Svjedočimo paradoksima. Na državnom nivou formirano je Vijeće ministara od stranaka koje su dobile manjinu glasova iz FBiH i većinske stranke iz RS-a. Na federalnom nivou izvršene su jednokratne izmjene Ustava i zakona kako bi slična manjinska vlast bila ustrojena, čak i mimo većinskog naroda u državi tri tzv. konstitutivna i ravnopravna naroda i u većem entitetu. Bošnjačke kvote prepuštaju se ostalima, dok tzv. građanske stranke druga dva partnera u vlasti smatraju samo bošnjačkom kvotom iz koje se dijele funkcije ostalima u ime „građanske države“, tlapnje sarajevske fine politizirane raje.
Partnerski brat u vlasti iz Laktaša hvali se kako će se sve odluke u Bosni i Hercegovini donositi „bez muslimana“, odnosno hrvatsko-srpskim dogovorom. Sve to aminuje tzv. međunarodna zajednica, koju predstavlja kršćanski aktivista iz Njemačke i koji zloupotrebljava bonska ovlaštenja jer jednokratno mijenja Ustav i zakone. To jednokratno mijenjanje je opasno, ne samo zato što ruši pravne temelje države i međunarodnog poretka već i zato što može lahko postati trajno i načiniti potpun pravni nered. A pravni nered odgovara onima koji stalno nastoje Bosnu i Hercegovinu proglasiti „propalom“ ili barem nefunkcionirajućom državom.
Gdje su paradoksi?
Gdje je paradoks, upitat će se razumom obdareni. Oni koji su naumili uništiti Bosnu i Hercegovinu to što rade rade vrlo sistemski i logično, ujedinjeni oko tog cilja i s precizno postavljenim i određenim ulogama i zadacima, od Christiana Schmidta do srpskih i hrvatskih, srbijanskih i hrvaćanskih političara i dužnosnika. Ljudi rade svoj posao. Za njega su i dobro plaćeni. Zašto ne bi? Nije jedan, već se vide barem četiri.
Prvi je paradoks da se ovim oktroiranjem ustavnih i zakonskih promjena obespravljuju Bošnjaci, a ne građani, dok se ono malo protesta odnosi na zaštitu općih prava građana. Bosna i Hercegovina jeste država njezinih građana, ali ustrojena mehanizmima zaštite njezina tri konstitutivna naroda. Promjenama koje je nametnuo visoki predstavnik obespravljuje se jedan narod, odnosno oduzima mu se zaštitne mehanizme, a ne građani jer je građanski princip jedan čovjek – jedan glas svakako ispoštovan, naravno, ne do kraja konsekventno, što je ustrojem Bosne i Hercegovine i nemoguće. Kako nedostaje volja da se provedu presude Evropskog suda za ljudska prava koje bi osigurale konsekventnost i usklađenost s demokratskim principima, stvarna diskriminacija građana ionako je stalno prisutna, i to na svim razinama vlasti u malom entitetu i nekim kantonima u FBiH, kao i u izborima za Predsjedništvo. Stoga su protesti zbog odluka visokog predstavnika koji se fokusiraju na diskriminaciju građana promašeni jer zanemaruju osnovni problem – potiranje volje Bošnjaka i njihovu političku desubjektivizaciju. I to je stvarno antidejtonski.
Drugi je paradoks da sve to prolazi bez bučnije organizirane i institucionalizirane reakcije Bošnjaka, već uz njihovu gromoglasnu šutnju. Kao da ih se to ne tiče, kao da su zadovoljni restrikcijom kolektivnih prava i važno im je samo da se promijenila vlast. I to samo djelomično, jer su iz nje nestali predstavnici Bošnjaka, a predstavnici druga dva naroda su ostali, i to isti oni koji su kontinuirano blokirali funkcioniranje države i koji su eliminirali građanski princip gdje god su mogli. I to i dalje čine. Vlast se, dakle nije promijenila, u nju su samo ušli oni kojima do institucionalne ravnopravnosti Bošnjaka nije stalo.
Politički radikalizam ili konformizam
Treći je paradoks da predstavnici Bošnjaka, barem ne javno, jasno i glasno, ne poduzimaju izražene političke, diplomatske i pravne korake na diskreditaciji i posljedičnoj izmjeni mjera koje su proizvele ovakav rezultat diskriminacije najbrojnijeg i apsolutno većinskog naroda u državi, već se nadaju kratkotrajnosti ove nekoherentne vlasti, barem u FBiH (ili možda ih u to uvjeravaju oni isti koji su doveli do ovog stanja). Dakle, dok se izmiče tlo pod nogama Bošnjacima, spekulira se o dogovorima o podjeli ili čuvanju direktorskih i upravljačkih pozicija u javnim preduzećima. Zar zaista ta elita vjeruje da će političkom sitnom trgovinom zaustaviti procese? Ili joj je važno da se namiri kontrolom tendera i djelimičnom kontrolom raspodjele budžetskih sredstava?
Jesu li važnije ustavne pozicije Bošnjaka ili interesi tender-efendija i budžetlija koji svoju političku lojalnost mijenjaju kako vjetrovi pušu? Osjećaju li to neki strah od uskrate finansijskih sredstava za tendere ili „projekte“ civilnog društva? Možda u tome leži razlog bojazni od upućivanja kritika američkoj i drugim ambasadama? Trebamo se upitati zašto se, na zapadnim i demokratskim vrijednostima i načelima utemeljeno, kritiziranje odluka visokog predstavnika ili izjava ambasadora označava kao radikalizam, a nije isti slučaj kada stariji partner u vlasti Milorad Dodik radikalno vrijeđa Bošnjake i najavljuje secesiju, dok mlađi Dragan Čović provodi aparthejd u kantonima i općinama koje kontrolira njegova vlast? Čega se to bojimo da se čak neki od nas uljudno ispričavaju za utemeljenu kritiku na zapadnim načelima?
Naš konformizam zapravo je odraz izgubljenosti i infantilnosti nepolitičkog naroda, neopterećenog identitarnim, pa time i pitanjima kolektivnog opstanka. Ovdje nije zgoreg spomenuti se dijela govora Alije Izetbegovića na jednoj sjednici Glavnog odbora SDA 1998. godine. On je tada rekao da „ sigurnost države i naroda vidi samo u Bosni, koja je postala istinski demokratska zemlja“, jer u „civiliziranoj zemlji nema boljševika, a ni četnika i ustaša, pa ni rizika za fizički opstanak bošnjačkog naroda“, jer bi time „bila postignuta sigurnost, bar u mjeri u kojoj je ona uopće moguća, jer apsolutne sigurnosti u historiji nema“. Ocijenio je da „takav izbor ima svoje vlastite rizike“ koji se „tiču očuvanja narodnog identiteta, sa svim što ova riječ znači“, pa je zaključio: „Spasit ćemo tijelo, ali hoćemo spasiti i dušu (...) Sačuvat ćemo naš identitet ako ga zaslužujemo. Sloboda je emanet, odgovornost i stalna borba u kojoj slabiji gube. Mi nismo duhovno slabiji i mi tu bitku ne bismo trebali izgubiti. (...) Ako zbog nereda i nemara budemo poraženi, bit će to zato jer smo prekršili jedan od nepromjenjivih Božijih zakona: zakona rada i borbe, i nećemo se imati kome žaliti.“ Nije li bio u pravu? Sačuvali smo fizički integritet i opstanak naroda, ali jesmo li i dušu? Jesmo li zaslužili čuvanje našeg identiteta i ne klizimo li u poraz zbog nemara i nereda?
U očekivanju Godota
To nas dovodi do četvrtog paradoksa. Umjesto da, u ovakvim uslovima, politički organizirani Bošnjaci formiraju barem neki krizni štab, neki „Situation Room“ sa zadatkom kvalificirane razmjene ideja i koncepata, mobilizacije mislećeg kapaciteta, sazivanja neke vrste bošnjačkog kongresa/foruma/vijeća, koji bi, osim konsultativne, imali i rezolucijsku ulogu i nalaženjem političkih, diplomatskih i pravnih rješenja za offset negativnih odluka i zabrinjavajućeg razvoja situacije, to čini pomenuti Čović formiranjem „vlade u sjeni“ u sklopu svog udruženja građana.
Dakle, on koji je dobio skoro sve šta je htio u vlasti i dalje je nezadovoljan do postizanja krajnjeg cilja, s potpunom prezastupljenošću ne samo Hrvata već njegovih partijskih drugova, te formira ono što rade organizirane opozicijske stranke u svijetu da se pripreme za dolazak na vlast, što samo govori šta je krajnji cilj.
Stoga, zaključno, hitno je potrebno učiniti barem sljedeće: formirati makar krizni štab inkluzivan za predstavnike bošnjačkih institucija i organizacija, precizno definirati probleme, posebno oblike i posljedice diskriminacije Bošnjaka, jasno odrediti ciljeve, očekivane ishode, kriterije i metode i pripremiti barem dva scenarija u ovisnosti o mogućim ishodima unutarnje dinamike i vanjskih kretanja i tendencija. Možda razmisliti o osnivanju bošnjačkog nacionalnog vijeća jer je u ovom presudnom trenutku važno oko zajedničkog cilja okupiti najvrednije ljudske i intelektualne resurse, bez strančarenja i sektašenja, a posebno bez partikularnih interesa. Za sazivanje Prvog Bošnjačkog kongresa imali smo dvojicu Alija koji su to mogli, čak i u onim nemogućim uvjetima 1993. Jedino što u zraku visi pitanje svih pitanja – možemo li računati na autoritete koji bi takav štab ili instituciju mogli sazvati? Šta čekaju? Godota?
