Bošnjačka spoznaja o sebi zamagljena je kroz višestoljetno povlačenje pred dominantnijim nacionalnim narativima, što izaziva bježanje u privide sigurnosti. To je jedan od razloga zašto Bošnjaci i dalje nemaju istraženu i napisanu cjelovitu vlastitu historiju.
S druge strane, takve okolnosti mogu biti ogroman naučni i nacionalni izazov za one predane istraživače koji imaju hrabrosti da zagrebu ispod površine te da istražuju regionalne i svjetske arhive. Ovo se posebno odnosi na arhiv u Istanbulu, koji čuva hiljade neistraženih dokumenata o Balkanu, Bosni i drugim predjelima gdje su živjeli ili danas žive Bošnjaci.
Nedavno je bošnjačka, sandžačka, a zatim i crnogorska javnost obradovana prvorazrednim naučnim djelom „Mula Jahja ef. Musić – fragmenti iz života“ autora mr. Afana Latića i Amine Lile, koje je nastalo na primarnoj arhivskoj građi. Autori su svršenici sarajevskog Filozofskog fakulteta, odnosno Odsjeka za orijentalnu filologiju.
VELIKAN PLAVOGUSINJSKOG KRAJA
Radi se o obradi dvadeset originalnih dokumenata pronađenih u Državnom osmanskom arhivu u Istanbulu koji svjedoče o prošlom, izbrisanom vremenu, dosad sačuvanom samo u srcima ljudi, sjećanju i predajama naroda koji je svim bićem poštovao velikana plavogusinjskog kraja te otkriva nova naučna saznanja o jednom od najvećih autoriteta Sandžaka, čuvenom muftiji i kadiji plavogusinjske kotline.
„Kada se čovjek upusti u istraživanje nečijeg života, nakon izvjesnog vremena, stekne sljedeći dojam: toliko se puteva otvori pred tobom, svi mogu biti ispravni, a u isto vrijeme pogrešni. Ali bez obzira na to, vi idete. Tragate. I sav smisao vlastitog žića i bića doživljavate kroz traganje. Kada traganje prestane, prestane postojati i život koji istražujete. Ni slutio nisam koliko nečiji život može imati vrijednost kada se počne istraživati s određene vremenske distance. Koliko puta samo pokušate da se 'smjestite' u neku epohu, način promišljanja tadašnje stvarnosti, ako je takvo nešto uopšte i moguće. Ljepota traganja i istraživanja, po mom skromnom sudu, sastoji se u tome da, pored ciljanih informacija za kojima težite, u isto vrijeme saznajete i nešto što ne bi mogli na drugom mjestu“, smatra Latić.
Svako mjesto ima svoje heroje, junake, kukavice, izdajnike, a ova publikaciju, ističu autori, nema za cilj da o bilo kome donosi konačan sud, već da pokuša da osvijetli, ako ne cjelokupni život, onda neke detalje, fragmente iz života Jahje Musića.
„Podneblje plavogusinjske kotline uvijek je bilo dom velikih ljudi. Kada kažem velikih prevashodno mislim na ovakvu definiciju: velikih u darežljivosti, skromnosti, pravičnosti, mudrosti, snazi, snalažljivosti itd. A opet, s druge strane, ko želi znati i upoznati njihovu dušu, narav, ćud i poštenje, u najvećoj mjeri to može pronaći u ljudima koji se i dan-danas spominju. Jedna od takvih osoba nesumnjivo je bio rahmetli mula Jahja-efendija Musić. Čovjek koji je, meni lično, obogatio emociju Plava i Gusinja, u kojima sam odrastao. Vjerujem da će se mnogima nakon iščitavanja ove skromne knjige pobuditi osjećaj ponosa, časti i slave zbog činjenice da je ovim ulicama i sokacima hodio ovakav čovjek“, dodaje Latić.
Istraživački dvojac svoje je istraživanje započeo u ramazanu 2022. godine, u mjesecu koji je prepun događaja i simbolike. Nakon ramazanskih kahvi Latića i hadži Abidina Musića, koji je direktni potomak mula Jahje, započelo je naučno putovanje čiji je rezultat ova knjiga.
„U Osmanskom državnom arhivu u Istanbulu pronalazimo dvadeset dokumenata u kojima se u različitim prilikama spominje mula Jahja-efendija. Fascinantna je informacija da u ovom arhivu postoji preko deset hiljada dokumenata, a sigurno i više, u kojima se spominju kaze Plav i Gusinje. Nesumnjivo, veliko se blago krije u tolikoj historijskoj građi, naročito za ovo podneblje koje treba detaljno i kritički obraditi, što opet govori o značaju ovih mjesta u nekim minulim vremenima“, smatra Latić.
Nakon toga, istraživanje ga vodi u Državni arhiv na Cetinju u kojem pronalazi samo nekoliko dokumenata u kojima se spominje Ali-paša Gusinjski, i to na francuskom i italijanskom jeziku.
„U Sarajevu, zahvaljujući mom vrlom prijatelju hafizu Hamzi Laviću, koordinatoru odjeljenja specijalnih zbirki Gazi Husrev-begove biblioteke, pretražili smo sljedeće sektore: osmanski arhiv GHB, Arhiv IZ u BiH, periodiku i publikacije do Drugog svjetskog rata te bazu orijentalnih rukopisa GHB. Nažalost, ni ovdje nismo uspjeli pronaći ništa, osim jednog kratkog teksta čiji je autor Bajro Agović i teksta u Leksikonu bošnjačke uleme, koji je, uz dužno poštovanje, imao niz sitnih grešaka koji se odnose na godine rođenja i smrti mula Jahja-efendije“, dodaje Latić.
Tu istraživanje nije stalo te je nastavljeno u Državnom historijskom arhivu Njemačke, gdje su obrađene diplomatske aktivnosti Otta von Bismarcka i onoga što se tiče samog procesa Berlinskog kongresa.
„Pored izvora iz Državnog osmanskog arhiva, značajna građa je pronađena u osmanskim salnama (godišnjaci) u kojima smo pronašli još pet dokumenata iz vremena službovanja mula Jahja-efendije kao člana Obrazovnog savjeta i komisije. Ukupan bilans je dvadeset pronađenih dokumenata u kojima se mula Jahja-efendija spominje u različitim životnim prilikama. Čitaoci knjige, koja je podijeljena u dva djela, imat će priliku da vide originale dokumenata, njihovu transkripciju i prijevod. Prvi dio nosi naslov Mula Jahja efendija Musić u osmanskim arhivima, a drugi dio se odnosi na anegdote iz života ovog nesumnjivo pametnog, jakog i mudrog čovjeka, iz kojih možemo crpiti brojne mudrosti koje mogu oplemeniti naše živote“, zaključuje Latić.
Mula Jahja u dokumentima Osmanskog državnog arhiva
Vrijeme u kojem je živio i djelovao mula Jahja bilo je izuzetno turbulentno u Osmanskom Carstvu, a posebno u pograničnim dijelovima Balkana. Tada na historijsku scenu stupaju moralne i duhovne vertikale koje svoje zajednice vode u kriznim vremenima. Jedan od takvih ljudi jeste, nesumnjivo, bio mula Jahja.
„Prateći trag mula Jahje u Osmanskom arhivu u Istanbulu, nije bilo lahko utvrditi pravi broj dokumenata. Zbog same konstrukcije arhiva koji je podijeljen po fondovima i datumima, traženje po ključnim riječima vrlo je često obmanjujuće, zbog toga što sažeci mogu biti nepotpuni. To nas je navelo na potragu po fondovima koja je trajala duže. Druga otežavajuća okolnost jeste što u dokumentima vrlo često piše samo Jahja, gdje smo trebali ispitivati period i sve mogućnosti kako bismo utvrdili da li se podudara s mula Jahjom ef. Musićem“, pojašnjava Amina Lila, doktorand na Odsjeku za historiju Univerziteta u Istanbulu, Katedra za kasni moderni period (XIX stoljeće).
Obrađeni dokumenti, pored života mula Jahje, riznica su brojnih saznanja o dešavanjima u ovom dijelu Sandžaka.
„Značaj pronađenih dokumenata proizlazi iz činjenice da nam, pored osnovnih podataka u tekstu samog dokumenta, pružaju informacije o spomenutim osobama koje su uključene u određeno pitanje, njihove titule, odnose među njima, okolnosti u određenom mjestu čak i o nekim prirodnim nepogodama koje se pogađale ove krajeve. Kroz prikaz dokumenata, također, možemo pratiti pozicije Plava i Gusinja u administrativnom i birokratskom smislu, tako da nam nude pismeni izvor i dokaz o imenima valija, inspektora, članova komisije i prvaka ovih mjesta kroz vrijeme“, dodaje Lila.
Najstariji pronađeni izvor u kojem je mula Jahja i potpisnik datira iz 1864. godine. Radi se o molbi za oslobađanje od poreza gdje opisuje stanje u Plavu i okolnim mjestima.
„Na osnovu ovog dokumenta možemo zaključiti da je u periodu reformi narod ovog podneblja bio aktivni učesnik, svjestan svojih mogućnosti i prava. Ovdje ističemo bitnu stavku iz koje vidimo da je narod imao ambicije da u vilajetskoj reformi bude priključen Bosni. Drugi dokument po hronologiji veoma je interesantan izvještaj. Krajem oktobra 1879. godine mula Jahja piše o stanju i raspoloženju kod naroda i spremnosti na odbranu. U pitanju je period nakon Hercegovačkog ustanka, rat sa Srbijom, Crnom Gorom, Rusijom i protivljenje odlukama Berlinskog kongresa. Vidimo da je borba za teritoriju i za opstanak postala prioritet i da alim, muderris i imam, u ovom slučaju mula Jahja, piše o tome. U duhu ovog dokumenta možemo i posmatrati naredni, koji datira iz 1881. godine, a koji nam govori o prijateljstvu između mula Jahje i muftije Taslidže Mehmeda ef. Šemsekadića“, pojašnjava Lila.
AUTORITET JEDNOG VREMENA
Dokumenti koji dokazuju ulogu mula Jahje kao muslihuna, ne samo unutar Osmanskog Carstva nego i izvan njega, govore o njegovoj zauzetosti brigama svog naroda i vlastite inicijative da se o tome obavijesti vlast i da se nešto poduzme po tom pitanju.
„Najinteresantniji dokumenti ove knjige, koji su zaslužili i svoje mjesto na naslovnici, jesu dokumenti koji sadrže svjedočenja članova Upravnog vijeća Pećkog sandžaka o mula Jahji, te molbi koju je lično potpisao i gdje je udario svoj pečat zajedno s titulom koju smo detaljno objasnili u knjizi. Ono što su nam ovi dokumenti otkrili o mula Jahji kao ličnosti jeste što imamo pismeni dokaz o zvanjima i titulama koje je nosio, kao imam, muderris i alim, a u ličnom potpisu al-dâ-î (الداعي), kao potpis karakterističan za ulemu jednog mjesta. U manjim mjestima dešavalo se da jedna osoba može imati sve funkcije, kao u slučaju Jahja-efendije. Mula je naziv za kadiju najvišeg stepena i samim tim što je u usmenoj predaji ostala ta titula uz ime Jahja-efendije govori nam o tome da je zaslužno obnašao sve te funkcije i nosio titulu visoko obrazovanog čovjeka. Mula Jahja se, također, spominje kao alim i kao šejh“, ističe Lila.
Mula Jahja je pohađao sarajevsku medresu, zatim je odlaskom u Istanbul polagao posebne ispite za dozvolu, tj. licencu, koju je svaki kadija morao dobiti.
„Analizirajući stil pisanja njegovih molbi, možemo zaključiti da je mula Jahja zasluženo imao dovoljno znanja i vještina da polaže ovaj ispit. Ova činjenica nam govori da je mula Jahja, po pitanju obrazovanja, bio među zadnjim generacijama starog, tj. tradicionalnog osmanskog sistema obrazovanja. Pored titula, kroz dokumente možemo vidjeti i drugu ulogu u društvu koju je imao: kroz isticanje sebe u prvi plan potpisivanjem molbi, kroz putovanje na Cetinje za posredovanje u primirjima, kroz putovanje u Albaniju sa Šemskadićem, kroz pisanje izvještaja o situaciji na terenu pred boj na Nikšić ili o situaciji na granici s Crnogorcima. U ovoj knjizi smo nastojali da usmene predaje zajedno s teorijskim pretpostavkama dokažemo dokumentima iz Osmanskog arhiva koliko je to bilo moguće, kako bi osvijetlili što više život i djelo mula Jahje i time olakšali svima koji će nastaviti istraživati ovu veliku ličnost“, zaključuje na kraju Lila.
