Išao sam u posjetu Sabahudinu B. Pegina sestra Nerma K., studentica druge ili treće godine medicine, sada, spletom ratnih okolnosti, angažirana kao medicinska sestra u bolnici, uspjela je dobaviti elastični zavoj. Nerma je pokretna apoteka, neformalna “doktorica” u selu, prva kojoj se obraćamo ako imamo glavobolju, zubobolju ili bilo kakav problem sa zdravljem. Sabahudinov zglob nije pukao, ali je došlo do nategnuća. Morat će mirovati, što znači biti “osuđen” na izležavanje. A što može biti gore u ovo junsko vrijeme kada su dani dugi, a Krivaja dovoljno topla da se može kupati!?!
Donio sam mu romane. “Nindža” romane. Glavni lik Lesley Eldridge, Amerikanac koji je proniknuo u tajne japanskih borilačkih vještina. Rekli su mi da voli kung-fu filmove. S obzirom na to da nisu dostupne videoteke, a i da struje nema često, mislim da će ovo biti dobra zamjena.
Dom zdravlja, sredinom 1993. godine
RATNA BOLNICA POD ZEMLJOM
Sreo sam Nermu. Već je bila na izlazu. Nosila je torbicu prve pomoći. “Ćao. Kako si? Kako je u Domu zdravlja?”, upitam je. U vrijeme dok sam bio u Olovu, gotovo svakodnevno sam je viđao, kao i ostalo medicinsko osoblje. Bili smo tek jedno od tri-četiri domaćinstva u susjedstvu, neposrednoj blizini zgrade Doma zdravlja, koje je ostalo uprkos svakodnevnom granatiranju. “Ti ne znaš?”, zastade na trenutak, visoko podignutih obrva, a zatim nastavi: “Nismo više u Domu zdravlja!” “Kako, šta se desilo, gdje ste sada?”, upitah iznenađeno. “Inženjerija je napravila bolnicu u Paskoj luci. Pod zemljom. Sada smo prilično sigurni! A nije ni daleko od Olova, od fronta. Sigurniji smo i mi i ranjenici. Tu smo, a nismo na vidiku! Na nišanu! Kao da je to proširenje u kanjonu Krivaje bogomdano. Pravi mali grad. Tu je i ‘Centrotrans’, vojska, skladišta. Instalirat će i mini hidroelektranu, da imamo alternativno napajanje energijom. Prodisali smo. Možemo izaći normalno na pauzu. Uz Krivaju. Ne moramo strahovati, čučati, iščekivati hoće l’ oni dušmani s brda pripucati. Dobar dio vremena smo pod zemljom kao krtice... Svejedno.... Ljepši je osjećaj biti konačno na sigurnom... Nego, moram ti doći do mame. Čula sam da ona šije. Imamo nešto materijala. Trebaju nam nove uniforme”, ispriča gotovo u jednom dahu Nerma.
Bila je poput bolničarki iz partizanskih filmova. Visoka, korpulentna, okretna, mlada, lijepa, uvijek nasmijana, biserno bijelih zuba... Uz to, posjedovala je rijetki, a prijeko potreban talent u ovim “šugavim” vremenima, da kaže teške, ponekad i najteže stvari, na neki, rekao bih, najbezbolniji, najmanje potresan način, da umiri, da sasluša, da razumije, da razgovori... Samo sam je jednom vidio vidno uzrujanu, uznemirenu. Na početku rata... Valjda pri prvim susretima sa smrću, s pogibijama i teškim ranjavanjima nama poznatih lica... Onima s kojima smo dijelili životni prostor, svaki dan se viđali... Onima koji nam i nisu morali biti osobito bliski, ali su bili dio naše svakodnevice...
Ratna bolnica
Nerma je sada imala godinu iskustva, ovog ratnog, što se ne uči, ne čita u udžbenicima, knjigama, priručnicima. Ovo iskustvo se živi, proživljava i ostaje tu, uvijek kao pratilja, kao biljeg, kao podsjetnik da valjda znamo cijeniti vrijeme koje će doći. Vrijeme mira. Ako preživimo. Tako sam ja vidio Nermu, čeličnu “sestru” ratne bolnice ukopane u zemlju, u Paskoj luci, prirodnoj uvali kanjona Krivaje, jedva dva kilometra od samog Olova. Jedva četiri kilometra, možda i manje od prvih četničkih rovova na Pridvorici.
Opskrbio sam Sabahudina plavičastim romanima, barem za dva dana, i krenuo u dogovoreno vrijeme da se nađem s Anerom.
ANERA ME ČEKALA NA BICIKLU
Sunčan je i dug dan. Pravi ljetni. Uostalom, i da ćuskije padaju, sve je lijepo kada sam s Anerom... Dogovorili smo da se nađemo oko 11 sati ispred “Arana”. Vozit ćemo bicikla. Imam bicikl model “Adriatic”, “Unis-lasta”, “made in Ilidža”. Dobio sam ga na poklon 1988. godine, četvrtog jula, kao nagradu za sve petice po završetku prvog razreda. Tog dana, negdje u poslijepodnevnim satima, daidža je iz porodilišta dovezao daidžinicu i bebu Emira. Radovao sam se i bebi i biciklu. Možda malo više biciklu. “Adriatic” je bio već spreman za vožnju, s napuhanim guma, valjalo ga je samo sklopiti na središnjem dijelu, koji se preklapao kako bi mogao stati u gepek auta. Vrlo praktična stvar. Vozio sam bicikl cijeli dan. Bio je već sumrak kada sam iz kruga “Centrotransove” radionice krenuo kući. Na ulaznim vratima garaže začuo sam dobro poznati glas. Učiteljica Faketa J. Bila je moja učiteljica i kućna prijateljica mojih. Bojao sam se Fakete, kao i ostala djeca. Kada bismo griješili u izgovoru slova ili prilikom sabiranja, strašno se “derala” na nas. I sada mi je ta slika, taj glas... Nisam želio kući. Ostao sam možda i do deset sati u krugu “Centrotransa”, kružeći između autobusa i velike limene garaže, pod reflektorima... Davna prošla vremena. Sada je sve zgarište... Ostao je bicikl. Odnesen je s najnužnijim stvarima u Milankoviće, kada smo prvi put bježali.
U svakom slučaju, sada kada je bila rijetkost voziti auto zbog nedostatka nafte, kada nije bilo redovnog prijevoza ni za vojsku, imati bicikl bilo je privilegija. Samo sam čekao trenutak kada će i bicikle proglasiti “imovinom od posebnog značaja” i početi izuzimati u vojne svrhe.
“Lastina” bicikla bila su inferiorna u odnosu na “Pony”, slovenskog proizvođača “Rog”. Pucao je kostur, tako da se kroz neko vrijeme morala variti pregradna cijev, koja bi otežavala penjanje na sic bicikla, ali bi kostur bicikla učvrstila.
Anera me čekala na “podiju” kod “Arana”. “Ćao. Hoćemo li prema Crnom potoku ili prema Solunu?”, upitah je. “A možda da idemo do banje, a onda da napravimo krug natrag, pa do Crnog potoka”, predloži Anera. Brzo smo se dogovorili. Ponijeli smo bicikle pedesetak metara makadamom od “Arana” do ceste. Početna tačka bila je kuća u kojoj je smještena komanda Ilijaškog bataljona. Prošli smo Vasvin restoran, mali most odmah na izlazu iz Kalesije i krenuli do banje. Produžili smo do samog ulaza u Solun. Anera dalje nije htjela. Podsjećalo je na traumatični period kada se zatekla na otvorenom prilikom bombardiranja samog Soluna u augustu prošle godine.
KO ĆE PRIJE DO RIJEKE
Vratili smo se nazad do sela, a potom pošli još malo i dalje, ka Crnom potoku. Zastali smo, privučeni dječijom vriskom. Djeca u dobi od 5 do 6 godina, uz pomoć odraslijeg dječaka, učila su plivati. “Instruktor” plivanja uzimao je jednog po jednog dječaka, pomagao im da preplivaju približno dva metra od obale do “ploče”. Ploča je ravni dio stijene koji izranja na sredini Krivaje, čineći prirodni otočić pogodan za sunčanje i spas za one koji slabije plivaju.
Na potezu od jedva dva kilometra tri kupališta: kod banje, na livadi pored Vasvinog restorana i “ploča”, gdje dominiraju mlađi kupači. Ljeto počinje dvadeset prvog, kalendarski. Ovdje ljeto počinje kada se na Krivaji pojavi više od pet kupača. Sada ih je na desetine, djece, mladih, srednje generacije. Nema struje. Ne rade fabrike. Ljetina još nije prispjela. Ne može se putovati. Krivaja je jedina prilika za odmor. Za druženje. Za upoznavanje. Za kupanje. Za razonodu. Svi su tu. Mještani iz okolnih sela – Kovačića, Kišića, Hadri, Glavišna, Soluna, Žunove... Izbjeglice, najviše onih koji su se nekada, možda prošlo ljeto, kupali na Stupčanici, iz Berisalića, Čuda, Olovskih Luka, Olova... Mnogi, kada se spomene Olovo, pomisle na rudarstvo s pravom. Ipak, ovo nije rudarski kraj. Rudnik je već odavno ugašen. Druga je asocijacija drvna industrija. Tu se nalazila “Šipadova” pilana, jedna od najvećih u bivšoj Jugoslaviji, kao i tvornica namještaja. Možda ne toliko poznata kao zavidovićka tvornica namještaja i montažnih kuća “Krivaja”, odnosno živinički “Konjuh”, ali svakako poznata salonima namještaja.
Ipak, ono što je meni prva asocijacija na olovsku općinu to su vode, potoci, rječice, rijeke, termalni i mineralni izvori... A voda je život, kupanje, ribarenje... Voda je ono krucijalno za čovjeka, za hajvana, za biljke... Voda je svakom od nas u krvi, bilo da je odrastao uz Krivaju, bilo uz Biošticu, Stupčanicu, Orlju...
“Adriatic” bicikl
“Hej, budi se, budalice... Odlutao si negdje?”, dozva me Anera dok sam gledao u prizor dječaka koji su se, sada već zasluženo, izležavali na ploči. Odmahnuh rukom. “Za mnom. Ko će prije do rijeke”, rekoh joj umjesto odgovora. Već u sljedećem trenutku spustio sam se niz strmu stranu, od ceste do obale Krivaje, vješto balansirajući biciklom, na jedvite jade izbjegavši da ne padnem. “Hajde, možeš ti to. Samo hrabro”, bodrio sam Aneru, koja je ostala na cesti. Odvažila se na silazak, ali pješke... Bicikl je držala pored sebe... U nekom trenutku saplela se i ispustila ga... Skliznuo je na stranu sa staze, poletjevši u zrak, da bi potom, s visine od nekih tri-četiri metra, frontalno udarilo u stijenu koja se nalazila odmah do rijeke. Već sljedećeg trenutka bili smo kod bicikla. Od siline udara pukla je guma, a felga je toliko bila deformirana da ju je bilo gotovo nemoguće ispraviti... Anera je bila vidno zabrinuta te me suznih očiju upitala: “I šta ću sad? Kako ću se vratiti kući s ovako razbijenih biciklom?” ”I nećeš. Ostavit ćeš bicikl kod mene, ja ću to srediti!”, odgovorih samouvjereno.
Već sam imao plan. Otići ću u Olovo. Ondje sam u podrumu imao kostur bicikla i felge. Neko je od vojske, prvih dana rata, donio u naš podrum oštećeni bicikl, dijelom od gelera ispresijecanu guvernalu... A onda je svako skidao šta mu je trebalo od rezervnih dijelova. Ostali su samo kostur i felge...
“Otići ću u Olovo, sutra... Riješen problem. Ne brini”, rekoh joj prije nego smo se rastali, negdje u poslijepodnevnim satima, jednog sunčanog, dugog, neuobičajeno lijepog junskog dana devedeset treće...
