Bošnjački narod nemoćno posmatra bezuslovnu kapitulaciju koju u njegovo ime potpisuju nametnute marionete iz stranaka trojke. Još i gore od toga, dobar dio bošnjačkog naroda nezainteresirano i sporadično prati veleizdajničke političke poteze kojima se suspendira parlamentarna demokratija a koji će ga vrlo brzo dovesti u poziciju iz koje neće moći legalno i legitimno zaštititi državu i prava za koje je prolio toliko krvi.
Istovremeno, ti potezi trojke će na duge staze napraviti svakog Bošnjaka građaninom drugoga reda, pripadnikom zajednice čiji glas vrijedi nekoliko puta manje nego glas nekog nebošnjaka. Kako je ovo uopće moguće, zašto Bošnjaci nisu u stanju da se masovno pobune protiv očite i svima vidljive serije veleizdajničkih poteza nametnute vlasti? Gdje je kritična masa, kako nema masovne mobilizacije, zašto su ulice mirne i tihe umjesto da gore od bijesa naroda kojeg se obespravilo i kojeg se ponovo želi staviti u okove ropstva?
Da bi se razumjelo koliko su zaista bošnjačka pasivnost i inercija neobični i neprirodni, dovoljno je recimo pročitati transkript sa zasjedanja odbora za vanjske poslove Britanskog parlamenta koji je vodio raspravu o Zapadnom Balkanu s fokusom na Bosnu i Hercegovinu baš u vrijeme prošlogodišnjih Schmidtovih postizbornih intervencija. U tom transkriptu predsjedavajući Odbora postavlja pitanje bivšem britanskom diplomati Anthonyju Moncktonu da li je iznenađen izostankom protesta na ulicama bosanskohercegovačkih gradova, primijetivši da, kada bi se slična odluka, gdje se glasa po jednim pravilima – da bi se glasovi brojali po sasvim drugim, izazvala nerede u Velikoj Britaniji.
Moncktonov odgovor poražavajući je jer on izostanak narodnog bunta i reakcije pripisuje „nenaviknutosti naroda u Bosni i Hercegovini na demokratiju“ pa još tvrdi da su ljudi u Bosni i Hercegovini ne samo „skloni da prihvate sve šta im se naredi“ već i da ih se „otvoreno gazi“. Takav odgovor britanskog diplomate ne samo da svjedoči da oni koji stoje iza Schmidta imaju kolonijalističke predrasude spram Bošnjaka već daleko strašnije od toga, potvrđuje i da u tim predrasudama ima i poprilično istine. Jer, doista, gdje su nestali Bošnjaci, zašto šute dok ih se gazi?
DVA TOKA BOŠNJAČKE POLITIKE
Kao što je obično slučaj s ovakvom vrstom pitanja, odgovor nije jednostavan niti jednostran. Sve ono što se dešava danas, očita istovremenost toliko opasnih degradirajućih procesa, šokantna širina i dubina izdajničke politike i uopće političke degeneracije, nije nastalo nekako preko noći već je rezultat sada već nekoliko decenija truhljenja bošnjačke političke misli. Danas trpimo simptome podle boleščure od koje kao društvo bolujemo već jako dugo.
Bošnjačku politiku ili barem one političke snage koje dobijaju bošnjačke glasove možemo podijeliti na dvije struje. Jedna je svakako ona proistekla iz nekadašnjih ostataka političke nomenklature SKJ i svih struktura vezanih za bivši sistem i koja još od kraja Agresije smisao svoga političkog djelovanja nalaze u stavljanju na raspolaganje stranim interesima. Prije svega jer je to obično jedini način na koji može doći na vlast. Ova struja već gotovo tri decenije djeluje kao projekt stranih ambasada i specifična je po tome što uzima bošnjačke glasove, ali ne zastupa bošnjačke interese. Štaviše, ne samo da su stranke proizašle iz ove struje eksplicitne u tome da nisu bošnjačke stranke niti zastupaju bošnjačke interese, ova politička struja sam koncept Bošnjaka kao političkog naroda, čak i posebne nacionalne, narodne ili etničke zajednice, smatra odioznim.
Danas se ova struja artikuliše političkim djelovanjem prije svega SDP-a i NS. Postepenom atomizacijom SDP na manje ili veće stranke, naročito nastankom DF-a, iz SDP-a su otišle i zadnje natruhe čak i performativnog probosanskog patriotizma (bošnjački ionako nikada nisu praktikovali), a što je uostalom i u skladu s idejama „depatriotizacije narativa“ s notorne Jahorinske deklaracije iz 2016. godine. Na Našu stranku i nije potrebno trošiti mnogo riječi jer je u pitanju otvoreni antidržavni i antibošnjački politički projekt.
Ipak, kakve god da bile i ma koliko god ih bilo, ove stranke su ipak bile i ostale dio rubne struje bošnjačke politike i na vlast su uvijek dolazile zahvaljujući koaliranju sa strankama proisteklim iz glavnog toka bošnjačke političke misli. Iako je strani faktor redovno bio onaj katalizator koji je dovodio do ujedinjavanja ovih političkih pritoka, ipak to ne bi bilo moguće bez procesa stalne erozije, zagađenja i sedimentacije glavnog toka bošnjačke političke misli.
IDOLOPOKLONSTVO KAO ZAMJENA ZA BEZIDEJNOST
Osnovni problem bošnjačke političke misli jeste što se ona prestala razvijati, a samim tim i živjeti u praksi pa je danas u pitanje došlo i samo njeno postojanje. Probošnjačka politička misao uglavnom se svela na pojavnu sakralizaciju izjava rahmetli Alije Izetbegovića pa se od njegovih političkih poteza i mučnih taktiziranja koji su bili iznuđeni izuzetno teškim ratnim okolnostima prave nekakva načela, principi pa i neomarksističke političke „zakonitosti“.
Poznatom bokseru Mikeu Tysonu često se pripisuje izjava kako „Svako ima plan dok ne dobije šaku u nos“. Bošnjaci 1992. godine nisu dobili štos u nos već malj u glavu i jednostavno nisu se mogli voditi nikakvim dugoročnim političkim planom. Politika Alije Izetbegovića je studija u umijeću preživljavanja i političke improvizacije, a ne nekakav politički vodič i pravilo. Izjave Alije Izetbegovića su zato upravo kao recimo i maksime Napoleona Bonaparte, često na prvi pogled kontradiktorne jer ovise od konteksta, okolnosti i vremena u kojima su date. Ogromne su razlike između 1990, 1993, 1995. ili 1998. godine.
Takva kanonizacija Izetbegovićeve politike opstanka jeste aktivno štetna po bošnjačku političku misao jer one poteze koje je Alija Izetbegović jednostavno MORAO povlačiti kako bi osigurao opstanak naroda i države bošnjačka politika nije morala ponavljati niti danas mora. Suština borbe rahmetli Izetbegovića upravo se i ogledala u tome da je izborio bolju i komotniju poziciju za Bošnjake od one u kojoj se on zatekao. Omogućio je Bošnjacima da slobodno i u miru djeluju, žive i rade s bošnjačkih pozicija. Nažalost, to nije bilo niti je danas shvaćeno, ponajmanje od bošnjačke politike.
Alija Izetbegović je morao trpjeti diktat bjelosvjetskih mračnjaka kako bi država i legalna Vlada zadržala međunarodni legitimitet, Alija Izetbegović je morao praviti kompromise kako bi hrana i lijekovi ulazili u opkoljene gradove i enklave, Alija Izetbegović je morao pregovarati s daleko jačim agresorima kako bi zaustavljao njihove napade, Alija Izetbegović je morao kupovati vrijeme kako bi Bosna i Bošnjaci preživjeli još jedan dan, još jedan mjesec, još jednu zimu. Bošnjačka politika to danas ne mora.
SKLEROZA IDEJA I MORALA
Ovo odbijanje da se razvija i unapređuje vlastita politička misao i ideologija dovelo je do određenog vakuuma koji nije dugo potrajao. Vrlo brzo nakon završetka Agresije izdašno sponzorisani izvana nekadašnji komunisti su se preobukli u navodne liberale pa su s tih pozicija i preko svojih medija počeli da napadaju svaku naznaku pozitivne probošnjačke političke misli. Umjesto da se tome aktivno suprotstavi, bošnjačka politika nastupala je defanzivno, nevoljko se braneći bez ikakvog smislenog pokušaja dekonstrukcije protivničkog narativa. Tako je, nažalost, i izgubljen rat za narativ pa je bošnjačka politička misao postala inficirana kojekakvim fantastičnim građanskim idejama, a sama ideja borbe za partikularna prava i slobode Bošnjaka u javnosti je dovedena u tenziju i kontrast s borbom za opstanak Bosne i Hercegovine kao države do te mjere da su ideali jakih Bošnjaka i jake Bosne i Hercegovine postali međusobno isključivi.
Nekada se čini da je bošnjačka politička misao, koju su artikulirale i u ratu vodile žrtve bivšeg komunističkog sistema, bila isuviše i gotovo naivno demokratična. Budući da su bili žrtve jednoga totalitarizma, oni su mrzili partijske intervencije, društveni inžinjering, cenzuru, medijsku agitaciju i propagandu, pa se čini da su vjerovali da je dovoljna sloboda kako bi neka „nevidljiva ruka demokratije“ omogućila da bošnjački narod sam od sebe bira ono što je najbolje za njega. Ne samo da su precijenili zdrav razum masa, već izgleda da su imali i slijepu tačku za Zapad i njegovo imperijalističko licemjerje koje koristi ista totalitarna sredstva kao i nekadašnji komunistički Istok, samo na daleko sofisticiraniji način.
Drugi problem možemo tražiti u poznatom „čeličnom zakonu oligarhije“ sociologa Roberta Michelsa. U svojoj studiji njemačke političke scene s početka 20. stoljeća Michels je primijetio kako je rast i izborni uspjeh svake političke partije ili uopće organizacije praćen opadanjem njene ideološke militantnosti pa s vremenom partija kao organizacija postaje sama sebi svrha umjesto sredstvo ostvarivanja političkih ideala. U svakoj partiji s vremenom napreduju oni koji se znaju „pobrinuti“ za članstvo, oni koji „znaju završiti“, poznaju „sheme“ i barataju kanalima, ali i sadržajima političkih komunikacija dok se marginaliziraju „nepraktični sanjari i ideolozi“. Nažalost, upravo to se dogodilo sa SDA, strankom iz koje potiče 99% ostalih stranaka glavnog toka bošnjačke političke kulture.
REZANJE UVEHLIH GRANA
Upravo je takva degeneracija vremenom od SDA stvorila svojevrstan savez potpuno deideologiziranih interesnih klanova. Stranku se naprosto napunili skorojevići, bahati i vlasti gladni homo novusi i karijeristi koji su od „beskorisne“ ideologije pobjegli u političku profesionalizaciju. Takvi i nisu mogli diktirati ili artikulirati bilo kakve trendove, norme i vrijednosti već su tek pratili tuđe. Umjesto da proizvode nove činjenice, nova stanja, da danas i sutra ostvaruju ono što je jučer bilo nemoguće, kao što je to radio Alija Izetbegović, oni su se vodili „politikom mogućeg“, a što se u praksi svodilo na održavanje statusa quo kao idejne mrtvaje u kojoj profitiraju bezidejni, ali beskrupulozni. Njima su Izetbegovićeve izjave služile tek kao parole da pokriju golu sramotu vlastite bezidejnosti i nisu u njih nikada zaista ni vjerovali.
Shodno tome, umjesto nametanja vlastitih ideja, s vremenom su usvojili one koje su dominirale javnim prostorom i koje su se kretale od fantastične građanštine, preko jugonostalgije upakovane u regiju pa do eurointegracija kao kodne riječi za identitetsko utapanje, no kojima je svima zajednički odijum spram bošnjaštva u svakom obliku.
Kada je dolaskom Bakira Izetbegovića na čelo stranke počela reforma ili, bolje rečeno, vraćanje SDA svojim istinskim ideološkim korijenima, ti isti interesni klanovi vrlo su brzo postali nove „bošnjačke“ stranke koje u manjku svake pozitivne ideje, osim obnašanja vlasti isključivo vlasti radi, postali odličan gradivni i vezivni materijal za antibošnjačke koalicije poput jedanaestorke, osmorke, četvorke i na kraju trojke. Različit je stepen štetočinstva tih stranaka, neke su do kraja i prizemno izdajničke, a neke opet simuliraju probošnjački patriotizam i oprezno žongliraju, ali svima im je imanentna potpuna bezidejnost i posvemašnje ideološko siromaštvo u kontekstu borbe za partikularna bošnjačka prava. Takve stranke mogu da vode otvorenu antibošnjačku politiku i da je čak glasno brane jer njihovi lideri i kadrovi nikada i nisu baštinili nikakvu bošnjačku ideju, osim povremenih ispaljivanja floskula i parola.
Pošto su stranke sastavljene od živih ljudi za koje glasaju njihovi prijatelji, kolege, rodbina, simpatizeri i istomišljenici, potpuno je logično da je ista situacija i u većem dijelu bošnjačke javnosti, inače opstanak takvih stranka ne bi bio moguć.
ŠTA MOŽE PROBUDITI KAMENOG SPAVAČA?
I tako smo došli do današnje situacije, gdje se bošnjački narod otvoreno obespravljuje iz dana u dan, gdje ga se čak gura u decenijsko, a možda i stoljetno ropstvo za koje će se tvrditi da ga je sam potpisao jer mu se za predstavnike nameću strane marionete koje će kapitulirati u njegovo ime. Ipak, Bošnjaci i dalje šute, i dalje mirno posmatraju kao da ih se sve to ne tiče.
S druge strane, teško i da je moglo biti drugačije kada su decenije trovanja bošnjačke javnosti pričama o građanštini dovele do potpunog odumiranja nerva za zaštitu nacionalnog. Rezultat propagande protiv nacionalnog i konstitutivnih prava jeste ukidanje konstitutivnosti, ali isključivo Bošnjacima jer se procijenilo da jedino Bošnjaci neće izaći na ulice i zapaliti gradove ukoliko ih se ostavi bez Ustavom zagarantovanih kolektivnih prava. Jednostavno je nemoguće da se jedan kolektiv, koji se ponaša kao gomila individua koja osim nade u stranu pomoć i tuđu katarzu nema drugog plana akcije, uspješno nosi s dvije kompaktne nacionalne zajednice koje odlično znaju šta hoće i nije ih strah to ostvariti po svaku cijenu.
Bošnjaci su decenijama trčali za utopijama i bježali od stvarnosti. Nisu htjeli vlastite institucije pa su dobili blokadu ili debošnjakizaciju institucija. Nisu htjeli u institucijama provoditi nacionalnu bošnjačku kadrovsku politiku pa su dobili institucije koje rade u korist srpske i hrvatske politike. Nisu htjeli pokretati, finansirati ili čitati vlastite bošnjačke medije već „građanske“ pa su zato dobili ne samo ambasadorske medije već srpske i hrvatske javne emitere koje su isporučili upravo oni koji su se kleli i još se kunu u građanštinu. Nisu htjeli voditi vlastitu kulturnu politiku pa im sada drugi nameću svoje kulturne obrasce. Nisu htjeli pričati o suverenizmu, antikolonijalizmu, vlastitim pravima i slobodama i partikularnim bošnjačkim interesima pa im je centar odlučivanja postepeno prešao u strane ambasade.
Posljedično i sasvim logično, kada je krenuo strani udar na Ustavnom zagarantovana bošnjačka nacionalna prava, nije bilo bošnjačke političke kritične mase koja je to mogla zaustaviti niti se bošnjački narod mogao mobilizirati oko ideje zaštite vlastitih prava. Uostalom, kako i bi kada mu se decenijama govorilo da tako nešto nije vrijedno branjenja jer je nazadno, retrogradno i u koliziji s interesima opstanka Bosne i Hercegovine kao države. Idejni i ideološki relativizam je na kraju porodio i posvemašnji moralni relativizam koji tvrdi da se ne može izdati ono čega nema ili ga barem ne bi trebalo biti!
Teško je reći do kada će ovakvo stanje potrajati i šta se mora dogoditi da bi Bošnjaci rekli „dosta“ te počeli da konačno brane vlastita prava, slobode i interese svim raspoloživim sredstvima. Ako se ravnati po prošloj Agresiji, ništa osim masovnih fizičkih napada na pripadnike bošnjačkih naroda neće niti može potaknuti Bošnjake da se suprotstave ropskom jarmu koji im se sprema ili da kazne izdajnike koji asistiraju stavljanju tog jarma na vratove vlastitog naroda.
Tragedija situacije jeste što ako i kada do toga dođe, već će biti kasno.
