U hrvatskoj javnosti ostalo je nedorečeno ko je kriv za optužnicu protiv hrvatskih generala u vezi s operacijom “Bljesak”. Je li Banja Luka ili Sarajevo? Na koncu je spretno provučeno da nije Banja Luka, jer se to Sarajevo navodno osvećuje Hrvatima za Pelješki most. Prije svega, u bošnjačkoj interpretaciji državotvorne geografije ne postoji bošnjačko Sarajevo, srpska Banja Luka ili hrvatski Mostar.

No, u svemu što je uslijedilo, u svim reakcijama kojima je pumpana hrvatska javnost, čini se da je zaboravljena ključna stvar – državna tužiteljica bliska je HDZ-u i Draganu Čoviću. Na bošnjačkoj strani kao žila kukavica bliska je Fahrudinu Radončiću, a SDA-u je u blizini samo kada smišlja kako locirati, uhititi, transferirati i zatvoriti. Igrale se delije, ovaj put u zajedničkom kolu s Hrvatima, a nakon što je igra završena, optužili su Bošnjake.

Čini se da je hrvatskoj politici ovaj slučaj, koji zasigurno neće imati ni pravosudni zaplet ni epilog, pokvario (ili doprinio žrtvoslovnom narativu) netom održani Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. Ovaj datum osmišljen je i održava se kao snažno sredstvo hrvatske nacionalne homogenizacije, a hrvatski generali u mirovini sve češće spominju jedno ime kao “prvu nacionalnu ligu” – predsjednika Zorana Milanovića, koji je za taj datum odlučio odlikovati presuđene ratne zločince iz postrojbi HVO-a. Na ovaj je način Milanović posve imitirao srpsku politiku koja je u isto vrijeme, pritisnuta Inzkovim zakonom, zazivala “osvetu” i uzaludno pjenila kako nije bilo genocida, da su Karadžić i Mladić heroji, pritom prijetila hapšenjima itd.

Naime, kao što su se Srbi trudili da Inzkov zakon omalovaže i obezvrijede, upravo je to uradio i Zoran Milanović kada je odlikovao ratne zločince – poslao je poruku da je iznad zakona, iznad odluka visokog predstavnika (odnosno međunarodne zajednice), te da je na istim stanovištima slavljenja i protežiranja ratnih zločinaca kao i Srbi.

Nažalost, s obzirom na to da Hrvati nisu narod koji je opsjednut bolesnim i krajnje malignim oblikom mitomanije, hrvatska politika očito je osjetila potrebu da krene putem imitiranja one srpske. Pošto je mitomanski narativ ustvari klasično nasilništvo koje se temelji na ugnjetavanju slabijeg, Hrvati i Srbi često okušavaju snage među sobom, a najčešće se usredotočuju na onoga za koga misle da je najslabiji – Bošnjake. Otuda izreka – kad se Hrvati i Srbi tuku, Bošnjaci dobiju batine. Jer, oko nečega se moraju potući, ali i pomiriti. Da bi se pomirili, moraju nešto podijeliti, a to je najčešće Bosna.

U svemu tome Bošnjaci ipak nisu u ponižavajućoj poziciji. Hrvati jesu. Prije svega, pogledajmo samo novac i trud koji su srpska i hrvatska politika uložili u raznorazna lobiranja i naučno-obrazovne projekte kojima je cilj bio relativizacija zaraćenih snaga i minimizacija odgovornosti za ratne zločine. Ogroman trud i pregolema sredstva, a sve uzalud jer se očito istina ne može prekrojiti i zataškati. Ponižavajuća hrvatska pozicija mogla se ponajbolje vidjeti na nedavnoj Dodikovoj eskalaciji ludila kada je Bošnjake optužio za konvertitstvo i “izdaju pradedovske vere”, a Hrvate predstavio kao neku vrstu nedonoščadi o kojoj se Srbi moraju brinuti, jer su slabi, jer su nejaki, jer ih je malo, jer im treba srpski skrbnik. U svakom slučaju, ako se nastavi ovaj hrvatsko-srpski copy-paste odnos, uskoro bi Hrvati mogli biti proglašeni prekodunavskim i prekodrinskim Srbima. I to ne bi bio prvi put, jer ako pitate Srbe, i Hrvati i Bošnjaci imali su iste pradedove. 

Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja pritom je bio jako dobar povod da se Hrvatska sjeti zasluga svojih sugrađana Bošnjaka. Nije bilo veće bitke u Domovinskom ratu u kojoj nisu sudjelovali, a konačna bilansa bošnjačkog sudioništva u odbrani Hrvatske jeste 1.187 poginulih, 80 nestalih i 350 teško ranjenih. Zahvalnost bi se mogla odati i bošnjačkom doprinosu u kulturi, sportu, nauci... Samo da je jedno ime, naprimjer književnik Fadil Hadžić, bilo bi dosta da se kaže o nevjerovatnom doprinosu. Nije jedno, na stotine ih je.

Međutim, očito je hrvatska politika iz ignoriranja bošnjačke nacionalne manjine prešla u fazu potpunog brisanja iz historije. Ove godine izašao je specijal Večernjeg lista povodom 30 godina nezavisnosti Hrvatske. Ni riječi o Bošnjacima. Nekada su barem uzimali bivšeg muftiju Omerbašića i isticali da je pomogao međunarodno priznanje Hrvatske lobirajući po muslimanskim zemljama. No, u specijalu čitamo tekst Joze Pavkovića kako su hiljade (!) Hrvata iz Hercegovine položili život u odbrani Hrvatske od agresije.

Pritom se Pavković potužio da su Hrvati iz BiH doista siroti, da imaju tri domovine i da su u svima sa statusom stranaca. Uz Hrvatsku i BiH, Pavković navodi i EU, vjerovali ili ne, posve u duhu Čovićeve teze da su Hrvati nosioci evropskih vrijednosti BiH. U Pavkovićevoj interpretaciji to sirotinjsko težaštvo se temelji na EU putovnici s kojom bosanski Hrvati odlaze u tuđinu. Zaista tužno. Ipak, uvijek imaju Dodika, koji ih može posvojiti. Ne žele biti partneri s Bošnjacima u Federaciji BiH, pa im uvijek ostaje da budu posvojčad “srpskog sveta”.

Kako uviđamo, Hrvati i Srbi imaju potpuno izgrađene nacionalne države, Bosna i Hercegovina im služi da na njoj treniraju mišiće i ispumpavaju stanovništvo kojim nadopunjuju vlastite demografske manjkove. Ne staju, nikada ne staju. Bošnjački se mentalitet pritom temelji na potrebi da se bude rahat. Bošnjaci pokazuju nevjerovatnu sposobnost da se u presudnim trenucima izbore i za sebe i za državu, ali onda bi voljeli da džematile pozaspe. Nikako da shvate da spavanja nema, da se u Bosni i Hercegovini ne može biti rahat.

Bošnjacima se čini da tapkaju na mjestu, da se vrte u začaranom krugu, a ne uviđaju da borba uopće nije prestala, da nikada nisu izašli iz rovova. I taj pričin nepopravljivog začaranog kruga i ta naša ljudska potreba za rahatlukom, veliki broj naših ljudi odvela je u ravnodušnost, a jedan dio u razne ugode i materijalističke nagone koje se namiruju korupcijom. Ravnodušnost je najgora od svega. Ona je klinička smrt, gora je od posrnuća. Ravnodušni nemaju snage za pokajanje, nemaju volje da ustanu.