U videoporuci povodom 22. godišnjice AK stranke 14. augusta predsjednik Recep Tayyip Erdoğan je rekao: “Otkrit ćemo prava lica onih koji pokušavaju da prikriju svoje neuspjehe u općinama lažnim planovima i pretjeranom retorikom.” Govoreći o izazovima kojima je zemlja izložena, među kojima je najvažnije opterećenje od 104 milijarde dolara prouzrokovano zemljotresima od 6. februara, rekao je: “Ovo nije prvi put da prolazimo kroz ovakav test s našom nacijom. Dok smo se borili s tutorstvom (armije i birokratije, op. a.), znali smo za bezgraničnu brutalnost moći pred nama. Znali smo kuda mračni scenarij želi da odvede zemlju dok su gorjele ulice zapaljene Gezi događajima.”

Dok je FETÖ i samim tim pokušaj državnog udara 15. jula 2016. našao mjesto u ovom kratkom govoru rečenicom: “Kada su sve terorističke organizacije, od PKK do FETÖ-a i DAEŞ-a (ISIL-a, op. a.), bile puštene na nas, znali smo svrhu zamke pred nama.” Tzv. Gezi protesti, što je zapravo također bio pokušaj nasilnog državnog udara, pomenuti su imenom. To nije (kao što ništa u Erdoğanovim govorima nije) slučajno.

Naime, pažljivim posmatračima Türkiye ne može promaći nešto što liči na pokušaj reprize Gezi događaja – Akbelen. Ako se na Google mapama ukuca samo Akbelen, aplikacija će vam pokazati mjesto nekih 1.000 km sjeverozapadno od Akbelena, u pitanju je provincija Tokat. Tek ako se ukuca Akbelen šuma (Akbelen ormanı), Google će vas odvesti u selo İkizköy, provincija Muğla, općina Milas – centar ovog u najmanju ruku kontroverznog pokušaja da se od striktno lokalnog napravi nacionalni i po mogućstvu, odnosno željama, učesnika/organizatora međunarodni problem. Povod, kako se već po imenu (Akbelen šuma) može pretpostaviti, jeste sječenje šume.

Međutim, da bismo došli do današnjice, moramo se vratiti više od 35 godina unazad, kada su dvije termoelektrane (Yeniköy i Kemerköy), od ukupno tri u Muğla provinciji, izgrađene u ovoj općini, za vrijeme premijera Turguta Özala. Zašto baš tamo? Zato što je nalazište lignita, kome su ove termoelektrane prilagođene, upravo na tom prostoru.

Površinski kopovi (bilo čega) izgledaju grozno i ne treba neka specijalna ekološka svijest da se dođe do tog zaključka. Međutim, kada su početkom dvije hiljaditih narečene dvije elektrane privatizirane (zbog proizvodnje gubitaka) s Vladom, odnosno Generalnom upravom za šumarstvo potpisan je “Protokol o pošumljavanju”, prema kome elektrane finansiraju pošumljavanja na dvostruko većim površinama od onih koje se posijeku radi eksploatacije lignita.

Radi kontinuiranog rada elektrana, 78 hektara šume je moralo biti posječeno i tekuća “borba” “ekologa” i “dušebrižnika” svih (opozicionih) boja je oko toga. Perspektive radi, elektrane imaju dozvolu za rudarska istraživanja na 23.307 hektara. Također, perspektive radi, ove dvije elektrane proizvode 2.5 posto električne energije na nivou zemlje, odnosno ispunjavaju 62 posto energetskih potreba provincija Aydın, Denizli i Muğla. Zahvaljujući domaćem resursu lignita, elektrane su samo u 2022. smanjile uvoz prirodnog gasa za 1,3 milijarde kubnih metara i uštedjele državi milijardu dolara.

Napisah “tekuća borba” stavivši riječ “borba” u navodnike. Šta sam želio time? Paradoks je da je tih 78 hektara očišćeno još krajem jula (28. i 29) te da “borba” ili “odbrana” nemaju više nikakvog smisla, osim političkog teatra. Na taj teatar su mi skrenuli pažnju tvitovi predsjednika općine Bodrum, koji je od 24. jula svakodnevno išao u Akbelen, a 28. jula je doveo lidera svoje Republikanske narodne partije (CHP) Kemala Kılıçdaroğlua, što je slučaj dovelo u nacionalne medije. Tom je prilikom premijerno izvedena komedija “on bi kao da ode, a oni mu kao ne daju”, prilikom koje su do prije tri sekunde prijateljski raspoloženi učesnici postali “neprijateljski” i “blokirali” Kılıçdaroğluov auto tek toliko da se to snimi. Ta predstava sa sve sloganom “ne u auto nego na barikade” ponavljala se sa svakim političarem koji je došao u Akbelen / İkizköy.

“Masa” koja je “branila” šumu nikad nije bila veća od nekoliko stotina rent-a-rulju, koja je dovožena autobusima uglavnom iz Istanbula, Ankare i Izmira. Tom su prilikom snage bezbjednosti imale priliku da privedu mnoge “od ranije poznate” pripadnike ekstremno ljevičarskih terorističkih organizacija DHKP/C-a i MLKP-a. Opet je “nezvanična” koalicija CHP-a i bivše Demokratske partije naroda (DHP), političkog krila teorističke PKK, koja se na posljednjim izborima maskirala u Zelenu ljevičarsku partiju budućnosti (YSGP), ubola oko posmatračima.

Ako je i bilo sumnji da je ovo pokušaj reprize Gezi “protesta”, pojava Ahmeda Şıka, kome HDP/PKK nije bio dovoljno radikalan pa je prešao u Tursku radničku partiju (TİP), čiji je sada poslanik, te je sumnje odagnala. Doslovno ponavljajući tvit koji je skinuo masku s Gezi događaja, dramatično je podigao važnost šume: “Rekli smo u Gezi ustanku da nije u pitanju samo nekoliko stabala, isto govorimo i ovdje; Pitanje nije samo sječa drveća, ovdje postoji pitanje budućnosti Türkiye.”

Možda je trenutak da se ponovo vratimo davanju perspektive. Prije dvije godine u katastrofalnim požarima na području Muğle izgorjelo je 78 hiljada hektara. Od toga je 52 hiljada hektara već pošumljeno (uzgred, nisu gorjela samo šume tada). Türkiye je, kada je Evropa u pitanju, prva po pošumljavanju, a četvrta u svijetu.

Zato, kada me tipovi poput gradonačelnika Bodruma (i cijela CHP ekipa), koji je netom izdao građevinsku dozvolu da se jedan od posljednjih netaknutih zaljeva bodrumskog poluostrva (koji je, uzgred i arheološko nalazište i koji se vrlo odgovarajuće naziva Dženet) uništi izgradnjom vila i hotela,  ili oni poput Ahmeda Şıka, koji osim tuče s policijom i provokacija nije uradio ništa tokom svoje političke karijere, ubjeđuju u svoju zabrinutost nad ekologijom Türkiye, i/ili šta god, crvena lampica mi se pali u mozgu.

Dan nakon što je predsjednik Erdoğan 7. augusta prvi put dao izjavu glede Akbelena, koju je završio pitanjem “ja ovdje pitam koliko ste sadnica maslina posadili, a koliko drugih stabala do sada?” i (tačnim) odgovorom “ne mogu reći 'posadili smo drvo'”, definitivni dokaz, ne samo gorepomenute “nezvanične” koalicije CHP-a i posrednika PKK-a nego i da je to pokušaj reprize Gezija ugledao je svjetlost dana. Javio se, glavom i bradom, jedan od najvažnijih terorista PKK-a Duran Kalkan da pruži punu podršku otporu u Akbelenu. Naravno, pomenuo je Gezi kao početak.

Da ne bude nikakve zabune, to je isti terorista koji je 2021. hvalio i pozdravljao “ručni rad” tzv. Djece vatrene inicijative, PKK-ovog podmlatka koji je podmetao već pomenute požare. Ako mislite da se bilo ko ogradio od njegove izjave koja, nepotrebno reći, diskredituje cijeli taj teatar, varate se.

U četvrtak, 10. augusta, otišao sam da vidim “čuvare vatre”, odnosno branioce šume koje više nema. Divlji kamp od dvadesetak šatora je pod paskom žandarmerije. Interesantan detalj, na prilazu s desne strane gdje su žandarmi okačene su turske zastave, na lijevoj transparenti i parole. “Svagdje je Akbelen, svagdje je otpor” – klasika aktivističkog pretjerivanja i infantilizma. “Izmir barosu” iliti Advokatska komora Izmira, bez ikakvog slogana, više dođe – kao zapljunuli su se reklamom.

U razgovoru s jednim od organizatora (?), vojnim pa civilnim pilotom u penziji, koji kao, pretpostavljam svi, ima vrlo, blago rečeno, naivnu predstavu kako nadoknaditi 62 posto energije za tri (veoma) turističke provincije, shvatam da je sve mnogo “slojevitije”. Holding koji posjeduje elektrane ima hotele u Antalyji i “hoće da uništi turizam u Bodrumu”. Hmm, pa u tom slučaju najlakše bi mu bilo da zatvori elektrane, mislim, ali ne želim da se konfrontiram. Teorije zavjere teško je suzbiti.

Pokazuje mi “lokalce” – dvije-tri žene u najudaljenijem dijelu. Među mještanima, koji imaju pravo da se ljute, pa i da protestuju (samo je glupo da budu zloupotrijebljeni), ne postoji konsenzus. “Čuvari vatre” i ostali ložači prelijeću preko činjenice da puno mještana zarađuje hljeb u elektranama (75 posto od ukupno 3.000 radnika) i ne bi blagonaklono gledali na gubitak posla.

U jednom momentu prilazi mu mještanka, koju prepoznajem jer je bila gost CHP-a u parlamentu, i kaže mu da je upravo zvala predsjednika općine Milas da im donese još stolica. “Zašto? Pa danas neće biti gužve”, odgovara pilot. “Hoće, dolazi predsjednik općine Çanakkale.” Naravno, i Çanakkale je CHP općina. Ako je vremešni Ülgür Gökhan (73) uzeo da pređe 500 i kusur kilometara da razgori vatru, onda je ona (vatra) na izdisaju.

Dio Erdoğanove izjave: “Činjenica je da kampanje koje se provode u našoj zemlji ne možemo objasniti ljubavlju prema drveću ili ekološkom osjetljivošću. Profil aktivista, koji se ne libe vrijeđati ni opozicione predstavnike koji im idu da ih podrže, otkriva da nije cilj jesti grožđe, već pretući vinogradara”, dobija pun smisao posjetom “čuvarima vatre”. Suvisli odgovor šta SADA rade nisam dobio, ali sam saznao da vape za međunarodnom podrškom.