Ovdje leži polovica Bosne
Umrla je od druge polovice
(Epitaf na nadgrobniku)
Zapad na Istoku i Istok na Zapadu, Bosna i Hercegovina oduvijek bijahu mosnice za premošćivanje svjetova. U doba banova i kraljeva te zemlje označavahu središte duhovnih previranja i upitnosti na nivou: monoteizam, dualizam. Monoteizam europskog šarma ili slika osiromašenog i općenito zaostalog domaćeg dualizma uglavnom nepromijenjenog još od Zaratustre i praslavenstva s karpatskih visija i obronaka arijevske tradicije.
Francuski albigenzi ili katari, talijanski patareni, svi radoznalci na cestama beskraja dolažahu s izvora se napiti mudrosti uzdržljivosti, rezistencije, dualističke učenosti, jednog drugačijeg mislilaštva i ponašanja prema vladajućoj krutosti i opakoj žeravici osvetništva. Nigdje ne bijaše toliko snošljivosti spram drugačijeg vjerovanja, mišljenja i ponašanja, kulture ishrane i odijevanja. Arhajski moral i nedefinirani uzusi vjerovanja u izvješćima brojnih papskih nuncija, vizitatora, te inkvizitora mrskih „heretika“ krstjana (bogomila, babuna, patarena, šizmatika) od pripadnika Crkve bosanske napraviše pobunjenika, a zaboraviše da naobraženi bogougodnici – kao gost Milutin, ili kao gost Radin – svoje sposobnosti rado poklanjahu plemstvu i vladarskom sloju i Huma i zemlje Bosne.
„Oni tajnu božanskog Utjelovljenja smatraju pričinjanjem tako da Utjelovljenje Sina Božjega, muka i uskrsnuće nisu bili stvarni nego prividni“, piše papa Eugen Četvrti godine 1446. „Oni đavolu priznaju moć ravnu svemogućem Bogu ostavljajući dva počela, jedno zlih bića, a drugo dobrih; oni osuđuju Stari zavjet, sakate i kvare Novi; oni osuđuju ženidbu i jela koja je Bog stvorio na službu ljudima proglašuju nečistima.“
Ne jednom, više puta je stizalo prokletstvo ili anatema zbog toga što je „zemlja bosanska tolikom ljagom nevjerstva okaljana da su ondje crkve zapuštene, svećenički red do temelja iskorijenjen; Kristove se svetinje kužnom porugom gaze; nema tu štovanja križa, ne dijeli se pričest životnog sakramenta“.
S Istoka je stizalo prokletstvo još iz vremena prezbitera Kozme. I dalje. I dalje. Bez prestanka.
Oni uče svoje pristalice da se ne potčinjavaju vlastima. Kude bogataše. Mrze careve. Boljare prekorijevaju. Tvrde da su Bogu mrski oni što rade za cara i preporučuju svakom sluzi da ne radi ni za kakvog gospodara.
Iz Bosne i Huma stizao je odgovor: „Neka je slava Isusu Kristu Bogu, a ne Čovjeku!“
Kralj Tomaš odluči da dualiste protjera i svoju zemlju očisti od „krivovjernih“ krstjana. Istodobno upali mnoge lomače. Davno je rečeno i nema se što dodati: nije heretik onaj što gori nego onaj ko oganj potpaljuje. Ko nikad ne mijenja svoje mišljenje, nije ga nikad ni imao. Bol je čovjekov učitelj. Mudrac traži sve u sebi, bezumnik sve u drugima.
Izbezumljeni od straha, krstjani potražiše pomoć na osmanskoj strani. U njihovu učenju bijaše živa klica Orijenta. Primiše islam. Osvajač sultan Fatih Ahdnamom obeća da neće dirati u vjeru Otaca. Prema putopiscu Dursumbegu, za devastirani samostan carev haznadar isplati odštetu. Krstjanin promijeni odijelo, ali svoju duhovnost zadrža. Bilo mu je stalo da se zna od Vrhbosne do nedavno poislamljenog Kostantinopolja: On je svoj na svome. Bosna je njegova jedina uzdanica. Njegovo jedino uzletište duha. Nije mu bilo nepoznato: islamska civilizacija nije izrasla ni iz čega. Kao i zapadna, izvedena je. Neposredni korijeni islama dovode ga do jednog Čovjeka, jedne Knjige, jedne religije. Mijenja se kalendar. Hidžra će biti polazište islamske ere, a to ništa drugo ne znači nego da je 20. 9. godine 622. Božji Poslanik Meku privremeno zamijenio Medinom. Počet će proučavati kult svete Kabe i ceremonije hodočašća. Oduševljavat će se milozvučnim pozivima mujezina, zajedničkom molitvom petkom, bogatim dućanima, gradskom vrevom, umjetničkim zanatima, pjevačima i pripovjedačima, krotiteljima zmija, lakrdijašima, nadriliječnicima, šarlatanima, kadijama i novim moralistima u liku kožara, postolara, kovača, lončara, sedlara, bojadžija. Novi gospodar je preuzeo ključeve putova, utvrda, moći. Svakodnevica je, reklo bi se, sigurnija. Nagrada sleduje onima što se pridržavaju nametnutog poretka, a kazna pripada onima koji ga kvare. Poslušnost je unosno zanimanje.
Izgubljen u ipak svom neslobodnom svakodnevlju, poislamljeni dualist je uskoro shvatio da se nova kultura odvija u znaku determinizma. Sve će biti kako On, Svemogući, kako Allah hoće. Eto spoznaje: Čovjek je ipak zatočenik svakog odgovora (Arnold Toynbee). Džamija je središte gradskog krvotoka. U njoj se stječe prilagođavanje kao savršena adaptacija, ovakvo ili onakvo identificiranje s novim vrijednostima i uzorima. Počeo je sricati: La ilahe illallah. Osim apsolutnog postojanja ili apsolutne realnosti, nema drugog postojanja. Sve je sveto i ništa nije profano jer se u svemu odaje božanstvo. Dakle, totalna vjera. Okovi nepoznatoga.
Ali brojni su kur'anski ajeti koji na ovaj ili onaj način govore o dualizmu. U suri Ez-Zarijat uzvišeni Allah kaže: „Od svega smo stvorili po par ne biste li se vi opametili.“ Premda je u Kur'anu spomenuto mnogo primjera dualizma, dojučerašnji krstjanin shvatio je da su islamske znanosti inspirirane univerzumom Božje sveprisutnosti te da tragaju za načelom Jedinstva, što se doseže sintezom i integracijom.
Početak razočaranja natjera ga na sukob s gospodarima. On pokaza oporbu, a Porta ga nagradi sloganom: „Bir Bošnjak, krk adam; jedan čovjek = četrdeset Bošnjaka!“
„Znaš li ti da bih ti ja s kapom i glavu mogao skinuti“ – rekao je sultan u bijesu, a derventski ponosnik Mahmudbeg kaže predaja, na to pritisnu jednom rukom čalmu, a drugom podbradak pa reče: „Ovako je, care, možeš skinuti, ali samu kapu – ne možeš!“
Shvativši da islam ne dijeli jedinstvo čovjeka na nepomirljivo dvojstvo duha i materije, te da su u islamskoj duhovnosti Bog i Univerzum, kao i duh i materija, te vjera i država organski međusobno povezani, bivši krstjanin potraži utočište u islamskih ezoterika derviša.
Što je dalje s njim bilo, može se lako naslutiti. Sebe i svoje misli uputi nemiru. Ta jasno je i bjelodano i Bogu i Sotoni da je bivši krstjanin i sadašnji poslušnik od Osmanâ primio samo vjeru. Ključ za sve ostalo je: stećak.
Kamenar univerzum uspoređuje s knjigom koju je ispisala ruka Božja. Kamenarovo slovo je kao svemir i priroda. Ono pjeva. I igra. U igri može biti i animalna, i spiritualna i svaka druga glazba. Ritam je određen životom i smrću, sveživotom, vječnošću.
Svatko se svojim zavičajem hrani i brani.
Bivši krstjanin, bogomil, Bošnjanin nakon poislamljenja posta Bošnjak, pa osta kao svoj na svome, kao čovjek što su ga odgajali na grobovima pradjedova.
Engleski filozof Bertrand Russel pisao je: „Nadmoć Orijenta nije samo vojna. Znanost, filozofija, poezija i umjetnost cvjetaju u muslimanskom svijetu u vrijeme kad je Europa plivala u barbarstvu. Europejci s neoprostivom uskogrudnošću nazivahu ovu epohu 'erom mraka', ali jedina Europa bijaše u mraku. Samo kršćanska Europa, jer Španjolska bijaše islamska, imađaše briljantnu kulturu.“
Arapska kultura bila je prva koja je prihvatila helenističku tradiciju neoplatonizma. Iz toga se može zaključiti da je islam bio potencijalni začetnik renesanse u Europi. A što je Bosni donio osmanski konjanik?
Bosna i Hum bijahu pogranični vilajet. Provincija bez pune vlasti Osmanskog Carstva u kojoj su se Bošnjaci s Portom prepirali kao krstjani s papom.
Izgleda da i danas na ovim prostorima caruju nepremostive zavade.
Bez bliskosti s krvi svojom i svojim tlom bivši krstjanin i sadašnji poislamljeni izgnanik kao da živi na vjetrometini ništavila.
Zagreb, august 1992.
