Tursku javnost samit G20 zemalja 30. i 31. oktobra u Rimu uglavnom je zanimao zbog drugog po redu sastanka predsjednika Republike Turske Erdoğana i američkog predsjednika Bidena na marginama samita. Poslije prvog sastanka, na marginama NATO samita u Bruxellesu, koji je bio “ocijenjen kao plodan, iskren i konstruktivan”, nije se desilo mnogo plodnih, iskrenih i konstruktivnih stvari između Turske i SAD.
Zapravo, nije se desilo ništa što bi učinilo da odnosi između dva deklarativno strateška saveznika pređu iz silazne u uzlaznu putanju. Tada aktuelan prijedlog da Turska preuzme osiguranje aerodroma u Kabulu, što bi možda (veliko možda) dovelo do rekalibracije američke percepcije Turske, pa samim tim i stvaranju uvjeta za eventualni reset odnosa, izjalovio se američkom nesposobnošću da izvede časno povlačenje trupa iz Afganistana.
Ovog se puta na sastanak išlo s novom idejom o potencijalnom resetu odnosa – pitanje američkog duga od milijardu i četiristotine miliona dolara, koliko je Turska dala za neisporučene avione F-35. Naime, već neko vrijeme u opticaju je ideja da SAD kompenziraju te pare time što će isporučiti turskoj vojnoj avijaciji 40 novih “F-16V Block 70” aviona i oko 80 kompleta za modernizaciju turskih F-16 aviona. Naravno, svi su problemi koji opterećuju odnose diskutirani, ali to počinje da liči na “klin-ploča” situaciju. Turska Americi o američkoj podršci i naoružavanju terorista PKK-a i njegovih sirijskih derivata, te protekciji koju pruža lideru terorističkog kulta Fethullahu Gülenu, a Amerika Turskoj o ruskom protuzračnom sistemu S-400 i “ljudskim pravima”.
U toj, sada već uvježbanoj i prilično usporenoj koreografiji, koja odnose drži takvim kakvi jesu (nikakvim), uvođenje novog elementa, kako bi se nešto pokrenulo, ne čini se lošom idejom. Na prvi pogled. Naprotiv, čini se da je Biden zagrijan za tu ideju. Uprkos restrikcijama Zakona o suzbijanju američkih protivnika kroz sankcije (CAATSA), Ankara još uvijek može zakonski osigurati ugovor o F-16V. Pod sankcijama je (samo) Predsjedništvo odbrambene industrije (SSB) koje kontrolira vojno-industrijske podružnice i uglavnom upravlja projektima u koje su uključene turska odbrambena tehnologija i industrijska baza. Ako bi nabavka išla preko Ministarstva odbrane, taj bi put bio (teoretski) otvoren.
Američki kongres ima zakonska ovlaštenja da blokira tu trgovinu, što je, iako je to dobro poznato, američka strana naglasila. Republikanski senator iz Floride Marco Rubio 9. februara skupio je više od 50 senatora obje partije da potpišu njegovu antitursku paškvilu, u kojoj (o tempora, o mores!) pominje deklariranog pripadnika fetuhlahdžijske bande (i deklariranog košarkaša) Enesa Kantera kao “zagovornika ljudskih prava” (još jednom, o tempora, o mores!). Tu paškvilu, koja je zapravo pokazna vježba mogućnosti veta i pritisak na Bidena da pojača pritisak na Tursku, poslao je na Bidenovu tada vrlo novu adresu. Ovo je samo mali podsjetnik da gorepomenuti put vodi kroz iglene uši.
Upravo zbog tog pritiska, pokazat će se kolika je Bidenova želja “da održi konstruktivne odnose, proširi oblasti saradnje i efikasno upravlja nesuglasicama”, kako se navodi u saopštenju Bijele kuće o sastanku. Da li će htjeti i/ili uspjeti da uvjeri Rubia i ostale da odustanu od veta u interesu održavanja “konstruktivnih odnosa”? Uzgred, isti Rubio zalaže se za neprimjenjivanje CAATSA-e kada je Indija u pitanju, što pokazuje ne samo licemjerje nego i elastičnost sankcija.
Ovdje mnogi misle, a i ja sam tog mnijenja, da Biden zapravo radi na kupovini vremena, odnosno pokušaju da vunovlačari ovakve (nikakve) odnose do turskih izbora 2023, koje će, uvjereni su on i njegova administracija, Erdoğan izgubiti. Njihova je nada da će tada na vlast postaviti poslušnike kakvi su vodili (zapravo kočili) Tursku decenijama. Međutim, kada je o zračnoj odbrani riječ, Turska teško da će sjediti skrštenih ruku, gledajući kako SAD i Francuska naoružavaju agresivnu Grčku. Stoga bi Amerikancima trebalo da bude jasno, ako još nisu naučili lekciju S-400, da sve češće pominjanje alternativnih rješenja, kao što su kupovina ruskih aviona pete generacije, nije blef. Možda je mali pritisak, ali ako postane jasno, kao što je to postalo jasno s nabavkom protuzračnog sistema srednjeg dometa, da SAD nema namjeru da proda nove F-16V, onda će Turska biti prisiljena na alternativu.
Fotografija sa sastanka na kojem su pored predsjednika Erdoğana i Bidena bili i ministri vanjskih poslova Çavuşoğlu i Blinken me neodoljivo podsjeća na vestern-filmove i holivudsko pravilo o bijelim i crnim šeširima, po kome negativci nose crne. Jedino što ovdje nisu u pitanju šeširi nego maske – Biden i Blinken nose crne maske, Erdoğan i Çavuşoğlu bijele. Sve rečeno.
Da bi se Bidenov plan svrgavanja predsjednika Erdoğana “izborima, ne pučem”, kako je to rekao, u sada ovdje sve češće pominjanom intervjuu New York Timesu datom decembra 2019, objavljenom februara 2020, ostvario, neophodno je zadržati neprincipijelnu koaliciju na okupu. Otuda se Biden često poistovjećuje s lijepkom za tu svrhu. Prošle je nedjelje ta kohezija stavljena na ozbiljan ispit. Prividno je tzv. Nacionalni savez – Narodna republikanska stranka (CHP) i Dobra partija (İP) – ostao cijeli uz gubitak i ono malo rudimenta obraza koji su te dvije partije imale (ako su ga imale).
Naime, rezolucije kojom su turske trupe angažirane van granica Turske morale su biti obnovljene jer im je istekao rok trajanja. To je od 2016. do sada, može se reći rutinski, rađeno već pet puta, tako da je tekst rezolucije isti, samo se ovoga puta išlo na dvogodišnji mandat, dakle do 2023. Također, rutinski je bilo da sve parlamentarne partije, osim kvazikurdske Demokratske partije naroda (HDP), glasaju za rezoluciju. Očekivalo se da će tako biti i ovoga puta. Međutim, HDP ovoga puta nije bio usamljen, “ne” kampu se pridružio CHP. Šta je učinilo da CHP napravi salto (mortale)?
Tri dana prije glasanja u Antaliji kopredsjednik HDP-a Mithat Sancar održao je govor, koji je stoprocentno unutar smjernica koje je dobio od lidera PKK terorista, kojim je praktično ucijenio Nacionalni savez glede zvanično-nezvaničnog zajedničkog nastupa na izborima 2023. Uvjet je, naravno, da glasaju protiv rezolucije koja omogućava prekograničnu borbu protiv njegovih gazda, odnosno PKK-a. Lider CHP-a Kemal Kılıçdaroğlu primio je poruku.
Odakle znamo da je Sancarov govor pratio smjernice PKK-a? Krajem septembra Ministarstvo unutarnjih poslova zaplijenilo je dokument koji su teroristi poslali svom političkom krilu. Ministar unutarnjih poslova Süleyman Soylu sredinom oktobra o tome je obavijestio javnost. U dokumentu koje naoružane “demokrate” pišu svojim teroristima s kravatama, između ostalog, navodi se da CHP i İP i nisu neke demokrate, ali da su svjesni da bez HDP glasova ne mogu ništa, te da tu polugu treba iskoristiti.
İP je ipak glasala zajedno s vladajućom AK partijom i Pokretom nacionalističke akcije (MHP) za rezoluciju. Liderka İP-a Meral Akşener je, čini se, ipak procijenila da ne samo da bi joj odliv glasova bio previsoka cijena nego bi pala maska nacionalistički orijentirane stranke, a previše svjetlosti ubilo bi stranku baš kao što UV zraci ubijaju viruse.
U normalnim okolnostima tolika razlika unutar saveza dovela bi do njegovog razbijanja. Ipak je malo previše. No, apsurdni kakvi jesu, CHP i İP su “odlučili” da razlika po pitanju borbe protiv terorizma i nije tako velika da bi se razilazili.
Šok glasa “ne” u sopstvenoj bazi Kılıçdaroğlu je probao da sanira prvo lupetajući o klauzuli koja odobrava prisustvo stranih trupa na turskoj teritoriji. Međutim, kao što rekoh, tekst rezolucije je isti već pet godina i CHP je glasao za nju bez ikakvih primjedbi. Jezičko-logičke akrobacije kojima su pokušali da opravdaju salto prevazilaze sve što su Ionescu i Becket ikada napisali.
Kada to nije nikog uvjerilo, osim možda nekolicine čiji je mozak ionako na revers dat CHP-u, Kılıçdaroğlu je prevazišao samog sebe, što nije baš lahko. Proglasio je “izdajnicima” sve koji su glasali za rezoluciju. Da, to uključuje i savezničku Dobru partiju, kao i CHP do prije desetak dana. No, ponovo ću podsjetiti na činjenicu da je jedan od alata propagande optuživanje protivnika za stvari koje onaj što optužuje čini. Očigledniji primjer od ovog teško je smisliti.
