Izrael ima novi soundtrack. Na radiju, u barovima ili u trgovinama svira Harbu Darbu, hip hop pjesma koja je zauzela prvo mjesto u gledanosti u zemlji na Spotifyju i YouTubeu od objavljivanja 14. novembra. Stihovi govore o pisanju imena na projektilima koje vojska ispaljuje na Gazu i ubijanje “Abu Baklave” (generičko ruganje arapskim imenima) te manekenke Bella Hadid i Mie Khalifa te pjevačice Due Lipa zbog solidarnosti s Palestinom.

“Another Aviv” drugi su stihovi kojima se dvojac Ness i Stilla povezao s prevladavajućim raspoloženjem u zemlji, u kojem se trauma i bol od masovnog napada Hamasa sedmog oktobra danas prožimaju svojevrsnom euforijom zbog napredovanje trupa u Gazi, piše dopisnik El Paisa iz Izraela.

Najnoviji Peace Index, istraživanje koje je proveo Univerzitet u Tel Avivu, pitao je krajem oktobra, još uvijek na početku kopnene invazije na Gazu nakon tri sedmice masivnog bombardovanja: “Kako biste definirali dosadašnju upotrebu u Gazi izraelske vatrene moći?" Čak 57,5% ispitanika među jevrejskom većinom (80% stanovništva) odgovorilo je “premalo”; 36,6%, odgovarajuće; i 1,8%, pretjerano.

Drugo istraživanje, Israel Voice Index koje je izradio think tank Israel Institute for Democracy, pokazuje slične rezultate. Najnovije, objavljeno petog decembra, pokazao je 87% podrške za nastavak ofanzive u Gazi nakon sedam dana prekida vatre.

 

Razlike prema ideološkom opredjeljenju bile su manje: 74% među onima koji se definiraju kao ljevičari; 84%, iz centra i 93% s desna. Samo 2% je bilo sigurno, a 4,7% je smatralo da treba promijeniti način borbe, kako bi se smanjila smrt civila i međunarodni pritisak.

“Postoji široki konsenzus da moramo nastaviti do kraja, dobiti rat i onda ići na izbore. Svako ima svoju sliku u glavi o tome kakva bi bila fotografija pobjede, ali svima je zajedničko da Hamas ne može nastaviti kontrolirati Gazu", rekao je Uriel Abulof, vanredni profesor političkih nauka na Univerzitetu Tel Aviv. Abulof ističe da, osim činjenice da "Izraelci ne vide iste slike onoga što se događa u Gazi kao u ostatku svijeta", velika većina smatra broj civilnih žrtava "podnošljivim" s obzirom na važnost koju dati misiji, od strane “male manjine koja ih rado vidi”.

Razlike se više javljaju oko famoznog “dana poslije”. Prema anketi novina Maariv u novembru, 44% njih želi da Izrael zadrži kontrolu nad Pojasom Gaze; 22% želi samo sigurnost i još 22% je za obnovu naselja koja su demontirana 2005. godine, kada je Vlada Ariela Sharona jednostrano odlučila maknuti sve vojnike i doseljenike. Pet godina ranije Izrael je povukao svoje trupe iz južnog Libana. Sada je to veliko uporište Hezbolaha, milicije kojoj je Iran pomogao izgraditi arsenal mnogo moćniji od onog Hamasovog.

Ta su dva slučaja kontekst zašto mnogi Izraelci danas osjećaju da teritorijalno povlačenje ugrožava njihovu zemlju.

Drugi dio konteksta – 57 godina vojne okupacije palestinskih teritorija, s gotovo dva desetljeća blokade i ofanzive svakih nekoliko godina u Gazi kako bi se “pokosila trava” – umjesto toga se prezire, ignorira ili ismijava.

Ipak, ogromna podrška invaziji na Gazu uopće se ne odnosi na Vladu. U istraživanju Univerziteta u Tel Avivu, 53,2% opisalo je upravljanje ratom premijera Benjamina Netanyahua kao loše, a 56,3% opisalo je upravljanje ratom od strane izvršne vlasti kao loše. Prema istraživanju koje su u petak objavile novine Maariv, stranke koje su činile izvršnu vlast (Netanyahuov Likud, ultranacionalisti i ultraortodoksni) danas bi dobile samo 44 od 120 zastupnika Knesseta za razliku od 64 koliko su imali na posljednjim izborima, u novembru 2022.

Da su sutra izbori, Nacionalno jedinstvo, stranka Bennyja Gantza, uzela bi gotovo trećinu parlamenta: 38 mjesta. Na pitanje ko je najprikladniji za premijera, 51% bira Gantza, a 31% Netanyahua.

Vidljiva je promjena raspoloženja među stanovništvom. Kafeterija Kadosh, prava institucija u Jeruzalemu koja se upravo preselila na veću lokaciju zbog stalnih redova na ulazu, izbacila je na tržište posebnu kolekciju peciva s oznakama i bojama raznih vojnih jedinica.

Čokoladica koju uz kahvu isporučuje glavni lanac kafana, Aroma, sada je omotana nacionalnom zastavom. S 360.000 mobiliziranih rezervista, uz karijernu vojnu službu i obaveznu službu od dvije do tri godine za oko 70% stanovništva, malo je Jevreja u Izraelu koji ne strahuju za život sina, oca, unuka ili nećaka, bilo u Gazi, bilo na granicama s Libanom i Sirijom.

Prisutnost ljudi u uniformama posvuda je u suprotnosti s nevidljivošću Palestinaca, osim kada se bore protiv trupa. Broj mrtvih u Gazi približava se cifri od 18.000, od čega su 70% žene i maloljetnici, prema podacima Ministarstva zdravstva Hamasove vlade koje Izrael i predsjednik Sjedinjenih Država Joe Biden više ne dovode u pitanje. Oni se, međutim, rijetko pojavljuju u vijestima, sami novinari često koriste "mi" ili "naše snage" kada govore o vojnim akcijama.

Izvještavanje o tome što se događa u Gazi obično dolazi od takozvanih vojnih dopisnika, koji prenose ono što im vojska dostavlja. Dana 31. oktobra, kada je nakon bombardovanja ostalo nekoliko ogromnih kratera u izbjegličkom kampu Jabalia, a arapski kanali uživo prikazivali ljude kako iz ruševina vade leševe djece, javna televizija je izvijestila o "eliminaciji" komandanta oružanog krila Hamasa. Ponekad se dodaje izraz: "Palestinci prijavljuju nekoliko smrtnih slučajeva."

Jezik koji je dehumanizirajući ili koji, direktno ili indirektno, sve stanovnike Gaze smatra legitimnim metama je široko rasprostranjen. Od predsjednika Isaaca Herzoga iz laburista i koji vjeruje da "tamo postoji cijela nacija koja je odgovorna" jer se ne buni protiov hamasove vlasti do Avigdora Liebermana, bivšeg ministra odbrane i vanjskih poslova koji je prošle nedjelje tweetao da “u Gazi nema nevinih". Krajnje desničarski ministar, Amijai Eliyahu, razmatrao je lansiranje atomske bombe kao opciju, a Merav Ben-Ari, član parlamenta iz stranke Yaira Lapida, Yesh Atid, vjeruje da su “djeca Gaze to tražila”. Tally Gotlib, zastupnica Likuda, poziva na “nemilosrdno bombardovanje iz zraka” kako se ugrozili vojnici ne bi bili ugroženi i kako bi prestalo sažaljenje nad nevinim Gazanima jer „takvih nema“.