Pet godina je prošlo od 15. jula 2016, historijskog događaja bez presedana u svijetu, koji se samo praktičnosti radi naziva “pokušajem puča” ili “pokušajem gulenističkog puča”. Kako god nazvali taj događaj, neadekvatno je i ne čini mnogo (ili skoro ništa) da ga korektno i nedvosmisleno označi/opiše. Zaista, kako definirati pokušaj terorističke organizacije fetulahdžija (FETÖ), koja je samo filijala američkih obavještajnih agencija, da pomoću oficira, desetljećima infiltriranih u oružane snage u Republici Turskoj, otme državu i – tu dolazimo do onoga što se nikad nigdje nije desilo – otpor miliona golorukih građana koji je slomio taj pokušaj?
Za makar i površno razumijevanje 15. jula 2016. godine potrebno je bar u najosnovnijim crtama znati činjenice, a ne bajke zapadnih medija (akademije i političara) o FETÖ i njenom lideru. Ta “obrazovno-medijska” imperija koja se uglavila u više od 180 zemalja svijeta nije nikakva benigna organizacija nego je potencijalna opasnost za svaku od njih.
Kada ne bih znao redoslijed događaja 15. jula 2016. u Turskoj, zakašnjelu, mlaku ili skoro nikakvu podršku legitimnoj, demokratski izabranoj Vladi Turske i njenom predsjedniku, drugim riječima mlaku i zakašnjelu podršku demokratskom poretku od strane zapadnih demokratija, možda bih bio sklon da “nerazumijevanje” onog što se dogodilo 15. jula 2016. protumačim kao “lingvističku” prepreku – nesporazum. Jednostavna je činjenica da se te noći dogodilo nešto što se prvi put dogodilo ne samo u Turskoj nego i u svijetu, te samim time izmiče poznatom vokabularu. Kao što sam više puta pisao, nije riječ o nerazumijevanju i/ili nesporazumu, nego o odsustvu želje da se prihvati poraz terorističko-obavještajne konstrukcije maskirane u tobože religijski kult.
Dodatnom nerazumijevanju monumentalnosti 15. jula doprinosi činjenica da zapravo nikad u samoj Turskoj nije postignut apsolutni konsenzus oko toga šta se te noći zapravo desilo. Govorim o nerazumijevanju svjetske javnosti. Kod zapadnih političara “nerazumijevanje” je dio kalkulacije i manipulacije, ako nije direktno saučesništvo. Svakako procenat Turaka kojima je bilo jasno da je teroristička organizacija fetulahdžija (FETÖ) bila preduzimač tog čina izdaje (jedna riječ koja najbliže definira taj datum) jeste ogroman, ali šum i konstantno mućenje davno razbistrenih stvari nastoji da unese konfuziju i pokoleba svakoga. Online egzibicije mafioza Sedata Pekera iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, zemlje koja je aktivno učestvovala u događajima 15. jula 2016. (finansirajući ih), upravo služe tome, a rukovode se gebelsovskim principom da je masa sklonija da povjeruje u laž što je ona veća.
Pet godina i sva unutarnja politička dešavanja u međuvremenu bili su dovoljni da razbistre pomalo idealiziranu sliku o tome da su sve političke opcije ustale protiv gangsterskog pokušaja preuzimanja države. Da, svakako su na ulicama bili ljudi svih političkih opredjeljenja i lideri političkih stranaka su deklarativno osudili pokušaj (naglasak na deklarativno). No, isto tako je činjenica da su te noći, dok su se u određenim dijelovima gradova dešavale “bitke” između turskim zastavama naoružanih civila i terorista u vojnim uniformama koji su u njih pucali, dio građana potrčao u prodavnice, na bankomate i benzinske pumpe. O onima koji su direktno ili indirektno podržali, ajde praktičnosti radi recimo, puč na socijalnim mrežama (uključujući sadašnjeg gradonačelnika Istanbula i suprugu mu) i o onima koji su aplaudirali tenkovima da ne govorimo.
Vrlo brzo ispostavilo se da vodstvo partije koja je tokom historije pozdravila i podržala svaku intervenciju vojske u tursku politiku, uključujući i one najbrutalnije, zapravo ponavlja ad nauseam ono što dolazi iz glavnog štaba FETÖ-a u Pennsylvaniji. “Kontrolirani puč” – zvekeću fetulahdžije i lider CHP-a Kemal Kılıçdaroğlu. Logika ne pomaže protiv gulenističkih laži jer ispada da su se oficiri, recimo oni pri Komandi Ratne akademije, njih 98, kojima je Treće kazneno vijeće (prethodno bio 16. kasacioni sud, odnosno Vrhovni sud) koliko prošle sedmice potvrdilo doživotne kazne zatvora, žrtvovali... za tačno šta? Neki Erdoğanov cirkus? Pri tome su ti isti zločinci preparkirali tenkove na (bivšem) istanbulskom aerodromu “Atatürk”, kako bi ga taj isti Kılıçdaroğlu mogao napustiti ne bi li proveo noć u stanu predsjednika općine Bakırköy gledajući dešavanja (krvoprolića) preko TV-a uz kaficu, u papučama.
Zadnji aktuelni pokušaj diskreditacije 15. jula kao autentičnog otpora naroda planovima skovanim daleko od Ankare i Istanbula dolazi od već pomenutog nesoja koji sipa otrov preko društvenih mreža iz UAE (Sedata Pekera). Budalaština o 200 hiljada neregistriranog oružja koje je te noći, po mafiozu, podijeljeno pristalicama Partije pravde i razvoja (AKP), jeste baš takva gebelsovska laž. Problem, kao i uvijek, jeste u (FETÖ) principu “ne vjeruj svojim očima nego meni”. Prisustvo bilo koje hiljade / stotine, pa i desetine komada lakog naoružanja među civilima te noći bilo bi nemoguće ne primijetiti. Međutim, opet ta gargantuanska laž ima sasvim drugi cilj nego da bude baš uzeta zdravo za gotovo – a to je bacanje blata na sadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Republike Turske Süleymana Soylua, koji je, kao što sam već više puta pisao, najveći trn u zadnjici FETÖ-a, PKK-a, samim tim nazoviprokurdske Demokratske partije naroda (HDP), a po automatizmu anti-Erdoğan koalicije podjednako neprijatan CHP i Novoj partiji (İP). Naime, nesoj tvrdi da ga je distribuirao Soylu lično.
Po istom principu “ne vjeruj svojim očima nego meni” nekad (davno bilo) respektabilan novinar Taha Akyol (otac Mustafe Akyola) laže ravno u kameru CHP-ovske Halk televizije da Soylu prošle sedmice nije bio u Diyarbakıru u isto vrijeme kad i predsjednik Erdoğan. Implicirajući ili, bolje, izmišljajući da među njima postoji sukob. Prilikom posjete Diyarbakıru turski predsjednik Erdoğan posjetio je protest majki (porodica) čiju je djecu PKK uz pomoć HDP-a kidnapirao. Protest koji traje skoro dvije godine i koji je totalno ignoriran od zapadnih medija. No, snimci i fotografije jasno pokazuju da je ministar Soylu bio najbliži predsjedniku Erdoğanu prilikom te posjete. Ili Soylu raspolaže sa sjajno urađenim hologramom, ili Akyol (pod stare dane) laže.
Ovakve očigledne laži i manipulacije mogu biti indikator panike među FETÖ pripadnicima, pristalicama i njihovim “koalicionim” partnerima. Za njih je predizborna kampanja već počela i svodi se na pritiske za prijevremene izbore, izmišljanje afera i skandala, te obećanja. FETÖ-u se obećava puštanje izdajnika (učesnika 15. jula) iz zatvora i reinstaliranje svih otpuštenih gulenista u državni aparat, a PKK-u ukidanje prinudnih uprava u općinama koje su radile za njih. Svakim danom povećavaju se ulozi u ovoj igri koju teroristi i opozicija igraju uglavnom sami sa sobom. Ono što ja nazivam verbalnim terorizmom (provokacije) dostiže neslućene razmjere. Lider CHP-a, osim što je u svojim govorima izvrijeđao skoro sve segmente društva i razne profesije (od nastavnika do ratara), nedavno je dostigao vrh izjavom da je “glas AK partiji grijeh”.
“Pokušavaju svima nametnuti svijet laži i kleveta koje su stvorili kao jedinu istinu. Oni imaju toliko vjere u propoziciju da će lakše biti povjerovano u laž što je ona veća da idu nizbrdo poput kamiona s pokvarenom kočnicom. Naš izvor moći i podrške i primalac naše politike rada i usluga jeste naša država. Dok organizacije AK partije svoju vezu ljubavi drže čvrsto s našom nacijom, njihova politika laži, kleveta, poricanja i iskrivljavanja ne može zaživjeti u našoj zemlji”, rekao je predsjednik Erdoğan na nedavnom sastanku provincijalnih partijskih funkcionera.
Činjenica je da su 15. jula 2016. maske pale i samim tim omogućile efikasniju borbu protiv FETÖ-a. Uz svo skičanje domaće pete kolone i tzv. “međunarodne zajednice” o pretjeranosti te borbe, ona je daleko od završenog posla. Pišući na tu temu, Hüseyin Gülerceö (renegat) pogađa u srž – “FETÖ nije gotov. Oni koji su koristili FETÖ nisu odustali od njega...”
Kolumnista Yeni Şafaka İbrahim Kargül u ponedjeljak je cijelu kolumnu Te noći... “Pucaj, ubij, zgazi” ispunio transkriptima komunikacije FETÖ izdajnika, da podsjeti čitaoce na krvoločnu brutalnost kojom su se obrušili na sopstvene građane, dodavši rečenice: “Evo samo isječka komunikacije te noći. Nikad ne zaboravite... Nije gotovo, oni nastavljaju.”
Ne vjerujem da postoji opasnost zaborava, ali podsjećanje nije naodmet. Podsjećanje ne samo na brutalnost FETÖ izdajnika nego i na više od herojstva naroda koji joj se spontano suprotstavio odbranom svojih glasova, demokratije, a u prvom redu otadžbine i prije čuvenog FaceTime intervjua. Znam, ponavljam se, ali to se nikad nigdje prije toga nije desilo.
