Historičari, baš kao sada analitičari, bavit će se zakonskim aspektom smjene, odnosno zbacivanja popularnog premijera Pakistana Imrana Khana s vlasti. Tumačenja će biti, kao što su sada u medijima, različita u zavisnosti od svjetonazora. Međutim, iz perspektive zemlje koja je, kada je riječ o pučevima i stranim intervencijama, imala slična iskustva, ono što se desilo Imranu Khanu jeste puč.

Tokom ove, zapadni mediji vole da je nazivaju ustavnom, krize konzumenti vijesti podsjećani su na činjenicu da u toku 75 godina postojanja Islamske Republike Pakistan nijedan premijer nije okončao petogodišnji mandat te da je armija direktno vladala zemljom čitave 33 godine. Ta podsjećanja valjda služe tome da pokažu kako je Pakistan inherentno nestabilan, te da se (zapadni) konzument vijesti ne treba pretjerano sekirati oko, eto, još jednog zbačenog premijera.

Osim toga, imidž Imrana Khana, zbog sasvim koincidentalno (posjeta je planirana mnogo unaprijed) zvanične posjete Moskvi 23. i 24. februara, kada je počela ruska agresija na Ukrajinu, te nastojanja Pakistana da ostane neutralan u tom sukobu, to jest ne uvede američko-evropske sankcije Rusiji, svakako je okrnjen u očima zapadne publike. O percepciji da je Pakistan postao klijent Kine da ne govorimo.

No kako i zašto je to puč, a ne “pad iz milosti”, što se može pročitati u zapadnim medijima, naravno bez objašnjenja iz čije. Milosti, mislim. Da nije iz narodne milosti, pokazale su scene, nerado emitirane i minimizirane, naroda na ulicama pakistanskih gradova, koji je u nedjelju, 10. aprila 2022, nakon što je Pakistanski parlament izglasao nepovjerenje Imranu Khanu, izašao da mu pruži podršku.

Iako se o odlivu poslanika iz koalicije koja je dovela Khana na vlast na izborima 2018. i glasanju o nepovjerenju govorilo od decembra prošle godine, dešavanja u Pakistanu ubrzala su se munjevito nakon 7. marta. Naime, tog dana pakistanski izaslanik u Washingtonu imao je sastanak sa zamjenikom američkog državnog sekretara Donaldom Luom. Na tom sastanku Lu navodno izgovara rečenicu: “Sve dok je Imran Khan na vlasti, nije moguće napredovati u našim odnosima”, te spominje (mnogo puta)  izglasavanje nepovjerenja (kao načina da se Khan ukloni), prijeteći da će se Pakistan, ako izglasavanje nepovjerenja ne uspije, suočiti s teškim posljedicama.

Asad Majeed Khan, ambasador Pakistana u SAD-u, poslao je depešu sa sadržajem tog razgovora u Ministarstvo vanjskih poslova, a ubrzo se to našlo i na stolu premijera Khana, te kasnije bilo predmet sjednice Komiteta za nacionalnu sigurnost.

No, već sljedećeg dana, 8. marta, lider opozicije Shehbaz Sharif (mlađi brat Nawaza Sharifa, koji je u tri maha bio premijer Pakistana, a izbačen je iz politike zbog korupcije) ulaže u Parlamentu zahtjev za glasanje nepovjerenja Vladi Imrana Khana. Čudna koincidencija...

Argument opozicije da je Khan počeo pričati o stranom miješanju i zavjeri da se zbaci tek kada je glasanje o nepovjerenju zakazano za 3. april, kada se pogleda tajming, nema ozbiljnu težinu, naime, opozicija je krenula u akciju 24 sata poslije pomenutog sastanka u Washingtonu (i poslije mnogih konsultacija u Američkoj ambasadi u Islamabadu). Međutim, ono što je od svega toga napravilo izvjesnu “kvaku 22” jeste odluka Ustavnog suda Pakistana da vlada NE SMIJE objaviti sadržinu depeše jer je obavezana na tajnost. Time su depeša i američke prijetnje postale “navodne”, kao i sve tvrdnje Imrana Khana. Nepotrebno reći, SAD demantiraju da su ikada prijetile i/ili se miješale u unutrašnje poslove Pakistana.

Odlučan da ne ode lahko, Imran Khan “preživio” je 3. april tako što je zamjenik predsjednika Parlamenta Kasım Suri odbio prijedlog o nepovjerenju opozicije uz obrazloženje da je nepovjerenje bilo protiv 5. člana Ustava o lojalnosti državi. Odmah zatim Kahn je uvjerio predsjednika Pakistana Arifa Alvia da raspusti Parlament i raspiše izbore za tri mjeseca.

Poziv na nove izbore eksponira “argument” opozicije da Imran Khan želi da ostane na vlasti “po svaku cijenu” kao ordinarnu glupost. Da su sigurni u brojeve, pri tome ne mislim na brojeve poslanika preletača, nego brojeve birača, to je mogao biti kraj krize i odgovor na pitanje koga populacija podržava. No, takvo odmjeravanje političke snage nije bio cilj opozicije, pa je pohitala u Ustavni sud da se žali na odluku Parlamenta i predsjednika Republike.

Kao što znamo, sud je prelomio u korist opozicije i glasanje o nepovjerenju odigralo se u nedjelju, 10. marta. S 2 (dva) glasa više od proste većine –  174 u Parlamentu, od 342 sjedišta –  Khan je zbačen s vlasti nakon tri i po godine.

Obrazloženja opozicije jadni su izgovori, pogotovo kada se uzme u obzir ko ih izgovara. Član do srži korumpirane dinastije Sharif, Shehbaz optužuje “jednog od najmanje koruptibilnog političara na svjetskoj sceni” (riječi Lorda Goldsmitha, britanskog ministra za Pacifik i okoliš u Uredu za vanjske poslove) zbog slabe borbe protiv korupcije.

Kakva će biti Shehbazova, koji je u ponedjeljak 11. aprila izglasan za novog premijera, možemo zamisliti po najavi brata mu Nawaza da će se vratiti u Pakistan nakon (“dobrovoljnog”) izgnanstva u Velikoj Britaniji.

“Od ključne je važnosti ponoviti dostignuća Khanove vlade. Pogotovo zato što je protiv njega u toku ogromna kampanja dezinformacija kako bi se opravdala krađa njegovog mandata”, piše Farhan Mujahid Chak, vanredni profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu u Kataru, za dnevnik Daily Sabah, navodeći ogroman spisak (prevelik za citiranje ovde) ušteda, socijalnih programa, rehabilitacija industrije i sl. Naprimjer, prva stvar po preuzimanju funkcije jeste potpisivanje ugovora “za jeftiniji tečni prirodni gas, koji je pomogao da uštedi 317 miliona dolara godišnje, što je 3 milijarde  dolara u narednih 10 godina. Drugo, ponovo je otvorio praktično ugašenu tekstilnu industriju i izvezao tekstil u vrijednosti od 26 milijardi dolara”.

U tekstu pod naslovom “Parlamentarni vuk u demokratskoj ovčijoj koži” profesor Chak ističe izgradnju tri bolnice za rak u Pakistanu koje pružaju besplatne usluge potrebitima, kreiranje Sehat (zdravstvene) kartice, koja je osiguravala do milion pakistanskih rupija (5.415 dolara) u vrijednosti od besplatne zdravstvene zaštite za svako domaćinstvo u bilo kojoj javnoj ili privatnoj bolnici, otvaranje 5,5 miliona novih radnih mjesta, “Ehsaas program” za smanjenje siromaštva, koji je zaradio globalne pohvale, uključujući i Azijsku razvojnu banku i Ujedinjene nacije, kao uspjehe na domaćem planu, a na međunarodnom “Khanova vlada i njegov tim u UN-u – pod vodstvom pakistanskog diplomate Munira Akrama – donijeli su rezoluciju kojom se osuđuje islamofobija i 15. mart postaje dan za borbu protiv nje”.

Kada se gleda taj (nepotpuni) spisak i kada se znaju riječi koje je Imran Khan napisao prije dolaska na vlast u knjizi “Pakistan –  lična historija”: “Primjer za Pakistan jeste Turska, gdje je vojska, koja imala ustavnu ulogu da podržava svoju sekularnu ideologiju, destabilizirala demokratske vlade. Trebao je kredibilan vođa veličine Erdoğana, čije su dinamično vodstvo i veliki moralni autoritet postavili vojsku na mjesto koje joj pripada i odveli Tursku ka istinskoj demokratiji”, postaje jasno zašto je bio trn u oku SAD-a. Dodajmo tome da je Pakistan, nakon što je kao saveznik u tzv. ratu protiv terorizma podnio (kao saveznik) jezive žrtve – 80 hiljada mrtvih i 480 napada dronovima, odbio takav vid “savezništva” sa SAD.

Ali Şahin, zamjenik ministra za poslove Evropske unije, komentirao je događaje u Pakistanu riječima: “Još jedna važna tačka koja će objasniti proces jeste faktor Imran Khan. Zapad ne želi lidere na čelu muslimanskih zemalja koji će izaći iz osovine moćnog Zapada i preispitivati sebe i svoje odluke. Oni žele vođe koji će primati uputstva. Imran Khan, Paštun, jeste vođa koji se ne uklapa u ovu definiciju.” Dodirne tačke s predsjednikom Erdoğanom ne treba posebno naglašavati. (Stav dopušta mogućnost da su određeni fakti promijenjeni od trenutka pisnaja do trenutka objavljivanja teksta.)