Bitka na Crnim Potocima (ili Bitka kod Sedla) jedan je od onog nemalog broja događaja iz historije Bosne i Hercegovine koji su neobično važni za bošnjački narod, ali su istovremeno gotovo i potpuno nepoznati široj bošnjačkoj javnosti. Ova bitka između pravoslavnih pobunjeničkih četa i bosanske provincijske vojske Osmanskog Carstva odigrala se 4. augusta 1877. godine na onome što je geografska tromeđa Bosne, Like i Dalmacije, nekada granica između Austrijskog Carstva, Osmanskog Carstva i Mletačke Republike, a danas granica Bosne i Hercegovine s Hrvatskom.

Nažalost, kao što je i obično slučaj s historijskim događajima koji su značajni ne samo sami po sebi već i zbog razumijevanja kako skorije historije, tako i današnjih dešavanja, i ova tema uglavnom je zanemarena od bošnjačke historiografije. Spisak literature na kraju ovoga teksta zorno svjedoči da su o bici na Crnim Potocima uglavnom pisali nebošnjački, pretežno srpski historičari, mada je ona od podjednake ako ne i veće važnosti za bošnjački narod. Pogotovo u današnje vrijeme. Stoga smatramo da bi do pojave nekog ozbiljnog naučnog rada bilo korisno tretirati ovu temu kroz jednu vrstu analize, formatom dubljim i širim od obične naracije.

STRATEGIJSKO-OPERATIVNI PREGLED

Sama bitka kulminacija je ustanka koji je podignut 1875. godine u Bosni i Hercegovini. Mada je ovaj ustanak pokrenut zbog nečega što se u kasnijoj jugoslavenskoj literaturi opisivalo kao klasno pitanje, on je ubrzo dobio obrise svesrpskog nacionalnog ustanka pokrenutog zbog ujedinjavanja “svih srpskih zemalja”. Ustanak je bio geografski podijeljen na prostore Hercegovine i Bosne, pa su se ustanici u Bosni oslanjali na pomoć iz Srbije, a oni iz Hercegovine na pomoć iz Crne Gore. Sam ustanak prerastao je vrlo brzo u osvajački rat Srbije i Crne Gore protiv Osmanskog Carstva s osnovnim ciljem pripajanja Bosne Srbiji, a Hercegovine Crnoj Gori. U tom smislu su i sami ustanici, nakon što su Srbija i Crna Gora objavili rat Osmanskom Carstvu, izdali proglas kojim objavljuju ujedinjenje Bosne sa Srbijom, a Hercegovine s Crnom Gorom. U sve je bila umiješana ne samo carska Rusija već vrlo neposredno i Austro-Ugarska, koja je imala svoje partikularne interese i planove u vezi s budućim statusom bosanskog vilajeta.

Na svu sreću, Osmansko Carstvo je vrlo brzo porazilo Srbiju u ratu 1876. godine, a Crnu Goru natjeralo na povlačenje, čime su se drastično promijenili i planovi Austrije, koja počinje da zauzima daleko ambivalentniji stav spram ustanika na čije je prekogranične upade i četovanja po Bosni do tada “zatvarala oči”. Tome je naravno doprinio i tajni rusko-austrijski sporazum s početka 1877. godine kojim je Austrija dobila odriješene ruke za okupaciju Bosne i Hercegovine ostane li neutralna u slučaju rusko-osmanskog rata.

Istovremeno, porazom Srbije i ustanak u Bosni i Hercegovini privremeno gubi na zamahu. Poraz Srbije, koja je doslovno zbog “pitanja Bosne” pokrenula rat, bio je veliki psihološki udarac pravoslavnim ustaničkim masama ali i njihovim četovođama. Srbijanski poraz na Đunisu u jesen 1876. godine, te naročito poraz srbijanske vojske i ustanika pred Bijeljinom u ljeto iste godine, doprinio je tome da ustanak u dobroj mjeri zamre u većem dijelu Bosne. Nakon poraza na vojnom polju, Srbija sklapa mir s Osmanskim Carstvom te se obavezuje da će prestati s osnivanjem i ubacivanjem četničkih jedinica u Bosanski vilajet i da će obustaviti pomoć ustanicima. Zauzvrat, Osmansko Carstvo proglasilo je opću amnestiju koja je obuhvatala sve one koji se dobrovoljno razoružaju i povrate u svoja sela. Zvaničnici teško poražene Srbije poručivali su ustanicima da se od sada moraju oslanjati isključivo na Rusiju, te da trebaju što prije vratiti pravoslavne izbjeglice u svoja sela jer “Sultan može u njih naseliti Čerkeze ili neke druge izbjeglice sa Kavkaza”. Štaviše mnogi u Srbiji počeli su ustanak smatrati aktivno štetnim za “srpske nacionalne interese”.

Ipak, zaoštravanjem rusko-osmanskih odnosa rađa se nova nada među ustanicima. Situaciju komplicira i povratak velikog broja dobrovoljaca iz srbijansko-osmanskog rata: svikli na hajdučki život, oni nastavljaju s četovanjem i napadima na bošnjačka sela. U februaru 1877. godine ustanici se ponovo okupljaju u veće čete i tabore.

Finansijska pomoć ustanicima dolazi uglavnom od Rusije. Ona je intenzivirana u kasno proljeće i rano ljeto 1877. godine. Većina sredstava usmjerena je ka ustanicima pod komandom pukovnika Milete Despotovića, koji je imao zadatak uvojničiti i bolje organizirati ustaničke čete. Despotović, rodom Srbijanac, istovremeno je bio i oficir ruske carske vojske koji je na vlastiti zahtjev 1876. godine primljen u srpsku vojsku. Vojno ministarstvo kneževine Srbije šalje ga u Bosnu, gdje u augustu 1876. godine mijenja poznatog hajdučkog harambašu Goluba Babića na čelu ustanika u jugozapadnoj Bosni. U dogovoru sa svojim ruskim sponzorima, Despotovićevi četnici nastavljaju s ranijom ustaničkom taktikom, izbjegavajući direktan sukob s osmanskim snagama, svodeći svoje akcije na zasjede, ali prije svega paljevine i pljačke bošnjačkih sela. Istovremeno, zbog nadolazeće krize u Bugarskoj i otvorenim pripremama Rusije za rat, Bosna gubi prioritet za Istanbul te postaje ratište od sekundarne važnosti.

Nakon što je Rusija objavila rat Osmanskom Carstvu te prešla Dunav u junu 1877. godine i četnici počinju s većim i ozbiljnijim napadima, naročito oni iz Crnih Potoka, pod komandom Milete Despotovića. Interesantno, ali četnici iz sjeverne Bosne odbijaju stati pod Despotovićevu komandu, neki jer nisu htjeli ići iz rodnih krajeva koje su dobro poznavali, a neki, barem po tvrdnjama srpskih historičara, zato što su bili pod utjecajem hrvatskih krugova iz Zagreba koji su imali za njih neke svoje planove. Despotovićev plan bio je okupiti sve četnike iz Bosanske krajine pod svoju komandu te započeti sa sistematskim napadom na bošnjačka sela, a zatim i gradove.

NOVA KRIZA

U cijelom navedenom periodu osmanska vlast pokušavala je ugušiti ustanak kako bi “pitanje Bosne” konačno uklonila sa stranica evropske štampe, a time i s agende evropskih sila koje su krizu koristile kako bi zadovoljile vlastite interese, naravno na štetu Carstva. Naročito je bilo važno povratiti slobodu akcije te se preorijentirati na sve izvjesnije ratište u Bugarskoj, u koju je početkom 1877. godine iz Bosne poslano 10 tabora (bataljona) pješadije.

Početkom godine započinju i novi napadi ustanika iz Crnog Potoka na bošnjačka sela u okolni Livna. Opljačkana stoka prebacuje se u Dalmaciju i ondje preprodaje. U februaru ustanici već vrše pritisak na Kupres te vilajetske vlasti naređuju Travničkom okrugu da se jedan tabor zaštitno-pomoćne vojske pošalje u Kupres. Bošnjački narod u zahvaćenim područjima počinje masovno bježati iz sela u kasabe ili u druge dijelove Bosne.

Situacija postaje teža dolaskom proljeća pa već početkom aprila 1877. godine vlasti u Ključu mole da im se uputi pomoć jer su odbrambene snage malobrojne i slabo naoružane, a četnici slobodno haraju okolinom grada te se stanovništvo sprema bježati jer je grad skoro potpuno opkoljen. Odbrana Ključa pojačava se, no istovremeno gore bošnjačka sela oko Bosanske Krupe. Nižu se stalni napadi, pljačkanje i uništavanje bošnjačkih sela.

Ovakva situacija, neprestanih lokalnih napada ustanika na sela i kasabe, te istovremenih lokalnih akcija čišćenja terena manjim snagama bosanske pomoćne vojske, traje čitavo proljeće i ljeto 1877. godine. Kada god se pojave veće snage bosanske provincijske vojske, ustanici se pred njima sklanjaju, a one ih, obično vezane za putne komunikacije, ne uspijevaju pronaći. Većina snaga bosanske provincijske vojske vezana je za odbranu gradova i čitavi su tabori obično razdijeljeni na buljuke te se tako rascjepkani upotrebljavaju kao posadne trupe.

Četničke snage konstantno rastu i postaju sve drskije pa pale tri livanjska sela, a krajem juna i početkom jula 1.000 četnika napada na Čelebiće kod Livna. Ustanici ponovo napadaju prema Kupresu, pale Rastićevo, Blagaj i još nekoliko sela. Istovremeno pale i sedam sela kod Jajca, a česti su i napadi na bošnjačka sela oko Bosanskog Petrovca. Veći pohodi ustanika počinju krajem juna kada Despotović šalje 2.000 četnika da zapale bošnjačka sela oko Sanice. Gore Rustovo, Donja Sanica i Jezerac. Ustanici se nakon toga povlače u Crne Potoke no nakon toga još jednom udaraju na Čelebiće kod Livna. Koliko su se zaista bili osilili, pokazuje i da su 29. jula pokušali na juriš zauzeti Ključ, no u tome nisu uspjeli zahvaljujući odsudnoj odbrani gradske posade i lokalnog bošnjačkog stanovništva.

Neprestani napadi alarmiraju Vilajetsku vladu u Sarajevu, koja se naročito bojala prenošenja ustanka na područje Posavine, što bi ugrozilo sakupljanje ljetine, te se kao pojačanje upućuju tabori (bataljoni) iz novopazarskog sandžaka.

Krajem maja Vojna komanda Bosanskog vilajeta naređuje da se u Travniku pripremi hrana za dvomjesečnu ishranu većih vojnih snaga. Ova sredstva skupljaju su u Livnu, Glamoču, Bosanskom Petrovcu i Kulen-Vakufu. Naređuje se i okupljanje muslimanske milicije za čije se zapovjednike postavljaju “ugledni, sposobni i izdržljivi ljudi”. Naročito se mobilizira bošnjačko stanovništvo u svim srezovima bihaćkog, banjalučkog i travničkog okruga, gdje se istovremeno proglašava i opsadno stanje. Vrši se i reorganizacija snaga pomoćne vojske pa se tako od buljuka (četa) u Donjem Vakufu, Prozoru, Travniku i zeničkom području formira novi tabor pomoćne vojske s 500 vojnika.

Dok traju teške borbe u Bugarskoj između osmanske i ruske vojske, u Bosni se za to vrijeme osjeti klonulost bošnjačkog stanovništva zamorenog godinama neprestanog nasilja, gladi, ali i neuspjeha osmanskih vlasti da uguše ustanak i zaustave napade.

Konačno, krajem jula se protiv ustanika u Crnom Potoku upućuje Ismet-paša Uzunić s jednom divizijom bosanske provincijske vojske. Ovoj diviziji pridodaju se i dva topa te hrana za mjesec dana. Ismet-paša svoju komandu prenosi u Travnik, a već 29. jula je u Livnu s približno 5.000 vojnika. Istovremeno iz Bihaća kreće i pukovnik Halil-beg s jednim taborom nizama te krajiškim pomoćnim odredima. Ismet-paša kreće iz Livna 31. jula i stiže do Grahova, gdje se vjerovatno spaja s Halil-begovim snagama. Ustanici se bez borbe povlače u svoju bazu u Crnim Potocima te započinju s utvrđivanjem položaja ostavljajući samo jednu četu kao predstražu na Stožištima.

No, prije nego što se opiše tok same bitke, važno je prikazati i na kakvom prostoru se ona odvijala te kakav je bio sastav, broj i kvalitet suprotstavljenih strana.

PODRUČJE BITKE

Ustanički položaj u Crnim Potocima bio je pažljivo odabran još početkom samog ustanka 1875. godine. Geografski položaj bio je ponajviše određen granicom između Bosanskog vilajeta i Austro-Ugarske. Prilikom razgraničenja Austrije i Mletačke Republike 1792. godine izvučen je jedan duboki klin dolinom Crnog Potoka koji je pripao Osmanskoj Carevini. Ova dolina, ili bolje rečeno kanjon, bila je s obiju strana zatvorena visovima koji su se 1876. godine nalazili na prostoru Austrije, dok je u isto vrijeme iz smjera Bosne bila zaštićena jednim sedlom ispod kojeg teče rječica Butožnica. Sve to je pružalo izvanredan odbrambeni položaj koji se, zahvaljujući tome što je bio zaštićen granicama s tri strane, mogao napasti samo direktno, forsiranjem Butožnice i napadom uz strme strane Sedla.

Ustanici su imali veliku prednost ne samo izborom mjesta bitke već i slobodom kretanja. Snage bosanske provincijske vojske morale su poštovati međunarodnu granicu s Austrijom, dok ustanici nisu. Tako je bilo skoro do same bitke.

Odabrani teren imao je povoljnu konfiguraciju jer je ustanicima omogućavao odličnu preglednost i polja paljbe. Ustanici su mogli dočekati napadača vatrom iz zaklona i s visine dok je napadač bio prisiljen da napada uzbrdo i to preko rječice. Snage bosanske provincijske vojske mogle su da napad podržavaju vatrom jedini s okolnih visova preko rječice Butožnice.

Mada su Butožnica i Crni Potok rječice, ipak se preko njih nije moglo kretati u tadašnjem zbijenom napadnom borbenom poretku, što je predstavljalo ozbiljnu prepreku kao što je to činio i strmi planinski teren. Ustanici su dodatno izgradili 13 utvrđenih šanaca na strminama sedla, od granice s Likom pa do samog ušća Crnih Potoka u Butožnicu, gdje je počinjala granica s Dalmacijom. Istovremeno su na najvišem vrhu, udesno od svoga lijevog boka, svezali balvane koje su namjeravali otpustiti budu li napadnuti sleđa.

Teško je sa sigurnošću ustvrditi da li je područje bitke bilo pošumljeno, te stoga analizirati uslove za zaklon i maskiranje. Mada je taj teren danas pod gustom šumom, po pisanju nekih savremenika, indirektno se može zaključiti da u vrijeme bitke nije bilo većeg rastinja. Koji je dio terena bio pošumljen, a koji nije, danas je gotovo nemoguće zaključiti. Nije uočeno da su snage bosanske provincijske vojske bile iznenađene kada su ustanci na njih otvorili vatru, tačnije čini se da su iskopani šančevi bili vidljivi s visova s kojih je napadano. No ključni manevar snaga bosanske provincijske vojske na Alfirevića kosu te iznenađenje koje su tim obuhvatom priredili ustanicima indicira da je barem taj dio terena bio pošumljen i pogodan za prikriveno kretanje jedinica veličine bataljona.


Crni Potoci sa Sedlom u prvoj polovini 20. stoljeća

Ipak ključni teren bili su okolni visovi koji su dominirali nad samim Sedlom, a koje je svojom visinom dominiralo nad dolinama kako Butožnice tako i Crnih Potoka. Činjenica da su se ti visovi nalazili s druge strance granice bio je i glavni i razlog zašto je Sedlo odabrano kao položaj no kojem će se primiti bitka. Čitav položaj tvorio je neku vrstu ugla, čije je tjeme bilo ušće Crnih Potoka u Butožnicu. Ustanički položaji na Sedlu onemogućavali su bilo kakav pokušaj snaga Ismet-paše Uzunića da forsiraju Butožnicu i napreduju dolinom Crnih Potoka jer bi ih izložio smrtonosnoj ustaničkoj vatri sa Sedla.

SUPROTSTAVLJENE STRANE

U Crnim Potocima nalazilo se približno 3.000 ustanika organiziranih u čete pod komandom viđenijih harambaša. Despotović nije uspio u naumu da do izbijanja Rusko-osmanskog rata od ustanika stvori snažniju ili organiziraniju vojsku. Ustanici su bili slabo disciplinirani, navikli na četovanje, zasjede, prepade, ali ne i na vođenje otvorene bitke kakva ih je očekivala. Interesantno, ustanicima je u njihovim četovanjima ipak najveći problem predstavljala bosanska redifa (rezerva) koja je ratovala na njima sličan način, a ne regularna vojska (nizam). Pred samu bitku ustanici su bili svježe snabdjeveni i imali su dovoljno i oružja i municije. Jedan dio ovih sredstava bio je nabavljen u Beču 1877. godine sredstvima ruskih slavenofila, a jedan dobijen preko luke u Trstu.


Ustanici u zasjedi

U proljeće 1877. godine, na području koje je bilo zahvaćeno ustankom nije bilo mnogo snaga bosanske provincijske vojske. U Travniku se nalazio jedan tabor (bataljon) redife s 500 vojnika, 10 novih i 6 starih topova. Jedan tabor bio je podijeljen u buljuke (čete) i raspoređen u Livnu, Čelebićima, Duvnu i Glamoču. U Bihaću, Starom Majdanu, Bosanskom Novom i Prijedoru bila su dva tabora redife, ukupno 600 vojnika i 160 konjanika, podijeljeni po buljucima. U čitavom Travničkom okrugu nije bilo više od 600 rezervista podijeljenih u mnogobrojne buljuke pa je stoga naređeno da se ovi buljuci upotpune na po 200 vojnika. U maju 1877. godine prikupljeno je u Travniku još 1.000 vojnika neregularne vojske, tj. milicije, čime su iscrpljene posljednje ljudske rezerve.


Vojnik i oficir redovne Osmanske vojske - nizama

Veliki problem za bosansku provincijsku vojsku predstavljao je nedostatak vojno obrazovanog kadra i oficira, naročito u jedinicama pomoćne vojske i milicije. Također, komandujući kadar bio je isuviše često rotiran i smjenjivan, a nerijetko su za komandante i komandire jedinica postavljani obični službenici vilajetske administracije na koje se moglo osloniti u smislu izvršavanja naređenja, ali koji nisu imali odgovarajućih vojnih znanja i vještina. Također se može primijetiti nesretna tendencija stalnog usitnjavanja formacija na manje jedinice. Recimo, u maju 1876. godine sakupljeno je deset tabora (bataljona) redife iz Banje Luke, Bihaća i Travnika, ali tri su odmah odvojena i poslana na Drinu dok su ostali razdijeljeni na buljuke (čete) i poslani u razna područja Bosne da čuvaju kasabe i sela.


Osmanske trupe u napadu

Bosanska provincijska vojska bila je na početku ustanka i malobrojna i slabo naoružana, a mobilizacija i opremanje vršeni su uporedo s razvijanjem ustanka i ratovima sa Srbijom i Crnom Gorom. Vojska je 1875. godine bila naoružana uglavnom starinskim puškama (kuburama) i pištoljima pa je Vilajetska vlada tražila hitnu isporuku 8.000 “Snider” pušaka zajedno sa streljivom. Traženo oružje stiglo je u Klek tek u ljeto 1876. godine, no nije pravovremeno preneseno u Bosnu. Vijaletska uprava tražila je u decembru 1876. godine od Vlade i isporuku “Martini-Henry” pušaka kako bi ih podijelila stanovništvu najugroženijih područja, ali je Osmanska vlada odbila ovaj prijedlog tvrdeći da bi upotreba evropskog oružja protiv hrišćanskih podanika proizvela negodovanje u Evropi. Sredinom juna 1876. godine u Višegrad je stiglo 58 tovara pušaka i odmah prebačeno u Sarajevo. Krajem maja 1877. godine u Zvornik stiže 2.500 pušaka i 832 sanduka baruta za Zvornik, a 1.000 pušaka upućeno je u Bihać za naoružanje bošnjačke milicije Ključa. Također, iz Istanbula je primljeno i 4.900 modernih repetirajućih pušaka “Winchester”, koje su podijeljene miliciji, zaptijama, ali i građanstvu.


Snider-Enfield Mk II .577


Martini-Henry puška, m. 1871

KOMANDANTI

Komandant divizije bosanske provincijske vojske koja je učestvovala u bici na Crnim Potocima bio je Ismet-paša Uzunić, poznat i kao “Sarajlija”, sin Abdullah Rašid-efendije Uzunića. Rođen u Sarajevu 1837. godine, Ismet-paša 1864. godine stupa u osmansku vojnu službu, gdje zahvaljujući svome talentu vrlo brzo napreduje sve do ranga general-majora u kojem je i komandovao divizijom bosanske provincijske vojske u ljeto 1877. godine. Ismet-paša aktivno učestvuje i u otporu okupaciji Bosne i Hercegovine od Austro-Ugarske, ali nakon sloma otpora 1879. godine napušta Bosnu te nastavlja s vojnom službom u ostalim gradovima Osmanskog Carstva – Istanbulu, Prizrenu i Skadru. Krajem 19. stoljeća 1892. godine Ismet-pašu osmanske vlasti šalju u Mosulski vilajet u današnjem Iraku, no on na putu na novu dužnost umire. Mezar mu se nalazi u Mosulu. Bilo bi od važnosti za bošnjačku historiju locirati njegov mezar, no veliko je pitanje da li je to danas, nakon vandalske ISIL-ove okupacije Mosula te gotovo potpunog uništenja grada prilikom njegovog oslobađanja, uopće i moguće.

Ismet-pašin meteorski uspon u vojnoj hijerarhiji Osmanskog Carstva, odgovorne pozicije na koju je postavljan, česte prekomande na krizna žarišta i na kraju sama pobjeda u Crnim Potocima svjedoče da je bio i više nego sposoban oficir i vojskovođa.


Mileta Despotović

Mileta Despotović bio je kontroverzna ličnost. O vođi ustanika u Crnim Potocima relevantna literatura nema mnogo lijepih riječi. Teško je reći da li je u pitanju tipičan odnos spram komandanta poražene vojske na čija pleća obično spada većina odgovornosti za poraz ili je riječ o objektivnom historijskom portretu. Despotovića se najčešće predstavlja kao sposobnog, ali krutog i sitničavog gardijskog oficira, koji je zbog svoje druge službe u ruskoj vojsci bio neprikladna ličnost za lidera ustaničke vojske, prije svega jer nije bio naviknut na četovanje i hajdučiju. Također se smatra je Despotović teško pogriješio kada je prihvatio otvorenu bitku protiv daleko jačih snaga bosanske provincijske vojske, čak i na izuzetno povoljnom odbrambenom položaju kakvo je Sedlo iznad Crnih Potoka. Artur Evans u svojim Ilirskim pismima portretira Despotovića kao džepnog despota i ambicioznog megalomanijaka koji je sebe smatrao ne samo liderom ustanika u Crnim Potocima već i “voždom” čitavog ustanka, ravnim crnogorskom princu Nikoli. Čak su podijeljena i mišljenja o Despotovićevim postupcima tokom same bitke jer neki izvori spominju njegov pokušaj da reagira rezervom i ponovo uspostavi narušene linije odbrane, dok ga drugi izvori optužuju za inertnost, apatiju i izostanak bilo kakve reakcije.

Vlada određeni konsenzus da Despotović nije znao predvoditi pravoslavne ustanike i četnike, od kojih je očekivao strogu vojnu disciplinu. Naročito se kritizira njegov stil komandovanja – izdaleka, kartom i durbinom, što je bilo u oštroj suprotnosti s onim na šta su ustanici bili navikli. Očito je i da su između Despotovića i njegovih četovođa postojali sukobi političke prirode jer je Despotović bio protivnik osnivanja “ustaničke vlade” te smatrao kako ustanici ne mogu voditi “pravi rat” jer i nisu pravi vojnici.

POČETNE DISPOZICIJE

Despotovićeva odluka da prihvati bitku nije dočekana jednoglasno. Harambaša Golub Babić, Despotovićev prethodnik na čelu ustanika u Bosni, tražio je da se municija skloni u okolne pećine te da u Crnim Potocima ostane samo stotinjak ustanika koji će otvarati vatru na Ismet-pašine snage, tako ih privlačiti sebi, a zatim se povući prije njihovog juriša dok bi se istovremeno ostatak ustanika noću “zabacio” iza leđa bosanske provincijske vojske te otišao u dubinu Bosne gdje bi napao na od vojske ispražnjene kasabe i gradove. Despotović je odbio takav plan akcije nadajući se da će utvrđivanjem i odsudnom odbranom Sedla natjerati snage Ismet-paše na frontalni napad, uzbrdo i preko rijeke, te im tako nanijeti teške i nenadoknadive gubitke.

S druge strane, postojao je veliki pritisak na Ismet-pašu Uzunića da konačno prisili ustanike na odlučujuću borbu te da im nanese poraz od kojeg se ustanak neće moći oporaviti, barem u onoj mjeri kojom bi osmanskim snagama onemogućio slobodu akcije te vezao snage prijeko potrebne za istočni front u Bugarskoj.

Despotović se odlučio na odsudnu odbranu Sedla. Lijevo krilo je usidrio na granicu s Likom, a desno na granicu s Dalmacijom, što znači da su bokovi položaja bili zaštićeni međunarodnom granicom. Borbeni raspored je bio sljedeći: Na lijevom krilu, s ličke strane, četa Pere Krece; u centru čete Luke Petkovića, Vida Milanovića, Trive Amelice (kojeg je pratio glas da je bio izuzetno hrabar četovođa, ali potpuno nesposoban za komandovanje) i Sime Čavke; na desnom krilu, s dalmatinske strane, čete popa Karana i popa Vasilija Kovačevića; u rezervi i na vrhu Sedla čete Aleske Jakšića i Đure Damuša, koje su trebale intervenirati u kritičnom momentu ili na kritičnom mjestu u slučaju popuštanja odbrane. S njima se nalazio i Despotović sa štabom. Kao predstraža ili borbeno osiguranje, isturena jedna četa Stanka Babića da uznemirava i usporava napredovanje bosanske provincijske vojske, a zatim da uznemirava njene pozadinske jedinice.


Situacija s 3. na 4. august 1877. godine

Svaka od ovih četa počela je kopati i utvrđivati odbrambene šance. Ukupno je iskopano 13 šanaca raspoređenih kako čitavom dužinom Sedla, tako i stepenasto jedan iznad drugoga da bi se mogli braniti i međusobno podržavati unakrsnom vatrom. Na najvišem obronku, nešto udesno od krajnjeg lijevog boka, bili su privezani balvani koji bi u slučaju napada sleđa bili otpušteni niz strminu. Na okupu su praktično bile sve ustaničke čete u zapadnoj Bosni.

Snage Ismet-paše Uzunića sastaju se 3. augusta s krajiškim snagama pod komandom Halil-bega. Toga dana navodno se povlače i neke austrijske granične snage, a jedan tabor neregularnih snaga, tj. bošnjačke milicije, infiltrira se tokom noći preko granice u rejonu Strmice te stiže na Alfirovića kosu iza leđa desnog boka ustaničkog položaja na Sedlu.

Ujutro 4. augusta započinje napad bosanske provincijske vojske na ustaničke položaje na Sedlu.

(Nastavak u sljedećem broju)