENTCOM su one usijane glave koje su žalile što su nakon pokušaja puča 15. jula 2016. godine izgubile “partnere” u turskoj vojsci (čitaj: pučisti su im bili partneri). To su američki oficiri koji su odbili da izvrše komandu vrhovnog komandanta (u to vrijeme predsjednika SAD-a Trumpa) da se povuku iz Sirije, što bi značajno pojednostavilo situaciju u toj zemlji (i šire). Ovo saopćenje bilo je pokušaj dolijevanja ulja na vatru, ali je istovremeno (imajući u vidu pomirljive tonove na višem nivou) otkrilo raštimovanost SAD orkestra. Samo zato je vrijedno spomena, s obzirom na to da je poslije kratkog vremena volšebno nestala sa CENTCOM-ovog sajta. Bit će da je neko dobio po prstima.
General Pat Ryder, glasnogovornik Pentagona, to je veče (5. oktobra) na pres-konferenciji upotrijebio izraz “incident za žaljenje” nekih sedam puta. Opet je bilo (tragi)komično gledati kako general izvodi igrokaz “tri majmuna” kada se postavi pitanje o američkim partnerima teroristima.
Neometane neželjenim “incidentom za žaljenje”, turske snage nastavile su gađanje terorističkih ciljeva, koje ovog puta uključuju i ono što najvjerovatnije najviše boli naftne izvore koji finansijski održavaju PKK i njegove derivate. Nakon obaranja drona, digla je lovce F-16, dronovi ionako lete 24/7, a bilo je i artiljerijske paljbe. Ukratko, američki blef i prijetnje nisu zaustavile operaciju niti smanjile njen intenzitet.
Dok ovo pišem (ponedjeljak 9. oktobar), predsjednik Erdoğan objavio je da je prva faza operacije završena. Naglasak je, pretpostavljam, na “prva faza”, a teroristima i njihovim partnerima ostaje da se pitaju šta je druga te hoće li i kada će turska armija doći nepozvana.
“Izveli smo efikasne i sveobuhvatne zračne operacije protiv terorističkih ciljeva na sjeveru Iraka 1.-3. i 4. oktobra, te na sjeveru Sirije 5-6. i 8. oktobra, koristeći našu kopnenu vatru. U ovim uspješno izvedenim operacijama, s punom preciznošću su uništeni mnogi ciljevi terorističke organizacije, kao i izvori prihoda i objekti koje koristi organizacija, a neutralizirano je više od 150 terorista”, objavio je ministar odbrane Yaşar Güler.
Američko majmunisanje sa skraćenicama PKK derivata i skrivanje iza “borbe” protiv ISIL-a ili DAEŠ-a ne može vječito trajati. Zapravo, ako ništa drugo, prethodna sedmica pokazala je da to više ne funkcioniše, te da Türkiye neće oklijevati kada je sigurnost zemlje i borba protiv terora u pitanju. Da neće dozvoliti stvaranje PK-istana, jasno je valjda svima osim neokonzervativcima. Kao i svi drugi projekti koje su započeli, i taj je osuđen na neslavno propadanje. Što prije to dopre do svijesti Washingtonu, to će svima biti bolje
