Od početka ruskog agresorskog rata protiv Ukrajine, protivnici isporuka oružja Ukrajini posebno skandiraju kao mantru da Zapad mora „dati šansu diplomatiji“. Konflikt se mora "zamrznuti" prekidom vatre.
Čak i da je Vladimir Putin iznenada bio spreman za prekid vatre i mirovne pregovore, ovo sigurno ne bi bio dugo očekivani početak kraja rata . Svaki prekid vatre ili pregovori samo bi imali za cilj poboljšanje nesigurne pozicije Rusije na linijama fronta.
Vojna pregrupisavanja i logistička poboljšanja su ovdje u prvom planu. Putin je to demonstrirao mnogo puta od svoje prve invazije koja je počela 2014.
Nekoliko primjera iz novije historije, iz jugoslovenskih ratova za nezavisnost, pokazuju šta može učiniti preuranjena, nepromišljena i nepodržana diplomatija: prije 30 godina, 2. januara 1993., posrednici u pregovorima u bosanskom ratu pregovarači EK lord David Owen i njegov američki kolega Cyrus Vance, predstavili su Vance-Owenov plan nazvan po njima.
Plan je bio vrhunski primjer popuštanja, kakvo nije viđeno još od dana njegovog najpoznatijeg zagovornika, predratnog britanskog premijera Nevillea Chamberlaina. Taj plan, napravljen usred bosanskog rata, ponudio je srpskim agresorima skoro polovinu teritorije Bosne i Hercegovine na srebrnom tanjiru.
Glavnu žrtvu beogradskog agresorskog rata, legitimnu vlast u Sarajevu, Zapad je praktično prisilio da prihvati ovaj diktirani mir. Ali glad srpskog rukovodstva za zemljom bila je tolika da je pohlepa pobjedila racionalnost. Na kraju je rukovodstvo Srba odbacilo ono što se smatralo izuzetno udobnim kompromisom.
Da su prihvatili sporazum, mnogo toga što se dogodilo na njihovu štetu ne bi se dogodilo. Ali relativno je izvjesno da bi, da je Vance-Owenov plan prihvaćen, neizrecivi srpski zločini koji su počeli od aprila do decembra 1992. godine i odnijeli do 40.000 života bili brzo gurnuti pod tepih. I danas se mnogi samo nejasno sjećaju, ako uopće, barbarske opsade Sarajeva koja je trajala više od hiljadu dana.
Stotine masakara, sličnih ruskim u Buči u Ukrajini, pa čak i srpskim koncentracionim logorima u Prijedoru, u zapadnoj Bosni, zaboravljeni su, uprkos slikama britanske televizije o iznemoglom logorašu u to vrijeme.
Komentarišući genocidne ekscese Srbije 1992. godine, Marek Edelmann , preživjeli jevrejski komandant Varšavskog geta, rekao je: „Evropa nije naučila ništa od Holokausta. Ovo što se dešava u Bosni je posthumna pobjeda Hitlera.”
Uprkos ovom strašnom upozorenju, trebaće još tri godine i još 60.000 mrtvih prije nego što Zapad konačno interveniše. Sastavljeno je pola tuceta mirovnih ugovora. Ali ubijanje se nastavilo. Apsurdno, žrtve su čak stavljene pod embargo na oružje. U slučaju Ukrajine, barem je Zapad naučio iz ove bezgranične nepravde.
Međutim, ono što su izaslanik generalnog sekretara UN-a, Yasushi Akashi, i njegov vojni kolega, vrhovni komandant snaga UN-a u bivšoj Jugoslaviji, general Bernard Janvier, učinili tokom i nakon srpskog osvajanja sigurne zone UN-a Srebrenice , bilo je gotovo nevjerovatno.
Uprkos obećanju Vijeća sigurnosti UN-a, koje je Srebrenicu proglasilo zaštitnom zonom UN-a u aprilu 1993. godine, oboje su odbili dati zeleno svjetlo spremnim borbenim avionima NATO-a. Tako su Akashi i Janvier omogućili srpski genocid nad skoro 8.500 Bošnjaka. Sve dok je zaustavljen NATO, srpske trupe predvođene predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem, generalom Ratkom Mladićem i Radovanom Karadžićem mogle su da se osećaju bezbjedno.
Koje se pouke iz ovoga mogu izvući? Diplomatija i pregovori se ne mogu voditi za vrijeme rata. Moraju biti na kraju. Vojne operacije i isporuke oružja imaju svoje opravdanje, jer samo one mogu stvoriti uslove da se agresor usmjeri za pregovarački sto.
Samo vojni pritisak može uvjeriti političke i vojne parije da pristanu na pravi mir. To je bio slučaj 1945. godine, kao što je bio slučaj u Bosni 1995. i na Kosovu 1999. godine, a nadamo se da će se dogoditi i 2023. godine, pod uslovom da Zapad zadrži svoju politiku podrške Ukrajini.
Autor: Alexander Rothert, Tagesspiegel
Autor je politikolog i pisac, dugi niz godina radio je za EU i OSCE u Bosni i Hercegovini, bio je šef kabineta i specijalni savjetnik Ureda visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu (OHR)
