Aktuelni gradonačelnik Zenice Fuad Kasumović odlučio je nakon razilaženja sa Senadom Šepićem i Nezavisnim blokom osnovati vlastitu stranku. Zvat će se Bosanskohercegovačka inicijativa – Kasumović Fuad. Nedavno se na isti potez odlučio i Damir Marjanović u Sarajevu. On radi na osnivanju političke stranke pod nazivom “Za nove generacije”. Osim duge tradicije mijenjanja stranačkih dresova, i jednom i drugom zajedničko je to što tvrde da se ne radi o političkim strankama, već o nekim novim inicijativama, konceptima, iako su oba subjekta registrirana kao političke stranke.

Ovo je samo nastavljanje trenda stvaranja novih političkih partija na prostorima na kojima Bošnjaci čine većinu s istim istrošenim frazama i parolama kako je riječ o novom narodnom pokretu osnovanom da porazi retrogradne politike koje tjeraju mlade iz zemlje. Većina ovakvih stranaka ne uspije dosegnuti znatan politički kapacitet u jednom kantonu, a kamoli da “poraze retrogradne politike”. No to, u suštini, i nije njihov cilj, već su osnivači zadovoljni time što će posjedovati utjecaj u jednom gradu ili, eventualno, u kantonu, te što će izgraditi klijentističku mrežu postavljajući svoje članove u upravne i nadzorne odbore, na mjesta direktora javnih ustanova, što će birati ministre i imati ostale benefite u okvirima lokalnih politika.

Bosna i Hercegovina vjerovatno je evropski rekorder po broju političkih stranaka, prema nekim procjenama, na svakih 25.000 stanovnika formirana je po jedna stranka. Na izborima se pojavi više stotina političkih subjekata – od stranaka do nezavisnih kandidata. Za to su krivi državno uređenje i zakoni ove zemlje, gdje je lakše osnovati političku stranku nego nevladinu organizaciju ili firmu. Za osnivanje stranke u Federaciji BiH potrebno je samo pedeset potpisa i registracija u jednom od šesnaest regionalnih ili okružnih sudova. Zbog niskog cenzusa i decentralizirane države, s općinskim, kantonalnim, entitetskim i državnim nivoom vlasti, to otvara mogućnosti i manjim strankama da postanu jezičak na vagi u formiranju postizbornih parlamentarnih većina.

Više političkih stranaka ne znači više demokratije i političkog pluralizma. Naprotiv, ljudi koji osnivaju i predvode nove stranke najčešće su život proveli u zastupničkim klupama ili na drugim političkim pozicijama. Tvrditi kako nove stranke donose novu politiku ravno je situaciji u kojoj kompanija promijeni ambalažu svog produkta tvrdeći da je u pitanju novi proizvod. Nova hiperprodukcija političkih stranaka ne može donijeti pozitivne promjene u složenoj državi kakva je Bosna i Hercegovina, već će samo doprinijeti daljoj polarizaciji i destabilizaciji domaće političke scene, ali i zloupotrebi demokratije.

ŠTETNE POSLJEDICE POLITIČKE ATOMIZACIJE

Osnivanje novih stranaka u Bosni i Hercegovini postala je svakodnevica jedino na onom dijelu zemlje u kojem većinski žive Bošnjaci; sličnog fenomena nema u manjem bh. entitetu i u kantonima s hrvatskom većinom, gdje je postratna politička scena poprilično nepromijenjena. Stoga je ova pojava nešto što pogađa, prije svega, bošnjačko društvo, a s obzirom na to da su Bošnjaci glavni kohezivni faktor države, ona ima iznimno negativne efekte za Bosnu i Hercegovinu.

Naime, politički pluralizam u našoj državi ne znači civiliziranu razmjenu mišljenja i takmičenje između različitih programa važnih za budućnost države, nego su na djelu rivalitet i međustranačka prepucavanja, pri čemu se za članove i simpatizere drugih stranaka koriste teške riječi u cilju njihove dehumanizacije. Imali smo priliku svjedočiti da neki političari oslovljavaju svoje političke protivnike kao “neprijateljske snage”, a pobjede na izborima obilježavaju se kao “oslobađanje od neprijateljskih snaga”. Ovakva se retorika lahko prenese i na ostale dijelove društva, sve do međuljudskih odnosa između komšija, prijatelja pa čak i do članova iste porodice.

Mnoštvo političkih stranaka stvara situaciju u kojoj se skupštine i parlamenti sastoje od velikog broja političkih grupacije, što pretvara ove zakonodavne institucije u političke pijace, gdje se vlade, ali i odnos između političkih stranaka mijenja više puta između dviju izbornih godina. Tako imamo situacije u kojima stranke, zahvaljujući političkim transferima, imaju svoje zastupnike u skupštini iako na izborima nisu osvojili nijedan mandat. To dovodi u pitanje legitimitet takvih skupština, jer građani na listama prvo zaokružuju stranku, pa tek onda kandidata.

Nedavno je u Tuzlanskom kantonu došlo do promjene vlade nakon što je parlamentarna većina predvođena Strankom demokratske akcije srušila aktuelnu vlast. Vlada na čijem je čelu Edin Forto (Naša stranka) u Kantonu Sarajevo treća je po redu formirana nakon održanih izbora 2018. godine. Negiranje izborne volje građana i sastavljanje širokih koalicija s ciljem da se izborni pobjednik gurne u opoziciju dovodi do nestabilnih vlada, što se, osim u Sarajevu, vidi i u Unsko-sanskom kantonu. Ondje je nedavno došlo do blokade računa jer aktuelna vlada nije uspjela izglasati budžet za predstojeću godinu. Osim toga, promjene vlada unutar jednog izbornog ciklusa sprečava izvršavanje kapitalnih projekata, od čega najveću štetu trpe građani.

RJEŠENJE JE PROMJENA IZBORNIH PRAVILA I ZAKONA

Bosna i Hercegovina složena je država u kojoj rješenje za društvene i političke probleme nije u stvaranju novih političkih stranaka, jer da je tako, ona bi bila najprosperitetnija država u Evropi. Zbog specifičnog uređenja na državnoj i entitetskoj razini, teško je sastaviti vlade sa strankama koje dijele ista ili slična politička uvjerenja.

Stoga su potrebne takve reforme izbornog procesa koje ne bi podsticale građane za osnivanje novih stranaka, već priključenje već postojećim. Kao prvo, potrebno je povećati broj potpisa potrebnih za registraciju stranke od 50 do najmanje 1.000, što bi pokazalo da za takvu stranku postoji interes u društvu.


U Parlametnu FBiH nakon izbora 2018. godine bilo je dvostruko više stranka nego u njemačkom Bundestagu

Također je potrebno promijeniti član Izbornog zakona u kojem stoji da mandat pripada izabranom nosiocu mandata, a ne političkoj stranci. Apsolutna većina kandidata ostvare mandat zahvaljujući stranci i infrastrukturi stranke pa je time i logično da u situaciji u kojoj zastupnik istupi iz stranke prije novih izbora vrati stranci mandat. To bi ujedno eliminiralo i slučajeve “papaka” te trgovanje osvojenim mandatima, pozicijama i funkcijama u javnim ustanovama.

Isto tako, ne bi bilo loše ni ozbiljno razmišljati o povećanju izbornog cenzusa s 3 na 4-5 posto, što je praksa u evropskim država i susjedstvu. Veći izborni prag smanjio bi broj stranaka u skupštinama. To bi za posljedicu imalo stabilnije vlade i eliminaciju situacija u kojima male stranke postanu nesrazmjerno utjecajne i važne, čime ucjenjuju svoje učešće u vlasti interesima i funkcijama koji nisu u skladu s izbornim rezultatom, a time ni s izbornom voljom građana. No, s obzirom na to da bi ovo smanjilo šanse bošnjačkim povratnicima u manjem entitetu da imaju svoje političke predstavnike, potrebno je uvoditi minimalne kvote za konstitutivne narode.

Trenutna politička scena s transferima, blokadama, rušenjem i formiranjem novih vlada nešto je što će udaljiti građane od politike i dalje smanjiti broj zainteresiranih da koriste svoje aktivno biračko pravo glasajući na izborima, jer politika ne liči za borbu za bolje društvo, nego za lične materijalne interese. Interes svih aktera, bez obzira na političku i stranačku pripadnost, jeste da se to stanje promijeni, a trenutni pregovori o izbornom zakonu prilika su da se i ovaj problem riješi.