Svaka javna tajna prije ili kasnije prestaje biti tajnom. Šta želim time reći? Kada s anegdotskog plana “javna tajna” pređe na pravosudni, prestaje biti tajnom. Od prvih poteza gradonačelnika Istanbula Ekrema İmamoğlua (rođenog Mudafa) javna tajna bila je da kadar gradske uprave postavlja po partijskom ključu, što je, recimo, manji problem, ali je također bila javna tajna da taj ključ podrazumijeva određenu kvotu za političko krilo terorističke organizacije PKK – Demokratsku partiju naroda (HDP). Kada se skine ljuštura političke korektnosti, to je značilo da će izvjestan broj zaposlenih od gradonačelnika biti pod PKK kontrolom.

Ministarstvo unutrašnjih poslova Turske je posljednje nedjelje 2021. godine izdalo saopćenje u kojem se navodi da je “od osoblja zaposlenog u Gradskoj općini Istanbula, njenim filijalama i kompanijama 455 pripadnika PKK-a, 80 DHKP-C, 20 MLKP-a, 2 MKP-a, a neki su povezani s FETÖ i drugim terorističkim organizacijama”. DHKP-C, MLKP i MKP, nepotrebno reći, jesu skraćenice naziva terorističkih organizacija “ljevičarske” orijentacije. U saopćenju se također navodi da je u okviru Ministarstva unutrašnjih poslova Turske osnovana posebna inspekcija koja će istražiti sve aspekte ovog problema. Bila je to “bomba” bačena u medijsko-politički prostor. “Javna tajna” više nije tajna. No, krenimo redom.

Suprotno predizbornim obećanjima i garancijama lidera partije čiji je İmamoğlu bio kandidat (Narodna republikanska partija – CHP) da niko neće biti otpušten iz općina koje je CHP osvojio na lokalnim izborima 2019, a pogotovo da to neće biti po partijskoj liniji, İmamoğlu je, ne trepnuvši, otpustio 13.353 zaposlenih u Gradskoj općini Istanbula. Uprkos predizbornim obećanjima o štednji, umjesto njih, zaposlio je 45.029 ljudi. Sam İmamoğlu “priznaje” da je taj broj 20-25 hiljada, neki novinari mu vjeruju pa se taj broj pojavljuje u medijima. Međutim, dokumenti Zavoda za socijalno osiguranje potvrđuju da je ipak riječ o više od 45 hiljada novozaposlenih.

Svakome ko je iole upućen u politiku bilo je jasno da će “plijen” opozicije poslije lokalnih izbora biti dijeljen po partijskim linijama, kao i to da je u tzv. Nacionalnom savezu, koji zvanično čine CHP, Dobra i Saadet partija, “slijepi putnik” HDP, koji će tražiti i dobiti dio. Nedavno objavljeni video sa sastanka na kojem je zamjenik istanbulske podružnice CHP-a objašnjavao mehanizam zapošljavanja grupi CHP odbornika u gradskom vijeću (a prisutni su bili glasnogovornik partije i šef poslaničke grupe CHP-a u Parlamentu Turske) pokazao je proporcije te podjele – 35 posto kadrova će pripasti CHP-u, 15 posto Dobroj partiji, 25 posto će se zapošljavati preko općinskog centra za ljudske resurse, a preostalih 25 posto “drugima”. S obzirom na to da ni dan-danas CHP ne priznaje javno-tajni savez s HDP-om, nije uputno otkrivati ni za javnost zatvorenim sastancima da je zapravo HDP “drugi” (kao što taj video svjedoči uvijek će nešto procuriti).

Reakcija opozicije na saopćenje Ministarstva unutrašnjih poslova Turske? S hinjenom indignacijom krenula su pitanja “ako je to istina, gdje je (bila) država?” i “kako je to moguće?” u (besmislenom) pokušaju da obrnu situaciju i predstave Ministarstvo kao “nesposobno”. Stvarno, kako je to bilo moguće? Jednostavno. Kada se ne poštuju zakonske procedure, svašta je moguće, a to je u ovom slučaju sasvim jasno. Naime, kada općina zapošljava, jedan od koraka u proceduri jeste da traži informacije o kandidatu od arhiva guvernorata, to spada u ne samo uobičajenu nego i zakonom propisanu sigurnosnu provjeru. İmamoğluovi klovnovi taj su korak “zaboravili” i jedina sigurnosna provjera sastojala se od potvrde iz pravosuđa o neosuđivanosti, koja ne sadrži čak ni informacije o tekućim procesima, a kamoli (također tekućim) istragama. 

Nije to prvi put da Ekrem İmamoğlu ne poštuje osnovne procedure potencijalno dovodeći živote u opasnost. Tendenciju da zaobilazi državnu vlast pokazao je vrlo brzo nakon proglašenja gradonačelnikom Istanbula u ljeto 2019. Prvi slučaj je bio kada je na Büyükadi, najvećem od Prinčevskih ostrva, dijelu Istanbula na kojem nema motornog saobraćaja, pokušao da zamijeni fijakere koji su igrali ulogu javnog transporta električnim vozilima  nepoznatog porijekla, kakva se mogu vidjeti na golf-terenima diljem svijeta. No, golf-tereni i javni transport se prilično razlikuju. Prije svega glede obaveze tehničkog pregleda i registracije. Pustiti ljude da se voze u vozilima bez tehničkog pregleda ne izgleda kao bolesna ideja samo ideološki obnevidjelima. Kada je tada guverner Istanbula zaustavio promociju novog javnog transporta na Büyükadi, opozicija je krenula da skiči o “kočenju” novopečenog gradonačelnika.

Ta kuknjava o kočenju i subverziji u različitim oblicima traje i danas, međutim, gdje god da se zagrebe, otkrije se spin (lijep izraz za laž) İmamoğluovog PR menadžera, koji ga vodi sigurnom, ponekad grubom (u najbukvalnijem smislu) rukom – naprimjer, povuče ga u službeno vozilo kada osjeti da će ovaj u interakciji, da l' s novinarima ili građanima, nema veze, nešto za***ti. Narečeni PR menadžer Murat Ongun, po funkciji İmamoğluov glasnogovornik, zbog toga je poznat pod nadimkom omuzdaki el iliti ruka na ramenu.

Pokušaj da se saopćenje Ministarstva unutrašnjih poslova Turske odbacuje kao “mišljenje” ministra neslavno je propao kada je usvojena prva optužnica u kojoj se baca svjetlo na veze između Gradske općine Istanbul i Udruženja za pomoć i solidarnost vjerskih učenjaka (DIAYDER), koje je  osnovano na inicijativu PKK lidera koji služi doživotni zatvor Abdullaha Öcalana. DIAYDER je u glavi PKK terorista smišljen kao ciničan alat kojim bi se pridobili konzervativni i religiozni Kurdi, a koji je paralelna struktura Predsjedništvu za vjerska pitanja (Diyanet). Pet od 23 zvaničnika DIYADER-a protiv kojih je podignuta optužnica, a koji su istovremeno zaposlenici Gradske općine Istanbul, može se učiniti kao “sitnica”, no optužnica objašnjava duboke veze CHP-a s organizacijom i bilježi kontakte lidera CHP-a Kemala Kılıçdaroğlua s organizacijom.

Tu onda dolazimo do zadnje i aktualne linije opozicione odbrane – “to je politički progon”. To je uostalom najlakše. “Politički progon” je bio u pitanju kada su poslanici HDP-a hvatani na djelu dok prevoze oružje i/ili teroriste s potjernica. “Politički progon” je kada se otkrije da su neki zvaničnici HDP-a i/ili CHP-a vršili nasilje (silovanje) nad koleginicama. “Politički progon” može biti odbrana od bilo kog kriminalnog (ne)djela koje počini opozicioni zvaničnik. Jednostavno, opozicija pokušava da vrištanjem “politički progon!” stvori neograničeni imunitet i štit čvršći od svakog kevlara.

Jedan od svježih slučajeva “političkog progona” jeste hapšenje i optužnica protiv Metina Gürcana. Metin Gürcan (46) je bivši oficir turske vojske koji je poslije napuštanja vojske doktorirao i postao vojni analitičar. Poslije duže istrage u novembru je uhapšen pod optužbom za vojnu špijunažu. Snimci Gürcana kako se sastaje s italijanskim i španskim diplomatama i dobija koverte s novcem su procurile tom prilikom. Njegova odbrana je da je radio analize iz javnih izvora za razne zemlje. Pa sjajno, a od kada se to plaća kešom ispod stola, ili u automobilima parkiranim u javne garaže? Čemu konspirativni sastanci i još konspirativnija isplata? Naravno, optužnica ide detaljnije od “analiza” iz “javnih izvora” i navodi da mu je španska obavještajna služba (CNI) dodijelila kodno ime – Ihanet, što je na turskom izdaja. E da, Gürcan je jedan od osnivača Partije demokratije i progresa (DEVA), partije kojoj je predsjednik i glavni osnivač Ali Babacan, renegat vladajuće AK partije. Ta činjenica je dovoljna da se optužnica protiv Gürcana proglasi “političkim progonom”.

Najsvježiji “politički progon” uperen je protiv HDP poslanice Semre Güzel. Semrine fotografije s 2017. godine poginulim PKK teroristom Volkanom Borom, na nekima on u “uniformi” sa sve oružjem, a na nekima oboje u “sivomaslinastoj” garderobi, naravno, izazvale su reakcije javnosti. To je samo još jedan dokaz organske (u ovom slučaju i ljubavne) veze između HDP-a i PKK-a. Međutim, koja bi liberalna demokratija dozvolila da takva veza obitava pod krovom parlamenta? Batasuna je, ako se dobro sjećam, zabranjena kada je španski sud presudio da je finansirala terorističku organizaciju ETA i niko u EU nije imao primjedbi. Možete li zamisliti isto glede HDP-a u Turskoj? Mislim na nemanje primjedbi, dokaza o finansiranju i organskoj vezi je i bez suđenja previše.

Naravno, i Semra je “žrtva političkog progona” i ta poruka će se emitirati ka inostranstvu. Pod plaštom “žrtve” na turskoj političkoj sceni se na otvorenom krije zaista živopisna fauna, kakvu nijedna demokratija ne bi tolerirala.