Sve vrijeme od ženine smrti pa do početka 1909. godine Muhidin Muho Begović je živio posve tiho, povukavši se i od ljudi i od događaja. Govorio je rijetko i tako malo da ga je punica pitala nije li mu što krivo u njihovoj kući. Punac je bio još susretljiviji pa, želeći da ga odobrovolji, ponudio mu je imanje u vlasništvo s jedinom molbom da njega i ženu dohrani do smrti.

Pa ipak, Muho se u svom ponašanju nije mijenjao. Izbjegavao je i suvišne razgovore na poslu, osobito one sa brbljivim Dikadžićima, koji su ga nervirali. Posvetio se samo poslu a kad je u kući, gledao je s koliko nježnosti i pažnje nena bdije nad njegovim sinom. Osjećao se prijatno kad gleda kako dijete uspavljuje, kako hrani, kako se šali s njim i mami mu osmijeh.

      - Dojdi, Muho - govorila je toplo - pa mu pomiriši dah.

Navikavaj sina na se pa će te prije zavoljeti.

      Drugi put je nudila da ga uzme u ruke.

      - Ne smijem - ustručavao se Muho - slomit će se.

      Kad ga je ipak uzeo, osjetio je svu ljepotu bliskosti i dodira rođenog bića; raznježio se nad mirisnom puti i drhtajem nevinog tijela, čija je nedorasla, slaba snaga nekom nepoznatom energijom krijepila njegov duh od čega mu je srce raslo a radost stalno nadolazila.

      Prolazili su dugi mjeseci jednoličnog nijemog života koji je u dušama ljudi ove kuće hranio sumorna raspoloženja. Muhi je sin bio jedino biće uz koje nije mislio na vrijeme niti osjećao stisak duhovne praznine. Lepršavi pokreti dječijih ručica i glasovi nalik na gugutanje postajali su mu jedini izvori radosti.

      A onda ga je punica jednom podsjetila na nuždu da promijeni život.

      - Ne valja više ovako - rekla je. - Maksum raste, upoznaje i pamti lica, osmijehom traži najdraže, uskoro će, akobogda, i glasom da se javi. Izgovorit će riječ mama. To ne mere biti meni upućeno. S tom riječi dijete treba da se veseli nekoj drugoj ženi. Tebi, Muho, hvala za pažnju prema mojoj rahmetli Nefi i na žalosti koju još nosiš, ali nužda i dužnost su jači i preči od žalosti. Dovedi Azizu majku, nek´ ti je halal.

      Muho se zamislio. «Promijeniti život? Mijenjao sam ga već a nikakve fajde. Ženidba? Ko mi sad more biti žena? Odakle početi? Prestario sam za ašikovanje, za cure. Koja bi me htjela ovakvog, s djetetom? Kojoj prići? Šta kazati? Šta je veća nužda: djetetu mati ili meni žena? More li se naći oboje? More, belćim, ako se voli, ako se oboje paze. Jah, ali ko upravlja time? Sudbina? Ako je ona, onda valja čekati. Koliko dugo? Ne znam. Šta će mi ona donijeti? Hoću li biti zadovoljan i rahat? Ne znam. Je li bolje ne poslušati punicu? Ne znam. Je li bolje poslušati? Belćim jeste, starija je, više se hrvala s vremenom, ima više plikova na koži i pelina u krvi. Koliko je u meni išćila za novim početkom? Nimalo. Zašto? Od trenutne žalosti ili straha od onog sutrašnjeg? Ni od jednog ni od drugog. Nejmam volje. Moja osjećanja su se ohladila, zaledila, pa mi je i išćil jalov. More li on ponovo doć´? Ženidba? Prohodim pored žena, a ne vidim ih. Gledam nekud kroz njih. Znadem li ijednu? Šta?! Zar baš nijednu? A prije? Prije... Magbula. Magbula! Bila je Magbula. Magbula, jah... Ima je i sada. Ona... I ona je sad sama, slobodna...

      Dirnut uspomenom, stao je osjećati kako mu dolazi nova snaga, daleka i tiha, no dovoljna da mu promijeni raspoloženje. Više nije mogao da zaustavi misli na nju. Njegovo dotle mirno duševno raspoloženje u času se preobrazilo u nejasan drag drhtaj koji mu je prožeo cijelo biće. Iz nepokolebljive mirnoće začas niče nov osjećaj, živa nada, kakvu dugo nije osjetio. Bio je zaboravio da Magbulu još ima u sebi. Ona se bila samo pritajila. «Jeste! Baš tako!» Pomislio je. «Kao da je, skupa sa mnom, čekala ovaj čas. Eto, to je ta sudbina! Ko kaže da je nejma? Ima, brate. Kod mene je ima. I dabogda je uvijek bilo!»

      Uputio su u Magbulin sokak pa na baščenski izvor s kojeg je ona donosila vodu. Prepoznavao je mjesta na kojima su stajali, krišom ašikovali, čak i stope koje je ponio u sjećanju. «Sve je isto, osim što ja i ona nismo. Razišli smo se da, baška, proživimo prvu mladost, svoje curovanje i momkovanje. Više me ne čeka cura, već pušćenica; ne dohodi joj više momak, već hudovac». Stoga u njegovom hodu nije bilo one draži koju je osjećao onda, jer je ondašnji osjećaj neponovljiv. No išao je s jasnom namjerom i probuđenom željom da živi drukčije. U tom «drukčije» sadržavalo se i ono «bolje», samo što ovo drugo toliko dugo čeka da više i ne misli kako će ga dočekati. «Proživio sam pola života», razmišljao je, «kad sam bio mlad, lijep i svakom u oku. Šta morem očekivati u drugoj polovini kad toga više neće biti?»

      I na Magbulinom licu je zaigrala ranija svjetlost. Ono je sada pokazivalo zrelu duševnu snagu i ozbiljnost kao izraz proživljenog vremena. Ispod toga ostao je jedino vidljiv trag stida što ne pripada ni jednom «pravom» ženskom društvu: djevojke se izmiču jer ona nije što su one; žene zato što više nije «njihova» i nevidljiv osjećaj straha od oca koji svakog dana može izaći pred nju s riječima: «Ideš, Magbula, javio ti se mušterija». Uvijek je pripadala drugom, nikad sebi.

      - Misliš li, Magbula, da moremo sastaviti ono što se onomad prekinulo?

      - Ne meremo, Muho, jer nismo više oni koji smo bili, ali nam i ovaj početak more biti lijep pošto smo oboje serbez. Prije nismo, a sad moremo sami skrojiti svoju sudbinu.

      - Käil si, znači, da se udaš za mene?

      - Drage volje, Muho - lice joj se zasjalo od nježnosti. - Bit ću ti dobra i vjerna žena.

      - Vjerujem da hoćeš. A i ja ću tebe paziti koliko god budem mogao.

      I dade joj prsten.

                                                *

      Oba mlada Bešlagića, Delvet-hanumina brata, nenajavljeno dođoše u Malu Bukovicu i stadoše pred sestru i zeta puni gorčine, s nemilom sviješću da moraju činiti to što su naumili.

      - Dođosmo da se halalimo s vama - rekoše. - Selimo se s cijelim familijama. Ne živi nam se više u kaurskoj zemlji.

      Delvet-hanuma pade po njima i zaplaka, a Džafer-begu lice pomodri i zaigra jabučica pod grlom. «Krenulo je helać», prođe mu kroz glavu, «baš onako kako se govorilo». Zašutješe i braća i usmjeriše oči nekud u prazno, držeći se nesigurno, poput spavača kojima je silom prekinut san.

      - Ko sve seli? - Džafer-beg će poslije prvog uzbuđenja.

      - Svi Terzimehići, više od pola Dautbegovića, isto toliko Mulalića, cijelo brdo nas Bešlagića i većina džemata gornje džamije. Naručen je mahsuz voz. Bit će pun.

      - Ima li - begov glas je drhtao - kakvog habera iz Tešnja, Maglaja, Gračanice?

      - Iz Tešnja seli skoro sva donja čaršija i stara mahala, a iz njegovih sela imućniji Muslimani. Ademaga Mešić odvraća, moli da ostanu, ubjeđuje, ali ga skoro niko ne sluša. Bilesi ga nije poslušao ni rođeni brat. U Maglaju to isto čine Mustaj-beg Uzeirbegović i književnik Edhem Mulabdić, ali ni njih plaho ne bendaju. Gračanlije se mahom priklanjaju Tuzlacima i tako... svuda je pokret.

      - Ko kupuje vaše zemlje?

      - Većinom kauri, naši ovdašnji, a i doseljenici. Muslimani nejmaju para, svejedno što zemlju nudimo za bagatelu.

      - A zašto dajete za bagatelu?

      - Zato što je malo sposobnih kupaca. Onda se pojave kauri i mi je damo.

      - Jeste li pomišljali šta činite time?

      - Bezbeli. I da je ne prodajemo, oni će je džabe uzeti kad-tad. Ovo je njihov vakat.

      - I za vas će se rijet ono što i za one koji su prije iselili: bili pa ih nejma. Nestali. Zaboravljeni.

      - Bolje je biti zaboravljen nego ponižen - uzvrati mu šura.

      Džafer-beg ušuti.

                                                 *

      «Lijepo», rekne Muho na kraju priče, «Ja bih sada da idem». «Ostani da čuješ nešto važnije», rekne Besim pa nastavi: «Ti si slušao šta pričaju radnici koji dohode sa strana, znadeš šta pričaju i ovi naši, a vlastita ti koža znade kako je gaila s balvanima, uz mizernu plaću. Deset je godina kako smo ovdje otvorili radnički dom, gdje se sastajemo, razgovaramo, čitamo novine pa i zabavimo...» «Nije me briga», prekine ga Muho, «ja ne dohodim jer ne umijem čitati». «Ne mora se čitati, more se slušati», nastavio je Besim pa dodao: «Sjećaš li se šta su pričali braća Mudželet iz Sarajeva ili rođaci Ihtijarevići iz Vlasenice kad su prije četiri godine doselili ovamo? Ono o Glavnom radničkom savezu? Iz njeg' se krajem ovog juna pojavila jaka radnička partija, Socijaldemokratska stranka koja ima i svoje novine...». «Opet ti velim», Muho će, «nemoj mi o tome».

«Dobro», popusti Besim, «hoćeš li makar s nama prošetati do tamo da čuješ druge, pametnije ljude? Samo sada. Ako ti se dopadnu, pridruži se, ako ne, otiđi i nikad te više niko neće zvati». «Zašto me zoveš tamo?» «Zato što si naučio da živiš s drugima: Srbima, Hrvatima, Ukrajincima, Talijanima, Česima... s kim sve ne; naučio si živjeti samo od svojih ruku; vrijedan si; poštuješ tuđe kao i svoje; voliš istinu... pravi si radnik. U Radničkom odboru nejma Muslimana, a trebalo bi da nas budne. Sudbina nam je kao i njihova». «Hoće li sastanak biti kratak?» pitao je dalje Muho. «Dužinu sâm izaberi», odgovorio je Besim. Ode Muho s njima u Radnički dom i sretne grupu ljudi, kaura, od kojih je neke samo po viđenju poznavao. Ljudi ga lijepo prime i smjeste kod sebe. Muho se iznenadio što je jedan od njih rekao Salihu: «Šetaj malo okolo, pazi da se ko ne uputi ovamo». «Oni rade nešto što se ne smije», pomisli Muho, ali ne ode odmah. Zatim vidje kako vođa svu pažnju usmjeri na drugove oko sebe. «Naš pokret jača», počeo je on, «politička svijest radnika raste i sve je više članova u radničkim organizacijama. Sad su nam i javne manifestacije puno sadržajnije. Vidjeli ste kako se obilježio Prvi maj u Donjoj Tuzli. Mada je dan bio kišovit sa zastavama i cvijećem prodefilovalo je ulicama grada pet stotina radnika Donje Tuzle i Kreke. I mi ovdje treba da slijedimo njihov primjer. Išli su ruku pod ruku Srbi, Hrvati, Muslimani... pjevajući revolucionarnu pjesmu «Zdravo da ste hrabri borci». Ovu rijeku više niko ne zajazi. Evo, krajem juna održa se kongres na kome je stvorena Socijaldemokratska stranka...». U taj mah svana usplahiren utrča Salih Dikadžić i zaviče: «Žandari! Brzo!» Svi poskaču i jedan za drugim pojure na sporedna vrata pa napolje. «Muho, za mnom!» viknuo je Besim ne okrećući se u bijegu. Muho se ne makne, svejedno što je i sam čuo graju napolju: «Stoj! U ime cara... Stani, pucat ću!» Zbilja su odjeknuli pucnji. Odjednoč na vrata bahnuše žandari s puškama u rukama i cijevi odmah uperiše u Muhu. «Ruke gore! Ne mrdaj! Veži ga!» Muho digne ruke da ih zaustavi, da objasni, čak se i pogura s njima, ali mu to ne pomogne. Ščepaju ga i pravo u žandarmerijsku postaju. Dovedu ga pred isljednika, sredovječnog čovjeka s đozlucima na suhom sitnom licu i plavim brkovima dugim do ušiju, vrlo strogog pogleda. Pored njega je sjedio pisar a pored vrata stajao stražar. Početak saslušanja je bio brz i lahak jer su uzimani osobni podaci, ali čim se prijeđe na pitanja o radničkoj organizaciji, o revolucionarima, zape od prve. Muho je na sve odgovarao «ne znam». «Kako ne znaš?!» razljutio se u jednom trenutku isljednik. «Moraš znati! Zašto si bio tamo?» «Trebalo je da vidim hoću li biti s njima», govorio je Muho, «od mene ništa nisu tražili, samo sam slušao». «Šta si čuo? Šta su govorili?» «Nisam ih razumio». «Govorili su o politici, je l´ da, Begoviću?» «More bit´, al´ ja to nisam zapamtio». «Dobro, ja ću kazati a ti samo potvrdi da je tako. Govorili su o zbližavanju Srba, Hrvata i Muslimana, o zahtjevima za nacionalne autono-mije, o Balkanskoj federaciji slobodnih naroda... je li tako?» «Nije, nisu o tome, gospodine». «Pa o čemu su, zaboga! Nisu o tome da će u ribolov!» zagrmi isljednik. A Muho će: «Ja ništa ne znam, ja nisam kriv». «Zašto si se onda protivio hapšenju?» «Zato što su me džaba vezali i džaba doveli ovamo. Bog znade da ništa nisam kriv». «Bit ćeš, Begoviću, ako i dalje druge budeš krio. Onaj ko štiti buntovnike i sam je buntovnik. Evo, oslobodit ćemo ti ruke. Reci sad, jesi li član ijedne političke organizaci-je?» «Nisam». «Nisi, a pred sobom na stolu si držao «Glas slobode». «Novine nisu moje, ne umijem čitati». «Jesi li ikad čuo i za jednog vođu sindikata ili neke političke partije?» «Poodavno, jesam. Kazivali su da je u Sarajevu formiran Glavni radnički savez i da ga vodi nekakav Mićo... Mićo Slavujević ili Sokolović, tako nekako... nisam siguran, zaboravio sam». «Šta su ti rekli o Mitru Trifunoviću Uči?» «Ništa, nikad nisam čuo za njeg´». «A ko ti je govorio o Mići?» «Nisam upamtio». «Ko te je pozvao na današnji politički sastanak rukovodstva radnika Destilacije?» «To ne merem rijet». «Ne možeš, a?!« plane isljednik i ponovo lupi šakom o sto. «Ti sam sebe guraš u belaj! Mjesto da kažeš pa da odmah budeš slobodan i ideš kući, sâm sebi namještaš ležaj u zatvoru. Slušaj, Begoviću! Do sada sam lijepo s tobom, ali znam i drukčije». I Muho opazi kako išaretom pozva redara da se približi pa će mu opet: «Zadnji put te pitam, Begoviću: kako se zove osoba koja te je pozvala na sastanak?» «Nije ljudski odavati drugove. Neću rijet». Odjednoč mu za vrat pade oštar udarac teške ruke od čega mu se na tren smrče pred očima. Okrene se pa će žandaru: «Što me bolan udari kad ništa nisam kriv?!» «Ime, Begoviću, ime?!» dreknu isljednik i pritom lupi nogom o pod. «Govori!» Sad i Muho diže avaz: «Neću i neću!» Ovaj put ga pogodi udarac u pleća i to kundaka puške. Od tog udarca se srušio na pod. Krv mu uzavrije, spopadne ga huja i odjednoč se pomami. Onako s poda, jednim zamahom izbije noge siledžiji koji je tresnuo kao puna žaka. Muho mu zgrabi pušku pa sa obje ruke udari njome preko svoje noge i slomi je kao tresku. Skoči stražar pa na nj. Muho ga dočeka. Isljednik i pisar, blijedi i zbunjeni, stanu vikati punim grlom, tražeći pomoć. Bahne grupa žandara. «U ime cara!...» Ali ne doreknu jer ih je Muho đuture oborio bacivši na njih tijelo ovog savladanog. Poskaču svi pa zajedno na Muhu. On, kako kojeg dohvati, baca ga na pod kao snop žita. «U ime cara!...», ali ni jedan ne dovrši jer on spremno dočekuje svakog pa kako kojeg baci tako i opsuje: da ga car a on cara; da ga Beč; da ga Pešta... Muho, koji nikada nije sastavio je i be, sad je bio mameniji od mamena kujraka. Rušio je oko sebe, bacao, lomio... Gazio je oborene žandare koji su stenjali i previjali se po podu. Tad svana nagrne čitav buljuk žandara. Prvi od njih svoju pušku uze za cijev pa njome, k´o toljagom, zamahne na Muhu. Muho se sag-ne, a kundak pogodi isljednika posred glave. Čovjek se sruši k´o pokošen. Sljedeći udarac Muhu ipak pogodi i to ravno u potiljak od čega mu se zamagli svijest i on padne u bandak. Tad su ga savladali.

      Kad je došao sebi, već je bio u centralnom zatvoru u Tešnju, u posebnoj ćeliji, uz zabranu da ga ijedan civil more posjetiti. Optužnica koja se spremala protiv njega bila je i duga i teška: jedan ubijen (isljednik je od udarca kundakom u glavu, Muhi namijenjenog, ostao na mjestu mrtav), tri teško povrijeđena, peterica lakše; buntovnik, revolucionar, mrzitelj Monarhije, psovač cara; vrijeđanje carskih službenika, lomljenje inventara, uništenje službenih spisa, dokumenata...

      Magbula, njegova jauklija, kao na krilima razletila se na sve strane da nađe insana koji će joj pomoći da dođe do Muhe. Od sabaha do akšama išla je od ureda do ureda, od činovnika do činovnika, od gospodina do gospodina... Sve zalud. Na kraju joj, kaharnoj, neko reče da, ako iko može pomoći, to može jedino Ademaga Mešić. Ona pred njeg´ prostre cijelu nevolju i, zbilja, već sutradan je puste Muhi.

      Sjeli oni jedno prema drugom, nijemo se gledaju kroz zatvorsku rešetku, bez dara da progovore. Magbula digla peču iza koje se pokazalo modro svehlo lice ubijeno od kahara a Muho pružio glavu unakaženu od duševne patnje sa beonjačama žutim kao šafran. «Uputi me, Muho, da najdem svjedoka», rekla je ona kad se malo davranisala, «nekog ko će ti pomoći». «Moji svjedoci su moji tužitelji, Magbula. Drugih nejma». «Neko ipak ima. Nije pravo da na suđenju budeš sâm». «A baš tako će biti. Kad su me udarali, da je htio, Bog je mogao dati da se sjetim svog sina, što bi me osnažilo pa bih podnio i gore udarce od onih i ne bi bilo ovog belaja. Ovako, dijete će ostat` bez mene. A i ti ćeš». «Ja ću te čekati, Muho. Ja ću te sigurno čekati doklen god sam živa». «Nisam za to, hvala ti. Mene će osuditi na dugogodišnju robiju. Sam Bog zna kad ću i kakav ću doći s nje». «Hoću da sam s tobom», zavapi ona i glasno zaplaka. »Molim te, pusti da te, čekam». «Ne mogu, Magbula, inače bi moj dert bio još veći. Hoću ti ovo rijet: ja nisam ubio onog čovjeka. Pobio se jesam, ali ubio nisam. Moreš li mi vjerovati?» «Mogu, Muho. Ja sam od prve dekike znala da nisi kriv». Stražar sa strane podsjeti da je posjeta završena. Muho još stigne da upita: «Nećeš me držati u ružnoj uspomeni?» «Kako bih mogla, Muho?» reče i polahko ustade ne brišući suze. Tek kod vrata prikupi krajeve zara, još jednom se okrenu na Muhu, dugo ga gledaše, a onda spusti peču.

      Suđenje je trajalo kratko. Presuda: dvanaest godina i sedam mjeseci teške tamnice. Samo ne upamtih gdje: u Arad ili...