Tmuran novembarski dan. Nad glavama nisko sivo nebo, puno teških olovnih oblaka. Kasno je poslijepodne i već se spušta sumrak. Počinju padati rijetke, krupne pahulje vlažnog snijega. Polahko idemo prema komandi. Izudin hukće u ruke trljajući ih jednu o drugu. Dolje, iza nas, odjekuju detonacije teške artiljerije. Poneka granata uz jak prodoran zvižduk prelijeće preko sela i pada u polje uz gromoglasnu eksploziju. Ovdje, na liniji odbrane Gornje Dubravice – Šatorovići, osmi smo dan i umor uzima svoj danak. Četnici ne odustaju od svojih namjera, da konstantnim napadima ovladaju ovim dijelom Posavine. 

Koračamo i dalje polahko očekujući Mirsada i Enesa da nas sustignu na putu prema komandi. 

U tom sumraku i sivilu selo izgleda vrlo tužno. Spaljene su kuće, sa zgarišta strše dimnjaci, goli i sablasni. Na pustim poljanama, prekrivenim čađavim razgaženim snijegom, okupljaju se vrane. Prebiru po klasju ostatke žita koje nije obrano još od lani. 

Stižemo. Grupa ljudi okupila se na samom ulazu na terasu komande. Među njima su i tri ili četiri civila u plavim radnim odijelima i rudarskim čizmama. Probijamo se pored njih stepenicama i dolazimo na terasu. Na nekoliko blatnjavih dasaka, do pola prekriveno vojničkom dekom, leži tijelo poginulog borca. Jedan od ljudi u radnom odijelu podiže glavu prema meni: “Upravo su ga dovezli ‘Tamićem’ odozgo s linije. Je li ovaj momak vaš?” Odmahujem mu glavom, mada ne razumijevam to “vaš – naš”. Valjda smo svi naši. 

Približim se i pogledam. Preda mnom je mladić, tek što je zakoračio u pravi život. Lice mu je voštano blijedo, gotovo prozirno. Oko sklopljenih očiju tamni krugovi... Beskrvne usne otkrivaju jake žute zube. Pogođen je u lijevu stranu grudi, možda u samo srce. Na maskirnom odijelu ostala je osušena krv. Prvi put gledam ovako dugo i izbliza ubijenog čovjeka, većinom je to nakratko, na ratištu, gdje mrtvog ili teško ranjenog uglavnom odmah odnose.

Četa se prestrojava preko puta komande. Lica boraca su ozbiljna, sva su nekako siva, poput olovnog nebo iznad njih. Koliko su već svojih pokopali? Koliko su zajedničkih uspomena i zajedničkih doživljaja imali s ovim poginulim mladićem? 

Nekako sam se trznuo iz tog tmurnog razmišljanja i krenuo ka ulazu u komandu. 

Čovjek niskog rasta ustade čim nas ugleda: “E, u pravi ste trenutak stigli.” Odškrinuvši zavjesu s prozora pokaza na zeleni parkirani “Tamić”. “Evo, momci tovare municiju i hranu za vas dolje, a usput i nekoliko granata za bestrzajni top. Pa, molim vas, nemojte zaboraviti da to isporučite, ja sam javio da šaljemo.” Još pod utiskom onoga što se dešavalo napolju, samo sam klimnuo glavom. 

Izlazimo i spuštamo se stepenicama na cestu. Poginulog momka unijeli su u garažu, a dolje, pored njega, još je nekoliko tijela koja čekaju na transport. 

Sjedamo na stražnja sjedala “Tamića”. Truckamo se uskoro seoskim putem punim kratera od eksplozija mina i granata. Dolje, u daljini, vide se blijeskovi eksplozija. 

Za petnaestak minuta stižemo do naših položaja. Dvije grupe već su spremne krenuti u napad. Dio linije, odnosno pet zemunica, morali smo hitno zauzeti, dok se neprijatelj nije prestrojio. Zbijeni u posljednjoj zemunici, momci iz Srebrenika i Brke također su spremni za pokret. Meni je ovo prvi put da napadamo agresorske rovove u sumrak. 

Suad, Ekrem i Nihad pokazuju mi niski greben prema kojem ćemo krenuti. Svi su spremni za pokret. Brzo se prebacujemo do šikare u kojoj čekamo ostale. S četničkih grudobrana odjekne pokoji rafal upućen nasumično prema našim rovovima. 

Ču se eksplozija, pa onda još jedna u blizini. Safet je ručnim bacačem pogodio direktno u zemunicu. Proključalo je sve oko nas. 

Do četničkih tranšeja nema više od desetak metara. Naš je desni bok napredovao i sad su bili tačno ispod njihovih rovova. Moglo se u onom sumraku vidjeti kako siluete naših boraca pretrčavaju čistinu i bacaju se pod sami brežuljak na kojem je agresorska linija. Mitraljez iz njihovih rovova, lijevo od nas, neumoljivo tuče po nama. Odnekud dolijeće nekoliko minobacačkih projektila, koji eksplodiraju na livadi iza nas. Suad nam daje znak da budemo spremni pretrčati pod četnički rov. 

Taman sam ustao na jedno koljeno i odupro se rukom da krenem, kad na nekoliko metara ispred mene i Suada pada minobacačka granata većeg kalibra. Detonacija nas podiže nekoliko centimetara u zrak. Prekrio nas je sloj zemlje. To što smo ležali spasilo nam je život jer su geleri odletjeli iznad nas. Osjetio sam snažan udarni val i bio u šoku vjerojatno pola minute. Zujanje u ušima nije prestajalo. 

Pomalo mi se vraćao sluh. Čujem Suada kako me doziva: “Žuti, jesi li ranjen, jesi li uredu?” Sav je u blatu. Pokazujem mu na svoje uši i nekako mu objašnjavam da ga slabo čujem. Kima glavom i pokazuje da i on skoro ništa ne čuje. Smijemo se. Imali smo nemoguću sreću što nismo raskomadani. Provjerim imam li krvi u ušima. Zasad je uredu. Sve jače i bolje čujem pucnjavu. Sluh se odjednom vratio. Sve je to trajalo nekoliko minuta, a kao da je trajalo vječnost. 

Skupa s momcima, koji su upravo pristigli, za nekoliko trenutaka stižemo pod četničke rovove. Pucnjava je bjesomučna. Četnici pucaju na sve strane, a i naši, koji su nam s lijeve strane, često opale tako da im rafali završe nama iznad glava. 

Suad baca bombu, a za njim još nekoliko momaka. Detonacije se miješaju s jaucima i zapomaganjem. Ekremov mitraljez prvi je zatreštao, a za njim smo svi zapucali. 

U nekoliko smo koraka na grudobranima. Momak iz Srebrenika pada kraj mene pokošen rafalom. Pogodio ga je četnik u povlačenju. Nihad i ja brzo ga odvlačimo u tranšeju. Hroptao je i iskašljavao krv. Tri su ga metka pogodila u prsa, obilno je krvario. Dok smo ga previjali, jako je udahnuo i zakrkljao. Nihad me uhvati za ruku: “Gotovo je, nemoj džaba...” 

Stao sam i pogledao u momka. Njegove staklenaste oči bile su širom otvorene, gledale su u nas, a usne razvučene u poluosmijeh. Nihad ga je polahko položio. Naši su već zauzeli i lijevi i desni dio rovova. Desno je odjeknula još jedna detonacija ručne bombe. Momak, koji je dolazio prema nama, reče da se ranjeni četnik raznio i ranio dvojicu naših. 

Uskoro su došli iz komande i doveli dodatno pojačanje. 

Polahko smo iznijeli poginulog momka i stavili ga na nosila. Momci su ga odnijeli dolje prema cesti, na mjesto odakle smo krenuli u napad. Na livadi je ležalo nekoliko izvučenih tijela poginulih četnika. 

Izašli smo na grudobran i sjeli. Dolje, prema šumi, još su odjekivali rafali. Izvadio sam okvir iz puške da ga zamijenim i tek tad vidjeh da su mi ruke potpuno prekrivene krvlju. Pokušao sam da uzeti cigaretu, desna mi se ruka nije prestajala tresti. 

Ustao sam, stavio pušku na rame, i krenuo niz tranšeju, dok su mi se po licu lijepile velike pahulje snijega. Hodao sam kao da gazim po spužvi, noge su mi negdje propadale...